JE li Aleksandra Zec na popisu djece ubijene u ratu i, ako nije, zašto?
Pitamo se to nakon što su jučer, potaknuti izjavama Zorana Milanovića, istaknuti predstavnici hrvatske desnice, ali i Zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskog rata, zaključili kako se o njezinoj likvidaciji, eto, mnogo piše i govori, dok je 402 djece nastradale u ratu u drugom planu.
Zastupnik Domovinskog pokreta smatra da je Aleksandra Zec nastradala kao svjedokinja pljačke
"U Hrvatskoj je poginulo 402 djece, no njihova imena nitko ne zna, zna se samo ime Aleksandre Zec", izjavio je Stipo Mlinarić, zastupnik Domovinskog pokreta, pa spomenuo Martinu Štefančić, četverogodišnjakinju koju su četnici smaknuli u ožujku 1992. godine u Borovu Selu.
Prisjetio se i 24 mališana ubijenih u vukovarskoj bolnici te poentirao tvrdnjom da je Aleksandra Zec nastradala kao svjedokinja "bestijalne pljačke koja se mogla dogoditi bilo gdje", dok je Martina Štefančić, prema Mlinariću, ubijena "zato što je bila Hrvatica, to su velike razlike".
Oglasili su se i iz Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskog rata. Podsjetili su na činjenicu da se, uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja, svake godine u svibnju u Slavonskom Brodu polažu vijenci i 402 bijele ruže pod spomenik "Prekinuto djetinjstvo" podignut 2016. godine za svu poginulu djecu.
Sve je krenulo od izjave Zorana Milanovića
"Njihova žrtva za vas nije važna. Da je istinski važna, znali biste te 402 obitelji, znali biste imena i prezimena te djece i njihovih roditelja. Roditelji ubijene djece naslušali su se šutnje svih vas koji ste danas toliko glasni", poručila je Zajednica "potaknuta najnovijim izjavama pojedinih političara o obitelji Zec".
Sve je započeo Milanović, najpoznatiji hrvatski dokoličar. U pauzi dvorskih spletki s plenkovićima, banožićima, burčulima, njonjama i drugim sebi sličnim pojavama, dohvatio se novije hrvatske povijesti, onako kako to rade osobe bez skrupula i makar minimalne empatije.
Na upit o komemoraciji za obitelj Zec, na kojoj je ove godine prvi put bio zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, predsjednik države je odgovorio: "Obitelj Zec je bila pozvana u vladu, dobila je odštetu, što još treba? Aleksandra Zec je grozna priča. Ali ja znam u ratu i groznijih priča od te priče. Iza kojih stoje neki drugi ljudi, jedna druga strana. Hoćemo idućih 50 godina jedni u druge prstima upirat? Što je sa starcima koji su ubijeni u Promini 1993. godine od strane paravojske Srpske Krajine, 40 ljudi je ubijeno."
Zašto se toliko piše o Aleksandri Zec?
Tako je otvorena nova, mučna i besmislena sezona prebrojavanja ljudi ubijenih u prošlom ratu. I tako je likvidacija imućnog zagrebačkog mesara Mihajla Zeca, njegove supruge i kćeri ponovno postala tema koja nervira hrvatsku desnicu ali i, nažalost, Zajednicu stradalnika.
Zašto se, dakle, toliko piše o Aleksandri Zec?
Za početak, zašto se ne bi pisalo? Smaknuta je prije 30 godina, teškog, hladnog i beznadežnog prosinca 1991. godine. Ubijena je u ratu, njezini su ubojice imale uniformu. Bila je dijete ubijeno u ratu. Ona bi, dakle, trebala biti među 402 ubijene djece. Ili ih je s njom 403?
Ako je ona jedno od 402 djece, onda, zapravo, nema problema da njezina likvidacija bude simbol stradanja djece u ratu kao što se, recimo, spominje pogibija Blage Zadre bez ambicije da se umanji žrtva bilo kojeg čovjeka ubijenog u obrani Vukovara. Ne pamtimo da su Mlinarić ili neka od brojnih udruga govorili kako se podsjećanjem na Zadrinu smrt u drugi plan stavlja smrt više od 900 vukovarskih branitelja. Niti bi takvo što imalo smisla.
Ako Aleksandra Zec nije na popisu djece ubijene u ratu, onda s njim nešto temeljito nije u redu. Ona, naime, može biti izostavljena samo s popisa sastavljenog po etničkom kriteriju - zato što joj je otac, kažu, bio Srbin. U tom slučaju, ne govorimo o popisu 402 djece poginule u ratu, nego o 402 hrvatske djece. Ili o 402 djece za koju se vjeruje da bi bili Hrvati. Nekako nam je ružno licitirati s nacionalnom pripadnošću malih bića još nesvjesnih teških i uzaludnih identitetskih tema. Ili je, možda, kriterij uvrštenja na popis bila nacionalnost ubojica, pa su se tamo našle malene žrtve krvoločnih Srba, ali ne i one smaknute hrvatskom rukom? Kako god, nema poštenog popisa djece ubijene u ratu bez imena Aleksandre Zec.
Aleksandra nije imala priliku odrasti u Hrvatskoj. Danas joj osporavaju i status žrtve
Ako već hrvatska država nije dala mogućnost Aleksandri Zec da u njoj živi i odraste, hrvatsko joj društvo danas, barem, ne bi trebalo dovoditi u pitanje status stradalnice. Hrvatske je politika komemorativne naravi, jedno od stotinu podsjećanja na ljude ubijene u ratu može biti posvećeno i njoj bez suvišnih ali.
Smrt Aleksandre Zec spominjemo, ili izbjegavamo spomenuti, zbog toga što ona podsjeća kako je funkcionirao režim Franje Tuđmana. Ubojice su, istina, brzo otkrivene, privedene i saslušane. Priznali su likvidaciju. No počinjena je proceduralna greška, ispitani su bez prisustva advokata, pa su pušteni.
Hrvatska je pod Tuđmanom bila prepuna razumijevanja za ubojice
Hrvatska je, pod Tuđmanovim vodstvom, imala mnogo razumijevanja za ubojice. Jednog od njih, Sinišu Rimca, odlikovat će Tuđman osobno 1995. godine, a kad nekoliko godina kasnije zaglavi u zatvoru zbog drugih zločina, pomilovat će ga Stjepan Mesić. Tomislav Merčep, vođa opskurne grupe ubojica, postao je u Tuđmanovu režimu savjetnik u Ministarstvu unutarnjih poslova.
Na Milanovićevu je inicijativu zagrebački aerodrom nazvan po Tuđmanu.
Za ubojstvo obitelji Zec nitko nikada nije odgovarao.
Mlinarić veli da je Aleksandra Zec ubijena tek kao svjedokinja pljačke. To bi značilo da nije nastradala zbog očeva porijekla ni zbog svoje pretpostavljene nacionalnosti - vjerujemo da je u njezinih 12 godina nitko nije pitao za nacionalno opredjeljenje - nego zato što je grupa kokošara krenula pljačkati njezin dom. Recimo da je to tumačenje točno. No zašto se onda vlast prema ubojicama nije odnosila kao prema grupi kokošara, nego im je osiguravala sinekure i ordenje? Pljačka se, zaista, mogla dogoditi bilo gdje, no ne i nagrađivanje ubojica.
Tuđmanov je režim štitio ubojice
Ako je već toliko pažnje poklanjao ciničnom legalizmu da mu je pravo ubojica na odvjetnika bilo iznad prava ubijenih na život, Tuđmanov je režim mogao ubojice opkoliti hladnim prezirom, a ne simboličkom i stvarnom državnom pažnjom. Nema dileme da su i mnoge četničke ubojice iz rata izašle nekažnjene, ali nije nam poznato da su uživale posebnu državnu brigu.
Konačno, o likvidaciji Aleksandre Zec i njezinih roditelja piše se više nego o ljudima proganjanima u devedesetima na neokupiranom dijelu Hrvatske. Sve one deložacije, likvidacije, poslovni prostori i automobili odletjeli u zrak postali su samo dijelovi porodičnih povijesti, posve istisnuti iz službene nacionalne povijesti.
I njih se sjećamo kad pričamo o obitelji Zec. Sjećate li se, recimo, Đorđa Gašparevića? Što vam znače prezimena Bulović i Knežević? Je li itko ubijen dok je pokušao spriječiti bespravnu deložaciju? Kako su i zašto ljudi nestajali u Osijeku?
Istina o ratu u Hrvatskoj govori i o srpskoj agresiji, ali i zloćudnoj Tuđmanovoj vladavini. Sve drugo je filtriranje, prešućivanje, laž.
Eto zato se toliko piše o Aleksandri Zec.