DIPLOMATSKE i druge glavešine koje se ovih dana vraćaju s godišnjih odmora su prisiljene suočiti se sa svijetom sasvim drukčijim od onakvog kakvog su ostavili u svojim uredima.
Rusko-gruzijski rat je bio brz, kratak i jednostavan te definitivno nije krvoproliće u rangu onih koje su stvorile pojmove kao što su Verdun, Hiroshima ili Holokaust. Međutim, samo njegovo izbijanje predstavlja više nego neugodan presedan, odnosno fenomen na kojeg današnje generacije nisu računale – konvencionalni oružani sukob između dvije države, i to u Europi 21. stoljeća. Dogodilo se ono što se nije smjelo dogoditi, odnosno radi čijeg izbjegavanja su se stvarale međunarodne organizacije i bili potpisivani svakojaki zvučni ugovori. A jednom kada se duh krvave prošlosti pusti iz boce, teško ga je vratiti natrag, što znači da ulazimo u doba velike neizvjesnosti.
Ono cijelu situaciju čini još neugodnijom jest dojam da se i vodeći državnici Zapada ponašaju kao da su uplovili u vode neucrtane na kartama, odnosno da nemaju pojma kako se sve ovo dogodilo, a još manje kako iz svega izaći. Osim mnogo retorike i ne baš uvjerljivog diplomatskog "spina" ne vide se neke suvisle reakcije od SAD koja je ne tako davno kao svjetski policajac bila temelj mira i blagostanja za buduće generacije.
Nasuprot tome se Rusija doima ne samo kao sila koja je u nekoliko dana izliječila višedesetljetne komplekse, nego i igrač koji zna kako maksimalno iskoristiti trenutke protivnikove slabosti. Odluka da se – suprotno očekivanjima – priznaju Južna Osetija i Abhazija je plod procjene da je Zapad zatečen sa svime što se dogodilo te da se sada može ne samo eksplicitno samo projicirati moć van ruskih granica, nego i mijenjati političku kartu svijeta na način koji je dosada bio monopol Zapada.
Ruski potez je više od svega razgolitio moralnu slabost zapadnih država. Današnje osude priznanja kavkaskih republika te zahtjevi da se poštuje međunarodno pravo i teritorijalni integritet Gruzije zvuče u najmanju ruku patetično nakon što su samo prije nekoliko mjeseci sa istih adresa stizala priznanja Kosova i tvrdnje da je "realnost na terenu" važnija od nekakvih međunarodnih granica.
Rusija je, s druge strane, ukazom iz Sočija sama sebi skočila u usta nakon višegodišnjih tvrdnji da njena donkihotska borba za Kosovo u Srbiji nije vezana nikakvim geopolitičkim interesima nego nastojanjem da se očuva nekakvo "međunarodno pravo". A na kraju se ipak prihvatila "realnost na terenu" i pragmatična računica po kojoj je kavkaski vrabac u ruci bolji od balkanskog goluba na grani.
U svijetu za kakav su neki donedavno vjerovali da postoji, odnosno neki još uvijek vjeruju da će ga ponovno stvoriti nekakav čudotvorac poput Obame, takvi problemi bi se izbjegli – bilo principijelnim stavom da se svakome priznaje pravo na nezavisnost, bilo principijelnim poštovanjem suvereniteta i teritorijalnog integriteta. U jednom manje savršenom svijetu, rješenje bi predstavljala cinična, ali barem na kraći rok efikasna "quid pro quo" trgovina.
Na žalost, živimo u svijetu u kojem za takve sporazume ima sve manje volje ili zdravog razuma, a cijenu za to su platile stotine ubijenih i desetine tisuća prognanih. Cijena može postati još viša, s obzirom na sve izgledniji "hladni rat" sa sve više mogućnosti da postane "vruć" na mjestima gdje to nitko nije očekivao. Kakav će biti krajnji ishod takvog sukoba, teško je predvidjeti, ali se u ovom trenutku najvećim pobjednikom čini licemjerje.
Dragan Antulov