TO ŠTO se hrvatski premijer Ivo Sanader poziva na "vladavinu prava" i ističe da nitko nije iznad zakona shvatili bi sasvim ozbiljno da nemamo na umu u kojem stoljeću i u kakvoj državi živimo.
Nas naivne, dakako najviše čudi premijerova "transformacija" kada se sjetimo njegovog urlanja na splitskoj rivi: "Ne dopuštamo da se sudi pripadnicima pobjedničke vojske". Pa je li to isti Sanader? Dijagnozu bi mogli postaviti psiholozi i psihijatri, kada bi na trenutak zaboravili da je u pitanju politika.
"I u slučaju generala Gotovine riječ je o vladavini prava, da se svatko tko je optužen treba sučeliti s optužnicom, ali istodobno vrijedi i presumpcija nevinosti", kazao je premijer Sanader u četvrtak pred zastupnicima, istaknuvši da je Hrvatskoj u najvećem interesu "puna istina" i da je Domovinski rat bio oslobodilački, legitiman i pravedan.
"Naše hrvatske časnike tjera se na skrivanje. Hrvatske heroje, hrvatske vitezove optužuje se za ono za što bi im trebalo odati počast. Ne dopuštamo da vlada šestorice izvede svjetski presedan i sudi pripadnicima pobjedničke vojske"- vikao je Sanader u veljači 2001. na skupu potpore koji su braniteljske udruge organizirale povodom uhićenja Mirka Norca.
Obje premijerove izjave, s obzirom na visoku poziciju koju je obnašao i koju obnaša, sigurno nisu slučajne. Je li slučajno to što je glavna haaška tužiteljica Carla del Ponte vijest o uhićenju Gotovine objavila u Beogradu? Bilo kako bilo, sigurno je da je to ogromna pljuska Sanaderovoj Vladi.
Je li premijer nakon što ga je o uhićenju obavijestila Del Ponte imao vremena sam obavijestiti naciju, je li mu nedostajalo hrabrosti, nije poznato. Potvrdu da je u uhićenju sudjelovala hrvatska Vlada dobili smo od Del Ponte, i zanimljivo, glasnogovornika State Departmenta Adama Erelia.
Dok je premijer bivše koalicijske vlade Ivica Račan prestrašen uličnim nemirima i rušenjem vlade u suradnji s Haškim sudom tapkao na mjestu, Sanader je osvajanjem vlasti putpuno okrenuo ploču koju je guslao (guslio) dok je bio u oporbi i izručio sve što je Haag zatražio. Tako je najveći poznati poliglota u Hrvata stekao simpatije Zapada. Zanemarujući goruće probleme - posrnulo gospodarstvo i nezaposlenost, Sanaderova politika orjentirala se isključivo na taj isti Zapad i zadovoljavala se povremenim aplauzima moćnika Europske unije.
Je li general Gotovina kriv za zločine počinjene tijekom i nakon akcije Oluja 1995. odlučit će Sud kojem je, s obzirom na dosadašnje procese, posebno onaj Tihomira Blaškića te iznenadnu ocjenu Carle del Ponte o potpunoj suradnji Hrvatske, teško u potpunosti vjerovati zbog političke obojenosti.
Sasvim je sigurno da je hrvatska politika manipulirala generalom Gotovinom, i Račanova i Sanaderova vlada. Na kraju je, kako se čini, bitno to što je država skinula ljagu sa svoga imena i što je trakavica završena.
Nekima je najbitnije što je slučaj obeštećenja "folksdojčerima" pao u drugi plan.