NJEMAČKA u utorak, 9. studenoga, obilježava 15. godišnjicu pada Berlinskog zida, događaja koji je označio početak kraja bivše Istočne Njemačke (DDR) te početak procesa koji je kulminirao ujedinjenjem dviju njemačkih država 3. listopada 1990. godine.
Osim toga je od početka rujna 1990., preko tadašnje Čehoslovačke i prije svega Mađarske u smjeru Zapadne Njemačke, DDR napustilo oko 200.000 njezinih građana. U tjednima prije pada Zida, u jeku unutarstranačkih borbi i zbog pomanjkanja potpore iz Moskve, s položaja glavnog tajnika Centralnog komiteta Socijalističke jedinstvene partije DDR-a (SED) smijenjen je istočnonjemački čelnik Erich Honecker.
Samo otvaranje njemačko-njemačke granice 9. studenog dogodilo se slučajno te je više-manje predstavljalo plod nespremnosti i pomanjkanja komunikacije unutar novog državnog vodstva DDR-a.
U popodnevnim satima 9. studenog 1989. povjerenik za informacije tada već znatno oslabljenog Centralnog komiteta SED-a Guenther Schabowski najavio je, na konferenciji za tisak u međunarodnom press centru u Istočnom Berlinu, odluku državnog vodstva o uvođenju pravila o liberalizaciji kretanja građana, što je uključivalo i slobodno putovanje u Zapadnu Njemačku. Iznenađen pitanjem jednog talijanskog novinara o tome kada bi to pravilo trebalo stupiti na snagu, Schabowski je zbunjeno odgovorio: "Odmah".
Ova vijest se velikom brzinom proširila Istočnim Berlinom, čiji su se građani počeli okupljati pred graničnim prijelazima prema Zapadnom Berlinu da bi konačno, nešto prije ponoći, graničari DDR-a po nalogu državnog vrha otvorili granice.
Padom Berlinskog zida okončana je gotovo tridesetogodišnja povijest ove građevine čiji početak gradnje je službeno započeo 8. kolovoza 1962. "Antifašistički zaštitni bedem", kako je službeno glasio naziv Berlinskog zida, sagrađen je nakon što su Saveznici odbili prijedlog Sovjetskog Saveza o povlačenju svojih snaga iz Zapadnog Berlina.
Dodatni razlog je bio i ogroman broj građana DDR-a koji su krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina u tolikoj mjeri napuštali zemlju da je to zaprijetilo kolapsom istočnonjemačkog gospodarstva. Riječi tadašnjeg glavnog tajnika SED-a Waltera Ulbrichta, početkom ljeta 1962., da "nitko nema namjeru sagraditi zid" pokazale su se nekoliko tjedna kasnije kao još jedna laž istočnonjemačke diktature.
Gradnja 155 kilometara Berlinskog zida naišla je na žestok, ali bezuspješan otpor zapadnih sila i vlade u Bonnu. Pravila o olakšanom putovanju u Istočni Berlin uslijedila su tek sedamdesetih godina zahvaljujući prije svega politici zatopljenja odnosa prema Istoku tadašnjeg zapadnonjemačkog socijaldemokratskog kancelara Willyja Brandta. Unatoč tomu, Berlinski zid je do svog pada ostao utvrda prilikom čijeg je prelaska život izgubilo preko 239 građana DDR-a, dok je ukupan broj žrtava koje su smrtno stradale u pokušaju ilegalnog prelaska na Zapad mnogo veći - oko 1000 ljudi.
U euforiji nakon pada, zid je u svojoj punoj dužini rastavljen, osim na jednom kraćem dijelu, dugom 30-tak metara, koliko ga je ostalo u sklopu službenog memorijalnog centra Berlinskog zida. Dijelovi zida s važnijim grafitima nalaze se danas u svim većim svjetskim galerijama, a manji dijelovi, krhotine, još se uvijek mogu naći na aukcijama na internetu ili u pojedinim berlinskim suvenirnicama.
Samo rastavljanje zida počelo je već u noći s 9. na 10. studenog, neposredno nakon što su otvorene granice između dviju država, kada su oduševljeni njemački građani čekićima i dlijetima sami započeli proces koji su kasnije dovršili bageri i dizalice.
Petnaestogodišnjica pada poslijeratnog simbola hladnoratovske podjele Europe u Njemačkoj se obilježava u sjeni socijalno-političkih previranja koja su posljednjih godina bacila mrlju na povijesni proces njemačkog ujedinjenja.
Nezadovoljstvo građana s obje strane bivše državne granice, onih sa zapada zbog previsoke cijene ujedinjenja te onih s istoka zbog neispunjenih obećanja o brzom rastu životnog standarda, nedavno je urodilo šokantnim rezultatima istraživanja javnog mišljenja koje je pokazalo da svaki peti Nijemac, a na zapadu zemlje čak i svaki četvrti, žali za Berlinskim zidom. Istraživanje koje je u ponedjeljak, dan prije obljetnice, objavio tjednik "Bildwoche" pokazalo je da jedna trećina Nijemaca uopće ne zna što se dogodilo 9. studenog 1989.
Ulje na vatru dolila je savezna vlada Gerharda Schroedera prošloga tjedna prijedlogom o pomicanju državnog praznika Dana ujedinjenja s 3. listopada na prvu nedjelju u mjesecu. Schroeder je bio prisiljen odustati od ove namjere nakon što ga je oporba optužila za "neprihvaćanje ujedinjenja" i "izdaju domovine".
Rasprava o pravom datumu obilježavanja dana njemačkog ujedinjenja nije nova. Njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer se već nekoliko godina zalaže da se taj dan obilježava 9. studenog a ne 3. listopada. Osim što je na tog dana 1989. pao Berlinski zid, 9. studeni obilježavaju i drugi događaji koji su na sudbonosan način obilježili njemačku povijest.
Toga je dana 1918., nakon abdiciranja cara Willhelma II, proglašena republika. Pet godina kasnije Hitler je izvršio neuspjeli puč, a 1938. je u tzv. Kristalnoj noći spaljivanjem sinagoga i židovskih objekata otvoren put holokaustu i genocidu nad europskim židovima.