SDDS-ova saborska zastupnica Anja Šimpraga oglasila na Facebooku povodom 31. obljetnice Oluje, najpoznatije i najvažnije akcija hrvatskih vojnih snaga kojom je oslobođena petina teritorija Republike Hrvatske i praktički okončana paradržava Republika Srpska Krajina.
"31. godinu isti osjećaj. Sami 1995. godine, ali sami i danas 2026. godine. Usprkos svemu postojimo. Srbi u Hrvatskoj. Hrvatskoj nedostaje - povjerenje. Povjerenje da možemo govoriti o svojim sjećanjima, a da zbog toga nismo ničiji neprijatelji.
Da možemo tugovati za svojim stradalima, a istovremeno poštovati tuđu bol. Da možemo biti različiti, a ipak pripadati istom gradu i istoj zemlji. Moje sjećanje na Oluju nije isto kao nečije drugo. I ne mora biti.
Jer Hrvatska će biti jača onda kada u njoj bude dovoljno mjesta za sva naša sjećanja, i kada nijedno dijete više ne bude moralo otići sa svog ognjišta", napisala je Šimpraga na Facebooku.
"Knin je Grad svih nas"
"Moj Knin nije samo grad Oluje, iako ga se tada svi sjete. Knin je grad kakav želim, koji pamti i ne dijeli. On je dom svih Kninjanki i Kninjana u kojem se ostaje, vraća i gradi budućnost.
Knin je grad koji treba CT uređaj u bolnici, Grad koji treba rekonstrukciju državne ceste D-33 Knin-Drniš, Grad koji treba uređene ceste i izgrađene vodovode u naseljima, Grad koji treba sanaciju laguna, Grad koji treba jednosmjenski rad u osnovnoj školi 'Domovinske zahvalnosti'.
Grad koji treba još više izgrađenih vrtića, Grad koji treba proširenje kapaciteta prostora udruge 'Sveti Bartolomej', Grad koji treba pravo nogometno igralište i balon za nogomet, Grad koji treba bazen... Grad koji treba podršku svih političkih opcija jer Knin je Grad svih nas i možemo ga izgraditi zajedno. To je Hrvatska koja nam svima treba", dodala je.
U saboru ispričala svoje sjećanje na Oluju
Šimpraga je prije nekoliko godina ispričala svoje sjećanje na Oluju. Navela je da je imala osam godina kad je s obitelji izbjegla u Srbiju.
"Svake godine u ovo vrijeme, dijete progovara u meni. Sjećanje jedne djevojčice iz kolone. Tog 4. kolovoza 1995. imala sam točno osam godina. Najednom i nebo je promijenilo boju. Sparina je otežavala disanje, nije slutilo na dobro", kazala je tada.
"S ruksakom kupljenim za drugi razred osnovne škole bila sam spremna za put, put koji nije imao ime, put koji je vodio tko zna gdje. Od Knina, do Petrovačke ceste, preko Banje Luke, a otuda bez stajanja prema Srbiji. Posljednje komadiće kruha podijelila sam s rodbinom. Moja ga je baka pekla, a taj miris me je pratio", dodala je.
"Na granici Srbije htjeli su nas poslati u Niš. Molili smo ih da nas puste u Beograd, tamo smo imali daljnju rodbinu. Ne znam, možda su dječje suze presudile. Pustili su nas do Novog Beograda. Tada sam odrasla. Za tu jednu noć", istaknula je, napomenuvši da su se u Knin vratili 1999. godine.