Nova "N-riječ" u SAD-u

NEKOLIKO desetljeća nakon što je "nigger", pogrdna riječ za crnca, postala potpuno neprihvatljivom u svakodnevnom govoru u SAD-u, pojavila se nova riječ koja počinje sa slovom "n", a koja je možda čak i kontroverznija. Radi se o nacionalizaciji.

Nacionalizaciji banaka, točnije rečeno. Uz dramatičan zaokret na lijevo administracije Baracka Obame, nije neočekivano da je kad tad morao isplivati i prijedlog za nacionalizacijom posrnulih financijskih institucija. Neočekivano je to što su takav potez prvo počeli zagovarati na desnom boku političko-ekonomskog svijeta.

Prije 10 dana je Nouriel Roubini, profesor ekonomije na poslovnoj školi Stern Sveučilišta u New Yorku i jedan od trenutno najcjenjenijih američkih ekonomista, u svojoj kolumni u časopisu "Forbes" prvi iznio opsežan prijedlog privremene nacionalizacije banaka. Roubini, specijaliziran za katastrofična predviđanja (zbog čega nosi nadimak "Doktor Propast"), u pravilu zagovara principe slobodnog tržišta, iako se u zadnje vrijeme naklanja pozivima za jačom regulacijom na financijskom planu. Ipak, ne može ga se nazvati zastupnikom lijevih ideja.

Roubini je jedan od rijetkih koji su s velikim stupnjem točnosti predvidjeli puknuće hipotekarnog balona, a argument koji iznosi u korist privremene nacionalizacije "zombi" banaka (banaka koje operiraju s gubicima, a opstaju isključivo zbog državnih garancija) prilično je jednostavan – poreznike bi manje koštalo kad bi vlada nacionalizirala posrnule banke, konsolidirala ih i nakon nekog vremena prodala, nego što ih košta sustav neprestanog ubrizgavanja novaca u institucije koje su na rubu kolapsa. Roubini napominje kako je vlada preko direktne kapitalizacije, garancija i potpore za likvidnost već upumpala između 7 i 9 bilijuna dolara u financijski sustav. "De facto, vlada već kontrolira velik dio financijskog sustava, pitanje je samo hoće li se usuditi i formalizirati tu činjenicu", rekao je u intervjuu za Wall Street Journal.

Od radikalne do mainstream ideje

U trenutku kad je Roubini iznio svoju ideju, ona je bila radikalna. No, u zadnjih je 10 dana ideja procirkulirala po medijima i u međuvremenu postala dio mainstreama. Prikriveni blagoslov ideji dao je Alan Greenspan, bivši ravnatelj Federalnih rezervi, rekavši kako shvaća da vlada jednom u 100 godina mora povući tako radikalne poteze. Republikansk senator iz Južne Caroline, Lindsey Graham, također je pozvao vladu da "učini ono što treba", pa ako to traži i nacionalizaciju.

Ideja je dobila puno prostora i u medijima. Paul Krugman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, u svojoj kolumni u New York Timesu pita se zašto Obamina administracija smišlja "planove koji izgledaju kao alternative nacionalizaciji, ali istodobno podrazumijevaju davanje velikih novčanih svota dioničarima banaka".

Krugman i Roubini, iako s različitih ideoloških polova, operiraju istim skupom argumenata (istini za volju, može se reći da je Krugman samo loše prepisao Roubinijeve). Kao prvo, slažu se da se banke mora spasiti. Nadalje, pitaju se koji je pravi način za to i obojica nalaze kako trenutni sustav dovodi do stvaranja velikih bankovnih konglomerata. Roubini za to kaže " J.P. Morgan preuzeo je Bear Stearns i Washington Mutual banku. Bank Of America preuzela je  Countrywide i Merrill Lynch. Wells Fargo preuzeo je Wachoviu. To ne ide tako! Ne možete uzeti dvije zombi banke i očekivati da ćete dobiti jednu jaku banku". Konačno, argumentira se kako američka vlada ne može konstantno davati darove bankama koje sve više propadaju u nadi da će se nešto popraviti, te kako bi s nacionalizacijom imala adute u svojim rukama.

Kritike slijeva i s desna

Ideja je dobila potporu u nekim medijima, ali zanimljivo je što su protivljenje dolazi i s lijeve i s desne strane. "Progresivci" (američki eufemizam za tvrdokornu ljevicu) napadaju ideju o nacionalizaciji kao naličju trošenja pučkih novaca na spas bogatuna. "The Nation", časopis koji sam sebe naziva predvodnikom ljevice, piše da iako se ideja o nacionalizaciji zombi banaka na prvi pogled čini dobrom, treba paziti da porezni obveznici na kraju ne plate za predavanje banaka "malenoj oligarhiji koja je u stanju kupovati političke stranke i kontrolirati financijske regulatore".

Kao odgovor desnog boka može poslužiti komentar Geralda O'Driscolla s Cato instituta, objavljen u Wall Street Journalu. O'Driscoll piše kako "neki komentatori zagovornici nacionalizacije, prateći vlastiti ideološki svjetonazor, žele iskoristiti financijsku krizu da bi nacionalizirali kompletan financijski sustav. To bi bila nacionalizacija u stilu južnoameričkih despota".  O'Driscoll se drži doktrine o samoregulirajućim mehanizmima tržišta i kaže kako je potrebno stvoriti sustav u kojemu će banke zaista biti u privatnom, a ne u javno-privatnom vlasništvu.

O'Driscoll se pozabavio i argumentom o švedskom principu privremene nacionalizacije, koji mnogi američki zagovornici nacionalizacije izvlače kao adut. U 90-im godinama prošlog stoljeća je švedska vlada u tijeku bankarske krize intervenirala u bankarski sustav, dokapitalizirala banke, čak i potpuno preuzela dvije, riješila probleme s njihovim poslovanjem i onda ih opet vratila na privatno tržište. O'Driscoll piše kako je razlika između švedskog i američkog slučaja u tome što je švedski menadžment krize bio odrađen profesionalno, a američki politikantski.

Politikantstvo kao glavni problem

Obje stranke Kongresa su, piše O'Driscoll, tražile sve moguće načine da zaustave oduzimanje nekretnina ljudima koji nisu mogli plaćati kredite i njihovo prodavanje ljudima koji bi ih mogli plaćati. "Misli li itko da bi loša banka koju bi vodila vlada pritiskala vlasnike kuća? Ako ste postavili pitanje, dali ste si i odgovor", rezimira O'Driscoll, podsjećajući kako su slučajevi Fanniea Maya i Freddiea Maca, institucija kojima je upravljala vlada i čiji krah je uvelike i uzrokovao krizu, pokazali spretnost birokrata da vode financijske institucije. 

Obamina administracija nije sasvim sigurna što će raditi. Zasad izbjegava govoriti o nacionalizaciji, spominje se javno-privatna partnerstva u zombi bankama, ali nema jasnog cilja niti točno definirane strategija. Gotovo svi se slažu da je takav način upravljanja krizom opasan, a Roubini predviđa kako će se vlada u roku od pola godine odlučiti za privremenu nacionalizaciju.