VELIKI Saramago prenio je u svojim bilješkama, kod nas prevedenima kao Posljednja bilježnica, djedovu priču o malom pastiru koji je dosadu na planini odlučio prekratiti tako što je cijelo selo uzbunio lažnom najavom dolaska vuka. Seljaci su dohvatili motke, batine i muškete te krenuli obraniti pastira i njegove ovce. No, vuka nije bilo.
Prevaru je ponovio, seljaci su se opet uzalud odazvali. Treći put kad je pastir povikao da dolazi vuk, nitko mu više nije vjerovao iako je govorio istinu. Vuk je poklao ovaca koliko je htio, a pastir je, "šćućuren na nekom stablu nemoćno promatrao katastrofu".
Hrvatska politika desetljećima govori o ratu. Divi mu se, veliča ga, iz kupke ratnih uspomena izviru zadovoljna lica Andreja Plenkovića, Zorana Milanovića i njihovih sljedbenika. Evo, danas u Kninu na 26. obljetnici Oluje: naša vojska, naši generali, naši ministri, za 84 sata oslobođen teritorij, neprijatelj poražen, Tuđman, Šušak, ovo-ono.
Desetljećima naša politička klasa živi od ratova, ždere kosti mrtvih po komemoracijama, sjeća se partizanskih žrtava, njemačkih žrtava, talijanskih žrtava, nekad i ustaških žrtava, poratnih žrtava, prijeratnih žrtava, žrtava iz ovog rata, žrtava iz onog rata... a potom, s loše prikrivenom dosadom, gleda na satove, sjeda u fine automobile i uz policijsku pratnju nestaje iz vidokruga.
Gledali smo to danas u Kninu.
Počne li, nekom nesrećom, novi rat, tko će im vjerovati?
Slika prva: Četnik na Dinari
Šturi, ali i kontradiktorni biografski podaci vele da je Dušan Marić, rođen 1963. godine u okolici Kupresa, po zanimanju novinar i da je radio kao glavni urednik Velike Srbije, lista u kojem je Vojislav Šešelj štampao sve što je bilo previše radikalno za Politiku, Večernje novosti i ostali nacionalistički škart. Kada je netko glavni urednik Velike Srbije, onda nije novinar. Odnosno, kad je netko novinar, onda se ne približava Velikoj Srbiji. Osim što je uređivao Veliku Srbiju, Marić je bio i "dobrovoljac u ratovima za stvaranje Republike Srpske i Republike Srpske Krajine".
Prije sedam godina, istupio je iz Šešeljeve stranke i ušao u light verziju - Srpsku naprednu stranku pod vodstvom Aleksandra Vučića. Njezin je poslanik u parlamentu. Danas je na Facebooku objavio svoju fotografiju s vrha Dinare uz srpsku zastavu. U popratnom je tekstu primijetio da se srpska zastava zavijorila na najvećoj srpskoj planini.
"Da na današnji dan, dan koji Hrvati slave kao dan pobede, a Srbi kao dan velike nesreće, Hrvate ali i zaboravne Srbe podsetim da je Dinara i srpska planina. Da podsetim Hrvate, ali i zaboravne Srbe da su Dalmacija i Kninska krajina ništa manje srpske nego što su hrvatske", napisao je Marić.
> FOTO Vučićev zastupnik podigao srpsku zastavu na Dinari
Pirotehnički efekti ostavljaju kratkotrajni dojam, pa se Marićev podvig - popeo se na 1913 metara kako bi dokazao da je sišao s uma - sada čini bitnim i strašnim. Ipak, on je samo sitno, nebitno tehničko lice, provoditelj politike velikog i mračnog vođe Aleksandra Vučića koji se, sasvim sigurno, neće odreći svog vjernog pratitelja još od vremena kad su bili vojvodine sluge. Niti će mu reći da svojim potezom budi ružna sjećanja na velikosrpsku politiku koja je pobila previše ljudi.
Od četnika se nije korisno nadati dobromu, čak ni kad se nazivaju naprednima.
Slika druga: Ustaše u Kninu
Obilježavanje 26. godišnjice Oluje okončano je misom u crkvi Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Dok su unutra Andrej Plenković, Davor Božinović, Njonjo, Gordan Grlić Radman, Tomislav Ćorić (tć), Mario Banožić, Tomo Medved, Nina Obuljen Koržinek, Ante Sanader, Ante Bačić - ukratko, hadezeovska krema - slušali što im govori i pjeva monsinjor Jure Bogdan, vojni ordinarij, ispred su se poredale Skejine ustaše. Ili pristaše. U crnom, od hrvatskih glava do hrvatskih peta, s ustaškim pozdravom na zastavi, mirno su, sa strane, čekali kraj mise.
Premijer i ministri, izvježbanom su arogancijom, odvojili nekoliko trenutaka za poziranje s dječicom i pozdravljanje ne baš toliko brojnih ljudi zainteresiranih za približavanje vrhu nacionalne politike, ali ne i za medije. Plenković je skinuo sako, sjeo u luksuzni i zatamnjeni automobil i nestao. Pravio se da Skeju i društvo nije vidio. Rado Plenković glumi ona tri majmuna, pa ne vidi, ne čuje i ne govori o onom što mu se ne sviđa.
Slijedili su ga i ostali. Slijedio bi ga i Božinović da ga kolega s N1 nije gotovo izvukao iz automobila i doveo pred mikrofone.
Na novinarsko inzistiranje da konačno kaže nešto konkretno o Skejinu ustašluku, Božinović je rekao da će pogledati policijsko izvješće. Na novinarski upit što će potom poduzeti, Božinović je rekao da kao ministar unutarnjih poslova ništa ne može poduzeti. Na novinarski upit hoće li konačno zabraniti pozdrav Za dom spremni, Božinović je rekao da kao ministar unutarnjih poslova nije ovlašten o tome odlučivati. Na novinarsku primjedbu da nije samo ministar unutarnjih poslova, nego i član vlade, Božinović nije rekao ništa vrijedno pamćenja.
> Božinović: "Za dom spremni" je zabranjen, policija će reagirati po zakonu
Potom se pred mikrofonima pojavio Nikola Milina, ravnatelj policije. On ništa nije vidio ili nije bio spreman svjedočiti o onom što je vidio.
Sad malo sanjamo o evoluciji hrvatske političke i javne scene: o ministru unutarnjih poslova koji zna da, kao svaki građanin, može inicirati postupak protiv prekršitelja zakona i o ravnatelju policije koji vidi što mu se događa pred nosom.
Slika treća: Njonjo pred Crkvom
Uvaženog predsjednika hrvatskog sabora neka žena pred crkvom naziva Njonjom. On joj, bez duha i šarma, daleko od PR-ovaca i osoba plaćenih da mu prirodne nedostatke pokušaju pretvoriti u prednosti, odgovara: "Pogledajte sebe kako izgledate."
U domu Jandrokovićevih nema ogledala.
Slika četvrta: Grad bez ljubavi
Kafići su duž ulice pored stadiona na kojem je centralna proslava. Oni su među rijetkima nadživjeli slobodu. Oko njih, zatvoreni su kojekakvi obrti. Na jednom izlogu ćirilicom piše: "Komision Diva." Šta su ta slova sve vidjela, kakve su vladarske barabe prolazile pored njih. Čudno nam vidjeti ćirilicu okruženu važnim i silnim Hrvatima.
Pred kafićima muškarci. U civilu, u vojnim prslucima, majicama treće gardijske brigade, specijalne policije, Gromova, Tigrova... Na pedeset muškaraca, s njihovim vojnim pričama i poručenim pivama, dođe jedna žena. Lice slobode u Kninu je pomalo podbuhlo od piva, ima pedesetak godina, vazda priča iste ratne priče i rijetko viđa drugi spol.
Bar je tako bilo danas. Sutra ionako nikog neće biti briga za Knin. Grad oživi jednom godišnje, a i tad kao sve umornija kulisa za paradu nacionalnog trijumfalizma.
Slika peta: Plastične boce ministara od kojih baka plaća HRT-ovu pretplatu
Na stadionu, tamo gdje je "centralna proslava", bina je na atletskoj stazi. Na terenu su stolice, u prvom redu ministri, pored njih bočice Studene da osvježe organizme dok slušaju Plenkovića, Milanovića i pjesme. Dobro, i Danijela Rehaka, zatvorenika u srpskim logorima, ali on je u tom stroju pozera jedini stvarni stradalnik.
Kad program završi, boce ostavljaju uz stolice. Nisu se, valjda, u životu toliko laktali da bi morali nositi plastičnu ambalažu do kontejnera. To će, umjesto njih, uraditi "pobjednička hrvatska vojska" i neka baka koja nam otkriva da je lani od boca ulovljenih na stadionu nakon proslave Oluje platila HRT-ovu pretplatu.
Ministar zaštite okoliša Tomislav Ćorić (tć) nedavno se hvalio sudjelovanjem u akciji čišćenja podmorja. Šteta što mu nije rečeno da je i na kopnu potrebno odlagati plastični otpad u kontejnere.
Slika šesta: Rojs koji hvali Milanovića
Poslije svečanosti, na izlazu sa stadiona, Rojs ganut. Jedino se Milanović sjetio Tuđmana, Šuška i Jarnjaka, govori. Milanović diže glavu, priča samo s osobama u uniformama. Novinari ga ne zanimaju. Šteta, bar za njega uvijek ima lijepih pitanja. Sad nam pada na pamet jedno nebitno: je li 1999. godine otišao u SDP samo zato što mu se Tuđmanova, Šuškova i Jarnjakova stranka činila besperspektivnom?
Ni Rojsu se ne sviđa današnji Knin. Kad su otjerali Srbe, naselilo se Hrvate, ali ni oni se nisu primili. Ne pitamo ga za rješenje. Šta i da smo ga pitali?
Slika sedma: Obljetnica
Kome treba ovo u Kninu? Čak i hrvatski političari imaju ljepših prilika za promociju ega, vojnici vjerojatno imaju pametnija posla od skupljanja boca, a društva pred birtijama mogla bi se skupiti bilo gdje, pa se sjećati slavnih devedesetih. I potom pričati o nogometu.
Da nema bake koja skuplja boce, cijeli taj kninski domoljubni događaj bio bi u svakom smislu beskoristan.