Foto: HUP
U danima nakon objavljene vijesti nastavljena je žestoka lobistička kampanja kojom se javnost uvjerila kako vodstvo HUP-a zagovara reformu sustava javne nabave koji je kako navode "katastrofa" . Cijeli proces i postupak HUP-a i medija u ovoj situaciji doveo je do egzaktnog primjera kako se u korumpiranim društvima manipulira zakonodavnim procesom. Prije svega, informacija da HUP pokreće reformu sustava javne nabave je neistinita, netočna i samim tim vrlo štetna za javni interes, što je bilo vrlo lako utvrditi da je navedeno netko htio provjeriti.
HUP nije pokrenuo nikakvu "reformu" sustava javne nabave, niti je "reforma" kao takva predviđena, ako pod reformom podrazumijevamo izmjenu sustava od temelja.
Slijepa primjena EU direktiva dovela bi do smanjenja transparentnosti
Nakon višednevnih konzultacija s ključnim akterima, utvrdili smo da je proces izmjena Zakona o javnoj nabavi u RH pokrenulo je Ministarstvo gospodarstva u drugom mjesecu ove godine, temeljem obveze RH o primjeni novih EU direktiva. Ova obveza vrijedi za sve zemlje članice EU, i ne odnosi se samo na RH, a sudeći po zahtjevima, slijepa primjena direktiva u RH bi dovela vjerovali ili ne do pogoršanja sustava javne nabave u smislu korupcije (postala bi manje kompetitivna i manje transparentna) nego je to danas. Da je sve medije, koji su objavili ovu "vijest" to zanimalo, odnosno da su se kritički osvrnuli na svoje vlasnike i ključne oglašivače koji sjede u HUP-u, do objave lažne vijesti kao ekskluzive sigurno ne bi došlo.
Dakle, točna je informacija da je od stupanja na snagu novih EU direktiva (travanj 2014. godine) postojala obaveza implementacije direktiva u nacionalna zakonodavstva. Rokovi su uobičajeni (2 godine od dana donošenja, uz moguća izuzeća). Prethodna vlast, iako je znala za ovu obavezu, nije započela redoviti postupak javnih konzultacija o izmjenama i dopunama Zakona o javnoj nabavi te smo se sada našli pod pritiskom EU da se direktive prenesu u nacionalni zakon, s rokovima koji su skoro nemogući, a pogotovo nedostatni za kvalitetnu javnu raspravu. Dakle, poziv određenim skupinama za iskaz interesa, odnosno prijedloge, a samim tim i inicijativa potekla je iz Ministarstva, a ne iz HUP-a ili bilo koje druge udruge ili komore.
Pri tome, treba znati (PSD - Partnerstvo za društveni razvoj - je sudjelovao i u izradi temeljnog Zakona o JN, koji je usvojen 2011., a stupio na snagu 2012. godine) da je EU direktiva minimalni standard. Dakle, u trenutku kad je donesen, Zakon o javnoj nabavi RH bio je najnapredniji takav instrument u Europi, uključujući i sve tadašnje zemlje članice EU. EU Direktive koje su uslijedile (PSD je sudjelovao i u redovitoj komunikaciji i konzultacijama s EU tijelima u vrijeme donošenja, što je isto tako bilo lako provjeriti) kod izrade su se uvelike oslanjale i na rješenja koja su po prvi puta dizajnirana u tadašnjem Zakonu RH, poput kontrole izvršenja ugovora. No, EU direktive nisu dobile svoju očekivanu oštrinu, obzirom da su zemlje članice koje nemaju uređene sustave javne nabave poput Njemačke, pružale veliki otpor uređenju sustava, odnosno povećanju transparentnosti njihovog sustava, jer su tako štitile svoje unutarnje gospodarske i političke interese. Dakle, u smislu razvoja sustava Javne nabave, uključujući transparentnost, Hrvatska je daleko ispred najrazvijenijih EU zemalja. Kako direktiva mora zadovoljiti prosjek, "slijepi" prijenos EU direktiva, bi značajno narušio razinu transparentnosti sustava koja je dostignuta, unatoč što je intervencijama u Zakon za vrijeme prethodne koalicijske vlasti, Zakon oštećen (poput donošenja Zakona o komunalnom gospodarstvu koji ozbiljno zadire u sustav javne nabave, odnosno omogućava izbjegavanje).
HUP javnost dovodi u zabludu
S druge strane za javnost je važno znati i što je to što nam predlaže HUP i na koji način. Potpuno nestručnim komentarima i tumačenjem statistike bez razumijevanja pojedinačnih podataka, poput "da sudjelovanje ponuditelja iznosi 3,2 ponuditelja po natječaju" iako je natječaj i nadmetanje potpuno različita kategorija u Javnoj nabavi, te se ni u kom slučaju natječaj i nadmetanje kao termini ne smiju miješati, HUP doslovce dovodi javnost u zabludu. HUP-ov dokument se u uvodu osvrće na dokumente i istraživanja provedenih od strane različitih aktera uključujući i EU komisiju, ali rješenja za probleme predlaže na način da potpuno sruše kakav takav standard u javnoj nabavi RH, odnosno da nabavu učine prilagođenom najjačim akterima te tako osiguraju da im nabava zamijeni subvencije i državne pomoći koje su do sada izdašno primali.
U šumi prijedloga (koji su u načelu samo citati općih prijedloga različitih aktera u EU komisiji), HUP je prikrio i po koje drvo, koje je za njih značajno, pa nam tako nudi u internom žargonu poznati "zaključani" okvirni sporazum. Zaključani okvirni sporazum, koji HUP obrazlaže prijedlozima EU komisije, ponovno paušalno ih tumačeći i nerazumijevajući specifičnosti korupcije i problema u Javnoj nabavi u RH, znači de facto da bi pojedini ponuditelji u RH bili osigurani javno nabavnim ugovorima skoro cijelo desetljeće. Treba napomenuti isto tako da HUP i sam navodi dio opasnosti, ali ostaje kod ovog prijedloga tzv. "zaključanih" okvirnih sporazuma. Tumačiti takav prijedlog kao "reformu" sustava javne nabave, odnosno suzbijanje korupcije u javnoj nabavi je u najmanju ruku opskurno. Vrlo slična situacija je s HUP-ovim zahtjevom u točki 8. gdje se cijelo obrazloženje zasniva manje više na studiji slučaja, odnosno iskustvima INA-e (jedne od ključnih članica HUP-a).
Tko su HUP-ovci i kako stoje u javnoj nabavi u RH
HUP ima vrlo široku platformu pravnih subjekata, odnosno predstavnika njihovih uprava, koji čine ključna tijela HUP-a (listu možete vidjeti u dokumentima u prilogu ovom tekstu). Iz skupštine HUP-a, 50 pravnih subjekata je u javnoj nabavi od kojih su prema podacima dostupnim na stranici www.integrityobservers.eu najznačajniji: Zagrebačka banka s 35 ugovora od 2012. do danas ukupne vrijednosti 1.608.114.098,02 kuna; Viadukt d.d. s 20 ugovora o javnoj nabavi od 2012. do danas s ukupnom vrijednosti ugovora u iznosu od 410.185.939,25 kuna; Radnik d.d. s 37 ugovora o javnoj nabavi od 2012. do danas, ukupne vrijednosti 160.698.815,68 kuna, Medical Intertrade sa 193 ugovora u javnoj nabavi od 2012. do danas, ukupne vrijednosti 364.123.165,02 kuna; Hrvatski telekom d.d. s ukupno 99 ugovora u javnoj nabavi od 2012. do danas, ukupne vrijednosti 185.300.799,97 kuna; Hrvatska pošta s ukupno 188 ugovora u javnoj nabavi od 2012. do danas ukupne vrijednosti 168.787.634,95 kuna; HEP opskrba d.o.o. s 309 ugovora u javnoj nabavi od 2012. do danas ukupne vrijednosti 349.252.289,98 kuna.
Ovdje je posebice interesantno da HUP-ovci citiraju izvješća u kojima se problematizira prosječno 3,2 ponuditelja po nadmetanju koji navode izvješća, a oni sami su ostvarili svoje ugovore u daleko manje kompetitivnom okruženju, odnosno u prosječno 2,51 ponuditelja po nadmetanju. U svemu je posebno interesantno da su najznačajniji akteri skupštine HUP-a ujedno i poduzeća u državnom vlasništvu, odnosno sektorski naručitelji (koji su i ponuditelji i naručitelji u sustavu javne nabave), koji su sami po sebi dio problema korupcije u javnoj nabavi a ne dio rješenja, bar za sad. Naime dio njih, poput INA-e, kako je to vidljivo iz podataka na integrityobservers.eu uopće nije imao konkurenciju u nadmetanju (broj ponuda 1 u svim ugovorima), odnosno ima zakonom rezervirane ugovore poput Hrvatske pošte, te kao takvi teško da mogu govoriti o "reformi" a pogotovo teško da bi reforma koja odgovara njima bila ujedno i u javnom interesu. Valja istaći i da su od drugih aktera najznačajniji privatizirani pravni subjekti poput Hrvatskog telekoma, Viadukta ili Osijek koteksa, a notorna je činjenica da je privatizacija u Hrvatskoj bila ekonomska nagrada za političku potporu, o čemu govore i znanstveni članci iz ovog područja.
Trideset tvrtki iz Vijeća HUP-a pojavljuje se u javnoj nabavi vrijednoj 3,2 milijarde kuna
Drugo tijelo HUP-a koje je isto tako važno za razumijevanje njihove pozicije u javnoj nabavi je Vijeće članova HUP-a. Trideset (30) pravnih osoba iz Vijeća članova HUP-a pojavljuje se u javnoj nabavi u ukupnom iznosu od skoro 3,2 milijarde kuna od 2012. godine do danas. Važno je napomenuti da se dio članova vijeća pojavljuje i u skupštini HUP-a, pa se vrijednosti iz ove kategorije ne mogu zbrajati s vrijednostima nabave za članove skupštine (za pojašnjenja nazovite udrugu Partnerstvo za društveni razvoj). Pored dijela ranije navedenih članova skupštine HUP-a, ovdje se pojavljuju i neki novi značajni akteri poput: TŽV Gredelj, s 20 ugovora u javnoj nabavi ukupne vrijednosti 238.324.843,29 kuna od 2012. do danas; Privredna banka Zagreb s 40 ugovora u javnoj nabavi od 2012 do danas, ukupne vrijednosti 792.350.798,17 kuna; Osijek koteks, koji je što individualno što u zajednici ponuditelja ostvario 48 ugovora u javnoj nabavi od 2012. do danas ukupne vrijednosti 288.110.786,19 kuna; ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. s 28 ugovora 429.110.584,16 kuna od 2012. do danas; Ericsson Nikola Tesla d.d. s 32 ugovora od 2012. Do danas, ukupne vrijednosti 117.464.054,92 kuna; Što se kompetitivnosti tiče, kada se gledaju samo članovi vijeća HUP-a, prosječan broj ponuda u kojima su ostvarili svoje ugovore je 2 (dva), dakle situacija je u prosjeku još lošija nego što je to slučaj kada se gleda skupština HUP-a.
I na kraju tu su i izvršni i nadzorni organi u HUP-u gdje je 5 članova sudjelovalo u postupcima javne nabave, od kojih je najznačajniji INA, a kompetitivno ozračje je 2,6 ponuditelja po nadmetanju u kojem su navedeni ostvarili svoje ugovore.
Dakle, u slučaju HUP-a i njihove inicijative, ključni akteri predstavljaju i najriskantnije područje Javne nabave u RH, obzirom da se radi o sektorskim akterima (koji su ujedno i naručitelji i ponuditelji), javnim poduzećima i privatiziranim poduzećima (čast izuzecima), koji čine i najveći dio problema u javnoj nabavi u RH što smo dokazali i znanstveno istraživačkim radom u najvećem znanstveno istraživačkom projektu u Europi (vidi ANTICORRP). Posebice je interesantno da HUP pokušava "zaključati" svoju poziciju u okvirnim sporazumima, odnosno ionako nekompetitivno okruženje pretvoriti u trajno stanje. A sve to širenjem neistinitih i netočnih informacija da oni "iniciraju i vode" reformu sustava javne nabave. Paradoks u cijeloj priči je da umjesto da predlaže rješenja koja bi učinila transparentnijim i odgovornijim njihovo poslovanje u javnoj nabavi, traže izmjene koje bi osnažile njihove beneficije u javnoj nabavi, što nikako ne može biti javni interes.
Tekst je preuzet s portala Fairpress.eu
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala