"ADHD nije rezultat lošeg odgoja", kaže David Daley sa sveučilišta u Walesu. "Potrebni su genetska predispozicija i kaotično okružje da se pokažu simptomi", dodao je.
Kako je kazao, istraživanje je pokazalo da roditelji djece koja pate od ADHD-a, a koji su i sami patili do tog poremećaja, imaju bolji odnos s djecom od normalnih roditelja koji imaju hiperaktivnu djecu.
Profesor Eric Taylor s Britanskog instituta za psihijatriju tvrdi da ADHD u najblažem obliku pogađa pet posto djece diljem svijeta, ali je ili previše prepoznat ili nedovoljno.
U Velikoj Britaniji se općenito tome ne pridaje važnost, dok je u SAD to obavezno predijagnosticirano i previše se liječi, kazao je Taylor.
U najakutnijem obliku taj je poremećaj poznatiji pod nazivom hiperkineza, a oni koji pate od toga su nepažljivi, preaktivni i impulzivni.
"A najgore je kada je to skrivena bolest. Ona se ne liječi i uzrokuje četverostruk mentalni poremećaj u odrasloj dobi", rekao je Taylor.
To ne uzrokuje jedan gen, nego nekoliko njih koji se tek počinju istraživati.
Kako je kazao Taylor, istraživanje je pokazalo da postoje uočljive razlike u mozgu oboljelih od ADHD-a.
"Područja mozga koja utječu na samokontrolu su manja kod onih koji pate od ADHD-a", kazao je on. "Kod onih koji ne budu liječeni to će se vjerojatno pretvoriti u asocijalno ponašanje ili samozlostavljanje".
Liječenje se provodi najčešće uz lijekove poput ritalina ili uz biheviorističke intervencije.
"Blaži oblici hiperaktivnosti mogu biti korisni. Ljudsko društvo treba svoje hiperaktivce", kazao je Taylor, dodavši da oni koji imaju taj poremećaj mogu brzo reagirati ali nisu dobri u planiranju.