USUSRET tko zna kojem po redu "ključnom" summitu, koji se krajem tjedna održava u Bruxellesu, ideja koja se najglasnije promovira kao spas eurozone jest uvođenje fiskalne unije.
Ta fiskalna unija, smišljena u Njemačkoj i odobrena u Francuskoj, u principu označava eufemizam za drastično smanjivanje državnih rashoda. Njemačka takvu praksu označava kao jedini način da se spriječi širenje "zaraze", ali i da se periferne zemlje PIIGS (Portugal, Italija, Irska, Grčka, Španjolska) napokon konsolidiraju.
Međutim, mnogi analitičari, a posebno američki, smatraju kako će taj potez možda privremeno i spriječiti širenje problema, ali periferne zemlje neće konsolidirati već će ih otjerati ravno u bankrot. Povijest je već dovoljno puta pokazala da drastično stezanje potrošnje usred recesije vodi ka još većoj propasti, a ne pokretanju ekonomije, a Grčka je samo zadnji primjer takve prakse.
Periferne zemlje u okviru eurozone ne mogu rasti
Kako piše Derek Thompson u analizi za Atlantic, osnovni problem PIIGS-a ne leži u činjenici da imaju prevelike dugove i sklonost fiskalnom deficitu, jer ih imaju i ekonomski jače zemlje, već u činjenici da unutar ovako postavljenog monetarnog sustava one ne mogu ekonomski rasti, a posebno ne u odnosu na te razvijenije zemlje.
Problem proizlazi iz osnovnih načela na kojima je uspostavljen euro. Osnovna ideja bila je ta da će euro sve involvirane zemlje učiniti da se osjećaju bogatijima. Periferne zemlje željele su dijeliti valutu s Njemačkom kako bi mogle posuđivati novac po povoljnijim uvjetima, Njemačkoj je euro također odgovarao jer su periferne zemlje, s novostečenim osjećajem bogatstva, sad mogle kupovati više njemačkih proizvoda.
Brak iz interesa koji danas odgovora samo nekima
Bio je to brak iz interesa koji je ispočetka bio ispunjen obostranim zadovoljstvom - Njemačka je ekonomija cvjetala zbog pojačanog izvoza "na jug", a južnjaci su dobili pristup jeftinom novcu za kojeg su mislili da ih čini bogatijima. Danas je očito tko je više profitirao iz tog braka. Potpuno nesrazmjeran odnos trgovinske razmjene rezultirao je današnjom neravnotežom i nestabilnošću kada je riječ o platnim bilancama PIIGS-a. Takav model ekonomskog razvoja naprosto nije bio održiv, barem za neke.
Jedno od praktičnih rješenja za takve probleme bilo bi devalviranje vlastite valute. Masivnom depresijom i deflacijom te bi zemlje, barem teoretski, snizile domaće troškove o polako ponovno obnovile ekonomsku konkurentnost. Problem je samo taj što te zemlje više nemaju vlastite valute, te su, na određeni način, postale taoci eura. Osim toga, to bi imalo i goleme političke i socijalne reperkusije, koje bi onda sigurno kontaminirale i ostale zemlje eurozone.
Hrvatska pati od istog sindroma kao i PIIGS-i
Još jedan bazični problem za PIIGS-e unutar eurozone, ali i Hrvatsku koja nije formalno vezana za eura, očituje se u činjenici da je kupovna moć eura u tim zemljama naprosto manja od one u zemljama sjevera. Zbog negativnog pariteta kupovne moći, proizvodi iz perifernih zemalja čine se relativno skupljima i samim time nekonkurentnima. Kao što je već rečeno, i Hrvatska zbog aprecijacije kune osjeća iste posljedice.
Potpisuju li periferne zemlje novi "ugovor s đavlom"?
Poanta svega ide u smjeru da fiskalna unija možda može investitore uvjeriti kako Europa dugoročno želi biti fiskalno disciplinirana, ali će štednja periferne zemlje gurnuti u još dublju provaliju, zbog čega će put ka stvaranju viška biti još teži. Veća inflacija bi mogla povećati opću potražnju, ali jeftiniji euro neće pomoći perifernim zemljama da povećaju izvoz jer većina njihovog izvoza ionako ide u Europu, piše Thompson za Atlantic.
Drugim riječima, "bogati" će fiskalnu uniju iskoristiti kako bi "siromahe s periferije" vezali uz euro, što će im omogućiti nastavak dosadašnje prakse da, na određeni način, iskorištavaju njihovu naivnost.