Foto: Pixsell/Hrvoje Jelavic
STARO je pravilo – prvorazredni se okružuju prvorazrednima, a drugorazredni trećerazrednima. Tome možemo dodati i još jednu rečenicu: trećerazredni, poput šefova hrvatskih velikih stranaka, okružuju se zadnjom kategorijom uvlakača i neradnika. Jer kada pogledate izgled sabora i tko tamo sjedi i ne sjedi (tj. praznu dvoranu) i razinu rasprave – tamo uz par izuzetaka sjedi ne društvena elita, nego društvena lijenost. Ljudi koji, uz par časnih izuzetaka, nigdje drugdje nego u politici ne bi dobili tu važnost i tu plaću.
Poluprazna dvorana i poluprazne glave
Što se uopće dogodilo? Poluprazna dvorana, poluprazne rasprave, poluprazne glave – evo nedavno oporba daje svoj zakonski prijedlog – a u dvorani osim jednog koji službeno obrazlaže prijedlog, nema uopće oporbe koja bi ga trebala podržavati. To što prijedlog neće proći – ne znači da ne trebaju biti u dvorani i podržavati svoje.
Kvaliteta rasprave – da se vratimo u 90-e, našli bismo bitno kvalitetnije saborske rasprave nego danas te hrpu zastupnika koji su svojim profesionalnim i životnim znanjem imali što reći. Tada je bilo normalno da ako dođe do nekog stručnog prijepora (dakle ne političke naravi), zastupnici vladajućih i oporbe zajednički bi to riješili. Danas teško da tamo itko može stručno govoriti.
Uspješni nisu podobni u politici
Šefovi stranaka – a oni su ti koji kroje liste i na kraju odlučuju tko će na listu, dobro su naučili: ako na listu stave uspješnog fakultetskog profesora, uspješnog poduzetnika, uspješnog umjetnika ili uspješnog obrtnika, bilo koga tko je u svojoj struci uspio i stvorio nešto, taj ako se ne slaže sa šefom stranke uvijek se može zahvaliti i otići. Netko tko je u svom profesionalnom životu došao u rang saborskih primanja ili ako je poduzetnik možda i dosta većih primanja, nema potrebu saginjati se pred ikim i uvijek može reći svoj stav, a ako se ne slaže – pokupiti se i otići.
Zato su uspješni ljudi u hrvatskoj politici nepoželjni. Za razliku od njih, poželjni za liste su ljudi koji nemaju nikakve osobne karijere i koji izvan političkog života nikada ne mogu očekivati utjecaj, primanja i ostalo što ide uz saborski mandat. Takvi će napraviti sve da se svide šefu stranke i sve da ostanu što dulje na svom položaju jer znaju da je to najbolje što ih je profesionalno u životu snašlo. Odlazak iz politike za njih znači odlazak na trećinu saborskih primanja i odlazak u potpunu anonimnost iz koje su i došli.
Držat će oni ručice jedni drugima jer svjesni su da pola sadašnjeg saziva sabora ne bi bilo ponovno izabrano. U slučaju novih izbora, Plenki i Bero iskoristili bi priliku da se riješe nepoćudnih kadrova i dovedu još veće poslušnike, a neki poput HNS-a koji je napravio nedopustivo, promijenio dres u pola utakmice, nestali bi s političke scene.
Ovom stanju pridonose i građani jer zaokružuju svoje favorite kao da su u pitanju nogometni klubovi, pa ako ne znam, Rijeka igra loše, nećete početi navijati za Dinamo. Vani kandidate uredno pitaju: "Što si ti dosad napravio u životu?“. Pa ako kandidat nije već sam osigurao svoju egzistenciju, pridonio društvu kao uspješan učitelj, poduzetnik, obrtnik ili glumac, neće ni dobiti šansu baviti se politikom.
Zastupnike bi trebalo birati – imenom i prezimenom
Ne pomaže u ovom modelu puno ni preferencijalni glas – onda tek stranački šefovi stave potpune bezveznjake da netko ne bi "iskočio" popularnošću. No možda bi stvari trebalo mijenjati u smislu osobne odgovornosti – zamislite model gdje se pola sabora bira izravno. Neka od recimo 100 zastupnika (ne treba više) 50 njih dolazi iz 50 izbornih jedinica, gdje će se birati imenom i prezimenom. Gdje će ljudi u svojoj izbornoj jedinici izabrati imenom i prezimenom onoga koji će upravo njih predstavljati u saboru. Druga polovina neka ide s lista kako bismo izbjegli britansko ili američko dvostranačje. Plus naravno manjine i dijaspora (naravno i oni s manjim brojem zastupnika nego sada).
Imamo izravne izbore gradonačelnika i načelnika, istina imamo tu i hrpu demagoga, ali sustav izravnog biranja iznio je i dosta mladih, neopterećenih ljudi koji zaista uspješno rade u svojim lokalnim jedinicama, poput bjelovarskog gradonačelnika Darija Hrebaka. Kada bismo imali 20-ak takvih u saboru, bilo bi bolje, neovisno bili oni lijevi ili desni.
U ovoj situaciji totalne neodgovornosti biranje pola sabora izravno, imenom i prezimenom, možda bi pomoglo da se ojača i snaga i dignitet predstavničkog tijela naroda. Jer što god mislili o politici, sabor je čuvar demokracije, sabor je simbol državnosti. Ovakav model slabog, neučinkovitog i svađajućeg sabora daje gotovo neograničene ovlasti izvršnoj vlasti, a neograničene ovlasti isto tako neograničeno kvare ljude i izvlače iz njih ono najgore. Ovakav pasivan i bezvezan sabor odgovara samo lopovima. A to je opasno za budućnost ove zemlje.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala