Foto: Wikipedia
Negativni utjecaji čovjeka na klimu, bioraznolikost, prirodna staništa i ekološke sustave samo su neki od važnijih čimbenika koji su naveli brojne stručnjake da predlože da se doba u kojem živimo nazove Antropocen (od grčkog anthropos što znači čovjek i kainos što znači nov ili nedavni).
Zahvaljujući djelovanju čovjeka svake godine u svijetu nestaju stotine vrsta. Prema konzervativnim procjenama u posljednjih 100 godina ljudi su uzrokovali nestanak najmanje 200 vrsta kralježnjaka. U uobičajenim okolnostima kakve su vladale u posljednja dva milijuna godina, takvo izumiranje događa se kroz 10-ak tisuća godina. Stručnjaci procjenjuju da opasnost izumiranja prijeti za oko 42% svih poznatih kopnenih vrsta beskralježnjaka te za oko 25% vrsta morskih beskralježnjaka.
No, prema jednoj studiji, objavljenoj u svibnju 2017. u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences, pravi razmjeri ljudskog negativnog utjecaja nisu sasvim očiti kada se gleda isključivo nestanak vrsta. Oni postaju puno jasniji kada se analizira smanjivanje brojnosti i rasprostranjenosti raznih populacija. Naime, autori tvrde da je trenutno u tijeku biološka anihilacija koja se može nazvati šestim masovnim izumiranjem i procjenjuju da su populacije sisavaca, ptica i gmazova od 1900. do danas brojčano pale za oko 30%, a vodozemaca za oko 15%. Na 10.000 četvornih kilometara analiziranih u studiji brojnost pojedinih vrsta pala je između 10% i više od 50%.
Uz navedeno, većina od 177 vrsta sisavaca obuhvaćenih studijom, izgubila je u poznatoj povijesti više od 40% svojeg geografskog prostora, od čega najveći dio od oko 80% u razdoblju između 1900. i 2015. Najveće smanjenje rasprostranjenosti bilježi se u Africi (80%), a slijede Azija (75%), Australija (60%), Europa (40%), Sjeverna Amerika (22%) i Južna Amerika (17%).
Stručnjaci procjenjuju da svake godine nestaje između 0,01% i 0,1% ukupnog broja vrsta, a prema podacima jedne studije iz 2014. izumiranje je danas oko 1000 puta brže od prirodnog.
Sve vrste koje su izumrle i sve one kritično ugrožene ovdje bi bilo nemoguće popisati. Najpotpunija Crvena lista ugroženih životinja može se naći na stranicama organizacije World Conservation Union (IUCN).
Ovdje vam stoga prigodno, kao mali podsjetnik na ono što kao ljudi svojim aktivnostima uzrokujemo, predstavljamo samo pet poznatijih vrsta koje su već izumrle i pet koje su kritično ugrožene. Među ugroženima smo odabrali neke koje su do nedavno u priličnim brojevima živjele u Hrvatskoj, dok se danas u svijetu jedva broje u stotinama.
Mada je na prvu loptu najlakše zaključiti da je izumiranje posljedica tehnološkog razvoja čovjeka, treba istaknuti da je on u biti jedino pravo rješenje za povećanje učinkovitosti u proizvodnji, a time i rasterećenje prirode!
IZUMRLE VRSTE
Dodo (Raphus cucullatus)
Dodo je izumrla vrsta ptice neletačice koja je bila endem otoka Mauricijusa. Budući da je izumrla krajem 17. stoljeća, nedugo nakon dolaska prvih ljudi, postala je simbolom ljudskog utjecaja na izumiranje životinja. Ovaj rođak golubova hranio se voćem i sjemenkama, a gnijezdio se na tlu. Živio je 40-ak godina. Budući da nije imao prirodnih neprijatelja, a nije mogao letjeti, postao je lakim plijenom portugalskih osvajača. S vremenom se ipak prilagodio neprijateljskom ponašanju ljudi tako da ih je počeo izbjegavati, a kljun koristiti kao oružje. No dokrajčile su ga domaće životinje koje su stigle s ljudima. One su pljačkale njegova lako dostupna gnijezda u kojima se nalazilo samo po jedno jaje. Posljednji primjerci zabilježeni su 1685., a zadnji preparirani čuvao se u Ashmoleanovu muzeju u Oxfordu do 1755. kada je izgorio u požaru.
Tasmanijski tigar (Thylacinus cynocephalus)
Tasmanijski tigrovi ime su dobili zbog svojih pruga koje su nalik na tigrove. Bili su najveći suvremeni mesojedi tobolčari. Živjeli su širom Australije, no njihova su staništa već do dolaska Europljana bila svedena na Tasmaniju. Ljudi su ih često ubijali i hvatali u stupice jer su smatrali da im ubijaju domaće životinje. 1936. proglašeni su zaštićenom vrstom, no iste te godine uginuo je posljednji poznati primjerak.
Pirinejski kozorog (Capra pyrenaica pyrenaica)
Ova podvrsta iberijskog divljeg kozoroga izumrla je 2000. godine. Nekada je živio u Pirinejskom gorju u Francuskoj, Španjolskoj i u Andori. Populacija je drastično smanjena izlovom. 2009. znanstvenici su uspjeli klonirati jednu ženku zahvaljujući uzorcima DNA iz kože. No zbog defekata u grlu ta je životinja uginula nedugo nakon rođenja.
Zapadnoafrički crni nosorog (Diceros bicornis longipes)
Ova podvrsta crnog nosoroga, koja je nastanjivala Kamerun, izumrla je 2011. U velikoj potrazi koja je provedena 2006. nije pronađen niti jedan preživjeli primjerak. Smatra se da je glavni uzrok istrebljenja krivolov radi rogova koji se u kineskoj medicini drže lijekom za razne bolesti poput raka te za impotenciju. Njegova cijena po kilogramu u 21. stoljeću premašila je cijenu zlata.
Ova podvrsta tigra najvjerojatnije je izumrla sredinom 1970-ih uglavnom zahvaljujući krivolovu te nestajanju šumskih staništa i plijena. 2011. u Nacionalnom parku Meru Betiri na Javi postavljene su foto stupice, no do danas nije zabilježen niti jedan primjerak ove životinje. Posljednji je viđen 1976.
KRITIČNO UGROŽENE VRSTE
Sredozemna medvjedica (Monachus monachus)
Sredozemna medvjedica jedan je od najugroženijih sisavaca svijeta. Vjerojatno je najrjeđi perajar, a danas je izuzetno rijetko viđen gost u Jadranskom moru. Prema procjenama iz 2015. u Sredozemlju ih ima još samo oko 700. Žive u tri ili četiri vrlo izolirane, široko razdvojene populacije, uglavnom u istočnom Sredozemlju (Grčka, Cipar, Turska), uz zapadne obale Afrike i u vodama otočja Madeira. Iako je bila stanovnik Jadrana, 1964. je ubijena zadnja jedinka za koju se pouzdano znalo da je živjela u hrvatskom dijelu Jadrana. Jedinke koje se danas zateknu u hrvatskim vodama u njih dolutaju iz Jonskog i Egejskog mora. U Hrvatskoj je strogo zaštićena. Od 2005. dokumentirana je redovita prisutnost jedne ženke duž sjeveroistočnih obala Jadrana na području Istarskog poluotoka, Kvarnera i Kvarnerića. Ona je uginula prirodnom smrću u kolovozu 2014. U nekim morima, poput Mramornog, izumrla je zbog zagađenja. U 20. stoljeću ribari su je doživljavali kao konkurenciju u lovu na ribe i smatrali da im oštećuje mreže. Velik problem je i nestajanje staništa zbog urbanizacije obala.
Sklat, morski pas (Squatina squatina)
Morski pas sklat jedna od najugroženijih vrsta morskih riba. Nekada je bio raširen u plitkim vodama Sjevernog Atlantika i cijelog Sredozemlja. Do početka 20. stoljeća bili su brojni pa su se u većim količinama prodavali, među ostalim, i po jadranskim ribarnicama. Zbog pretjeranog izlova i spore prirodne reprodukcije, brojnost im se počela toliko smanjivati da se danas svrstavaju u kritično ugrožene. Jedina zdrava populacija živi na udaljenim Kanarskim otocima zbog čega su španjolske vlasti ondje uspostavile posebni park prirode. Ne zna se koliko ih je ostalo u Jadranu i drugim dijelovima Sredozemlja. Na području gdje je nekada bio dominantna vrsta nije zabilježen već preko 50 godina. Iako je zakonski strogo zaštićen, u Jadranu je u zadnjih deset godina ulovljeno nekoliko primjeraka. Radi se o slučajnim prilovima iz mreža od kojih se ne mogu uvijek uspješno oporaviti te vratiti u more. Ovakvi pojedinačni ulovi ribara nisu znak oporavka vrste, već vjerojatno ostaci ostataka nekada velike populacije ovih jadranskih vrhunskih grabežljivaca. Ribari ih danas rijetko viđaju pa se vjeruje kako bi uskoro mogli u potpunosti nestati. Bezopasni su za čovjeka. Mogu narasti do 2,5 metra dužine, a život provode ležeći na morskom dnu. Boja kože im savršeno oponaša morsko dno na kojem leže. Kamuflaža im služi da bi prevarili plijen koji nesvjesno pliva iznad njihovih usta. Hrane se svime što mogu progutati, no ponajviše glavonošcima i ribama.
Bornejski orangutan (Pongo pygmaeus)
Orangutani su općenito ugroženi, a bornejski je od 2016. označen kao kritično ugrožena vrsta. Problem je u tome što ti majmuni žive isključivo u šumama o kojima potpuno ovisi njihova egzistencija. Na nesreću, Indonezija ima vrlo visoke stope krčenja šuma, među najvišima u svijetu, kako zakonitog, tako i nezakonitog. Osim što se stabla ruše radi proizvodnje papira te radi sadnje plantaža palmi za palmino ulje, procjenjuje se da se godišnje ubije oko 1000 orangutana zbog trgovine kućnim ljubimcima, radi mesa ili zbog šteta koje rade poljoprivrednicima. Jedan od problema također je i to što vrlo rijetko rađaju mladunce. Sumatranski orangutani, srodnici bornejskih, ugroženi su još od 2008. Populacije jednih i drugih danas se mjere u tisućama.
Planinski gorila (Gorilla beringei beringei)
Planinske gorile žive u planinama DR Konga, Ruande i Ugande. Mužjaci dosežu visine od oko 150 cm i težine od oko 195 kg. Manji su od nizinskih, a imaju gušće krzno koje im omogućuje opstanak na nižim temperaturama. Podijeljeni su u dvije populacije, a ugroženi su ratovima, krivolovom, razaranjem staništa i bolestima, posebno infekcijama dišnih putova koje lako dobivaju od ljudi. Do nedavno su bili u takvoj opasnosti da se vjerovalo da bi mogli nestati do kraja 20. stoljeća. No zahvaljujući naporima organizacija za zaštitu životinja, posljednjih godina njihove se populacije brojčano oporavljaju. Smatraju se kritično ugroženima. Prema procjenama iz 2016. ima ih još samo oko 880.
Amurski leopard (Panthera pardus orientalis)
Ova vrsta leoparda živi u jugoistočnoj Rusiji te uzduž kinesko-sjevernokorejske granice. Jedini je pripadnik vrste Panther Pardus koji živi u hladnoj, snježnoj klimi. Ime je dobio prema rijeci Amur u Sibiru. Smatra se najugroženijom velikom mačkom. Prema popisu iz 2007. u svijetu ih je ostalo još samo 30-ak. Glavna prijetnja ovoj vrsti je uništavanje staništa. Također ih ugrožava krivolov zbog krzna koje na crnom tržištu dostiže cijenu od oko 1000 dolara. Osim toga neizravno su ugroženi krivolovom jelena koji im glavna hrana. Njihova staništa ugrožavaju i namjerno izazvani požari koje podmeću lokalni stanovnici kako bi spalili raslinje i omogućili rast paprati koja je vrlo popularna kao dodatak posuđu u Rusiji i Kini.