ODLUKOM o povlačenju iz Sjeverodonjecka, a potom Lisičanska konačno je vojna racionalnost nadvladala politički simbolizam. Povlačenjem iz Lisičanska ukrajinska će vojska potpuno napustiti područje Luhanska. Gorka je to pilula za ukrajinski politički vrh.
S druge strane, iako je organizirano povlačenje iz poluokruženja teška defanzivna operacija, ipak je puno lakša od ofenzivne operacije pokušaja proboja iz potpunog okruženja. Pokušaji proboja iz okruženja uvijek su krvavi, a krajnji im je rezultat vrlo neizvjestan.
Bitka za Sjeverodonjeck i Lisičansk
Bitka za Sjeverodonjeck i Lisičansk odlučena je onog trenutka kad je ukrajinski glavni stožer odlučio da će se samo braniti, bez pokušaja većih ofenzivnih operacija kojima bi se ruske snage odbacile iz tog područja.
Usprkos tome branitelji Sjeverodonjecka i Lisičanska postigli su skoro pa nemoguće – sedam tjedana na sebe su vezali nekoliko puta brojnije ruske snage, zbog čega su praktički prestala sva ruska ofenzivna djelovanja na ostatku ukrajinskog bojišta.
Ograničivši borbe na vrlo mali prostor ukrajinska je vojska dobila priliku organizirati obranu neokupiranog dijela Donjecka u kojem se nalaze brojni gradovi i mjesta kao što su Slovjansk s više od 100 tisuća stanovnika i Kramatorsk s više od 150 tisuća.
Za usporedbu, prije ruske agresije Sjeverodonjeck je imao oko 106 tisuća stanovnika. Ako će ruske snage istom brzinom osvajati Slovjansk i Kramatorsk, onda će se rat u Ukrajini produžiti u narednu godinu. Ako je pak ukrajinska vojska donekle dobro iskoristila dobiveno vrijeme herojskom obranom Sjeverodonjecka i organizirala obranu po dubini, napredovanje ruskih snaga kroz Donjeck moglo bi se pretvoriti u debakl kakav smo vidjeli u prvom mjesecu rata oko Kijeva.
Pritisak iz Moskve
Rat bi bio puno kraći kad bi ukrajinska vojska mogla iskoristiti slabosti ruske obrane na ostalim dijelovima bojišta izvođenjem većih ofenzivnih operacija. Nažalost, ne mogu jer su se ukrajinski političari od 2014. godine do početka ruske agresije više bavili besplodnim političkim obračunavanjima nego jačanjem ukrajinske vojske.
Tako je 2020. godine tadašnji načelnik glavnog stožera najavio da se razmišlja o ukidanju vojnog roka, s obzirom na to da je po njegovom tadašnjem mišljenju popunjenost oružanih snaga profesionalnim vojnicima bila vrlo dobra. Na kraju je Ukrajina rusku agresiju dočekala sa samo 150 tisuća profesionalnih vojnika, a ročnici koji su slani na 12-mjesečni vojni rok obuku su odrađivali tek toliko.
Nestabilna politička situacija, konstantan pritiska iz Moskve ne samo kroz pobunu u Donbasu već i preko proruskih stranaka (Platforma za život i mir ima čak 23 zastupnika u ukrajinskom parlamentu), na kraju su doveli do izbora TV komedijaša Volodimira Zelenskog za predsjednika i napose do ruske agresije.
Zapad je na rusku agresiju odgovorio masovnim slanjem oružja, no vrlo je brzo postalo jasno da ukrajinska vojska nema kapacitete da ga prihvati i efikasno iskoristi. To je na kraju priznao i britanski premijer Boris Johnson kad je pri zadnjem posjetu Kijevu (17. lipnja) obznanio postojanje plana da britanska vojska osigura obuku koja će rezultirati s 10 tisuća po NATO standardima obučenih ukrajinskih vojnika svakih 120 dana.
Da ukrajinski glavni stožer u ovom trenutku ima na raspolaganju tih 10 tisuća vojnika, mogao bi pokrenuti veliku ofenzivu prema Hersonu i preokrenuti tijek rata. Jer te bi snage bile dovoljno snažne da uz pomoć zapadnog oružja, koje i dalje pristiže, probiju ruske crte obrane. A kad se ruski vojnici jednom daju u bijeg, za zauzimanje i čišćenje terena dostatni bi bili i ukrajinski teritorijalci.
Problemi u ruskoj vojsci
Iako, i to je upitno jer su loša temeljna obuka i konstantno dugogodišnje zanemarivanje ukrajinsku pričuvu načinili skoro pa neupotrebljivom. Tako iz Ukrajine dolaze medijski izvještaji kako u borbama masovno sudjeluju civili bez ikakvog vojnog iskustva. Pa kako je to moguće ako je obvezni vojni rok naslijeđen iz bivšeg SSSR-a te je obveza služenja vojnog roka bila obustavljena samo od 2012. do 2014. godine? Otkud onda u Ukrajini muškarci koji tvrde da nisu ni pušku držali u ruci prije ruske agresije? Što su oni držali u rukama dok su bili u vojsci? Sve ovo pokazuje kakav je bio odnos političara prema vojsci, ali i generala prema ročnicima i pričuvi. Posljedice tih zanemarivanja vide se na bojištu.
I ruska vojska ima sve veće probleme s ljudstvom. Ono najbolje što je imala potrošila je pa se sada oslanja na strane plaćenike i na silu mobilizirane stanovnike Donbasa. U međuvremenu su razradili i inovativan postupak za dotok novih profesionalnih vojnika. Rusija ima obvezni vojni rok u trajanju od 12 mjeseci. Vojni su obveznici svi Rusi starosti od 18 do 27 godina koji ne ulože ili im se ne uvaži prigovor savjesti.
Naravno, kriteriji za prigovor savjesti odnedavno su znatno postroženi. Do veljače ove godine u Rusiji je svake godine oko 680 tisuća mladića punilo 18 godina, a na odsluženje vojnog roka se upućivalo oko 260 tisuća (u dvije ture po 130 tisuća). Osim što se broj ročnika koji moraju u vojsku povećava, pojavio se i novi trend – mlade se vojnike fizički i psihički zlostavlja da bi im se potom kao izlaz ponudilo potpisivanje profesionalnog ugovora.
Nakon što potpišu, prolaze kroz ubrzanu obuku te se šalju kao popuna izmorenim snagama u Ukrajini. Nije poznato koliko ruskih ročnika podlegne pritisku, ali ako je samo 10 posto, to bi bilo novih 26 tisuća po naraštaju. Još i više ako se poveća broj ročnika na odsluženju vojnog roka uslijed pooštravanja uvjeta za izbjegavanje služenja.
Povijesna odluka EU
U međuvremenu Europska unija je odlučila pokloniti Ukrajini status zemlje kandidata. Nije to nešto jer se, naprimjer, više nitko niti ne sjeća kad je isti status dobila Turska. Ali ima simboličnu težinu. Moskva je u prvi mah odreagirala tvrdnjom da ih se to ne tiče, ali onda je glasnogovornica ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova "okrenula ploču" ustvrdivši da je ova odluka pokušaj zadiranja u područje utjecaja Rusije u okviru Zajednice nezavisnih država koju čine bivše sovjetske države te da će takva odluka za EU imati dugoročne negativne posljedice.
Puno burniju reakciju izazvala je odluka Vilniusa da zabrani prijevoz svih roba koje su pod sankcijama EU iz Bjelorusije u Kalinjingradsku oblast. Tu nekadašnju njemačku enklavu na Baltiku (do 1946. godine zvala se Königsberg) Rusi su osvojili 1945. i vrlo je brzo očistili od Nijemaca. Problem je ponovo nastao 1991. godine raspadom SSSR-a i osamostaljenjem tri baltičke države pa se Kalinjingradska oblast našla stisnuta između Litve i Poljske.
Prvi ruski predsjednik Boris Jeljcin nudio je Kalinjingrad Njemačkoj, ali ga je njemački kancelar Helmut Kohl odbio. Sa skoro isključivo ruskim stanovništvom (više od 80%) pripajanje Kalinjingradske oblasti Poljskoj ili Litvi nije dolazilo u obzir pa je postala slijepo crijevo Rusije.
Moskva je Kalinjingradskoj oblasti dodijelila status specijalne ekonomske zone kako bi se iskoristila činjenica da se more u tamošnjoj luci nikad ne zamrzne te da nema izravan dodir s Rusijom, što znatno onemogućava šverc. Namjera Moskve bila je stvoriti baltički Hong Kong ili Singapur, no zapravo je nastalo slijepo crijevo koje se na životu održava ponajviše iz ruskog proračuna, prije svega kroz financiranje tamošnjih vojnih baza.
Vilnius je, ako ne na nagovor Washingtona, onda uz koordinaciju s njim "zalijepio šamarčinu" Moskvi na koju ova nema adekvatan odgovor nego se "pjeniti". Ruska vojska do Kalinjingradske oblasti može ili morem ili preko Bjelorusije pa napadom na Litvu i/ili Poljsku. Ruska vojska koja se jedva nosi s ukrajinskom tako bi se sukobila s NATO snagama, a koje su neusporedivo bolje opremljene i izvježbane od ukrajinskih jedinica. Ishod takvog sukoba nije teško predvidjeti.
Tsunamiji izjava iz Moskve
Pa sad u svom očaju iz Moskve dolaze tsunamiji svakakvih izjava, od prijetnji već spominjane Marije Zaharove da "odgovor neće biti diplomatski, nego praktičan" pa sve do bivšeg generala i sada aktivnog političara iz Putinove stranke Ujedinjena Rusija Andreja Guruljova koji je na ruskoj državnoj televiziji, kao član odbora za obranu ruskog parlamenta, zaprijetio nuklearnim napadom na London. Pritom je naravno i zaprijetio (ponovnom) okupacijom Litve, Latvije i Estonije.
Naravno, sve su to izjave isključivo za rusku javnost koja teško može shvatiti i probaviti kako jedna minijaturna Litva smije tako podmuklo i nekažnjeno udariti na njihovu moćnu "majčicu Rusiju". I to će biti tako dok ne dođe nešto drugo što će pitanje Litve i željezničkog tranzita prema Kalinjingradu izgurati kao udarnu temu. Tako je bilo i kad su Švedska i Finska najavile podnošenje zahtjeva za ulazak u NATO savez. Moskva je otvoreno prijetila da će silom zaustaviti finsko pristupanje NATO-u pa je to umjesto nje na kraju odradio turski predsjednik Recep Erdoğan.
Balistički projektili s nuklearnim bojnim glavama ostat će gdje su i sada, a onemoćala ruska vojska i dalje će krvariti u Ukrajini bez snage da ugrozi ikoga drugog. Naposljetku će se i Moskva prestati "pjeniti".
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala