Nenajavljeni posjet direktora CIA-e Johna Ratcliffea Moskvi događaj je koji ne treba ni dramatizirati ni podcijeniti. Ne znamo što je rekao ruskim sugovornicima i bilo bi neozbiljno nagađanja predstavljati kao činjenice. Znamo da je razgovarao s ruskim obavještajnim vrhom, da je Vladimir Putin o tim razgovorima izviješten i, prije svega, da direktor CIA-e usred najvećeg europskog rata nakon 1945. godine ne putuje u Moskvu bez vrlo ozbiljnog razloga.
Možda su razgovarali o Ukrajini, možda o Iranu, možda o granicama moguće eskalacije, a moguće je i o svemu tome zajedno.
Povijesna paralela s Burnsovim odlaskom u Moskvu
Postoji i povijesna paralela koju vrijedi imati na umu. U studenome 2021., nekoliko mjeseci prije ruske invazije, tadašnji direktor CIA-e William Burns po nalogu predsjednika Bidena otputovao je u Moskvu. Američke obavještajne službe već su vidjele koncentraciju ruskih snaga oko Ukrajine i pripreme za mogući veliki rat. Burns je ruskom vodstvu prenio vrlo jasnu poruku: Washington vidi što se priprema i cijena invazije bit će golema. Nekoliko mjeseci poslije ruski tenkovi krenuli su prema Kijevu.
Ne mislim kako iz te paralele treba izvlačiti zaključak da Ratcliffe danas pokušava spriječiti događaj sličnih razmjera. Ali teško je to potpuno zanemariti. Burns je 2021. došao u Moskvu u trenutku kada je Washington vidio rat koji još nije počeo. Što je Ratcliffe danas došao pokušati spriječiti, ograničiti ili razjasniti, možda ćemo tek saznati.
Svijet od 24. veljače 2022. živi u permanentnoj krizi
Svijet od onog jutra 24. veljače 2022., kada su ruske trupe prešle ukrajinsku granicu, živi u gotovo permanentnoj krizi. Rat koji je Vladimir Putin tada započeo nije ostao rat Rusije i Ukrajine. Promijenio je Europu, ponovno definirao NATO, poremetio energetsku arhitekturu kontinenta, ubrzao povezivanje Moskve, Pekinga i Teherana i postupno počeo spajati krizna žarišta koja smo nekada promatrali kao odvojene probleme.
Prvoga dana tog rata napisao sam na ovim stranicama tekst pod naslovom "Rat dobiva jaka ekonomija, Rusija tu ekonomiju nema". Dvanaest dana prije invazije, isto ovdje, upozorio sam kako Europu ponovno sustiže povijest i kako Putin svojim postupcima može izazvati rat čije posljedice u tom trenutku nitko nije mogao sagledati.
Glavne teze koje sam tada iznio danas ne bih mijenjao. Putin nije ostvario strateške ciljeve zbog kojih je krenuo u rat. Kijev nije pao, Ukrajina nije prestala postojati, Zapad se nije raspao, a NATO, kojemu je Putin svojim postupcima vratio njegov raison d’être, danas je veći nego prije invazije.
Pogriješili bismo kada bi iz toga zaključili kako Rusiju treba podcijeniti. Pokazala je mnogo veću sposobnost podnijeti ljudske i ekonomske gubitke, prilagoditi ekonomiju dugom ratu i mobilizirati vojnu industriju nego što su mnogi na Zapadu očekivali. Rat traje, Rusija nije slomljena, ali Putin nema pobjedu koju je obećao niti jednostavan način da iz rata izađe.
Najveća opasnost današnjeg trenutka
Tu vidim najveću opasnost današnjeg trenutka.
Autokrat koji je svoju političku sudbinu vezao uz rat teško može jednoga jutra vratiti vojsku kući i objasniti naciji da je sve završilo. Putin je ono što je počelo kao njegova "specijalna vojna operacija" tijekom godina pretvorio u pitanje ruske povijesne misije, sukoba sa Zapadom i vlastitog političkog legitimiteta. Što rat duže traje, prostor za kompromis postaje uži, a iskušenje da se njegova dinamika promijeni sve veće.
Osobno smatram kako ulazimo u razdoblje moguće eskalacije.
Kako bi moglo izgledati testiranje granica NATO-a
Ona ne mora početi velikom odlukom niti otvorenim napadom na NATO. Vjerojatniji su postupni pokušaji testiranja granica: dron koji prijeđe granicu, raketa koja završi ondje gdje navodno nije trebala, sabotaža, kibernetički napad, incident na Baltiku ili operacija čije autorstvo Moskva može poricati. Putin možda uopće ne želi rat s NATO-om. Možda želi nešto za njega korisnije - provjeriti postoji li iza članka 5. stvarna politička volja da se on primijeni i koliko su čvrste veze između Europe i Washingtona.
Postoji i mnogo ozbiljnija mogućnost o kojoj treba govoriti hladno i bez senzacionalizma: taktičko nuklearno oružje u Ukrajini.
Ne tvrdim da je Putin donio odluku da ga upotrijebi niti da će se to dogoditi. Za takvu tvrdnju nema javnih dokaza. Nakon svega što smo vidjeli, ozbiljna analiza više ne može jednostavno proglasiti takav scenarij nemogućim.
Rusija je u ovom ratu već koristila sustave poput Kinzhala i Iskandera, koji mogu imati i konvencionalnu i nuklearnu ulogu. To nije dokaz namjere, ali znači da sposobnost postoji. Ako Putin zaključi da konvencionalnim sredstvima ne može postići rezultat koji kod kuće može predstaviti kao pobjedu, mogao bi pokušati promijeniti pravila igre. Taktička nuklearna detonacija u toj bi računici možda imala manje vojnu nego političku svrhu: šokirati Ukrajinu, prestrašiti Europu, podijeliti NATO i natjerati Washington da bira između pregovora pod novim uvjetima i rizika izravnog sukoba nuklearnih sila.
Bila bi to strašna i krajnje opasna kalkulacija. Zapad mora jasno pokazati da bi cijena takvog poteza bila neusporedivo veća od bilo kakve koristi koju bi Moskva mogla očekivati.
Današnji Ratcliffeov odlazak u Moskvu u tom kontekstu dobiva dodatnu težinu. Ne znamo je li se razgovaralo o nuklearnom pitanju i ne treba tvrditi da jest. Postoje trenuci kada velike sile određene poruke ne šalju priopćenjima za javnost. Crvene linije između nuklearnih sila moraju biti objašnjene izravno, jasno i bez prostora za pogrešnu interpretaciju.
Iran otvara novu frontu američko-kineskog sukoba
Ova jesen donosi još jednu ozbiljnu geopolitičku komplikaciju. Ukrajina više nije jedina velika kriza. Istodobno se zaoštrava situacija oko Irana, dok novi američki financijski pritisak koji vodi ministar financija Scott Bessent neizbježno dolazi do Kine.
Kina kupuje najveći dio iranskog izvoza nafte, a znatan dio trgovine kojom Teheran zaobilazi američke sankcije oslanja se na kineske kompanije, rafinerije, juan i financijske kanale. Pokuša li Washington zaista presjeći te tokove, prije ili poslije zadire u kineske ekonomske interese. Peking teško može prihvatiti princip prema kojem američko Ministarstvo financija određuje od koga kineske kompanije smiju kupovati energiju i preko kojih kanala smiju plaćati.
Ovdje me posebno zabrinjava mogućnost da američki pritisak prijeđe s iranskih posrednika i manjih kineskih subjekata na ozbiljnije kineske financijske institucije. Sekundarne sankcije velikoj kineskoj banci više ne bi bile samo instrument pritiska na Teheran. Otvorile bi novu razinu financijskog i političkog sukoba između dvije najveće ekonomije svijeta. Peking bi gotovo sigurno morao odgovoriti, a posljedice bi se mogle preliti daleko izvan Irana - na energetska tržišta, globalnu trgovinu, financijske tokove i već ionako vrlo složene američko-kineske odnose.
Rusija, Kina i Iran sve su povezaniji
Iran je ovdje važan i iz još jednog razloga. Teheran je dio šire mreže strateških odnosa koja se posljednjih godina formirala između Rusije, Kine i Irana. Sve je jasnija konvergencija interesa država koje žele ograničiti američku moć i smanjiti vlastitu ovisnost o financijskom sustavu kojim dominira dolar. Rat u Ukrajini taj je proces samo ubrzao.
Iranska kriza time prestaje biti samo iranska. Postaje još jedna točka mogućeg sudara Washingtona i Pekinga i još jedan element šire borbe oko budućeg međunarodnog poretka.
Rusija treba Iran, Iran treba Kinu, Kina treba energiju i stabilnu svjetsku trgovinu, ali ne želi financijski poredak u kojem Washington može jednostrano zatvarati kineske kanale poslovanja. Amerika istodobno pokušava pomoći Ukrajini, obuzdati Rusiju, ograničiti Iran i spriječiti stvaranje paralelnog financijskog sustava koji bi američke sankcije učinio manje djelotvornima.
Prava opasnost je konvergencija svih kriza
Svaki od tih problema zasebno možda se još može kontrolirati. Prava opasnost leži u njihovoj konvergenciji. Ozbiljan incident između Rusije i NATO-a, nova eskalacija oko Irana, američke sekundarne sankcije važnoj kineskoj financijskoj instituciji i kineski odgovor, dok se rat u Ukrajini istodobno podiže na novu razinu, mogli bi proizvesti situaciju bitno opasniju od zbroja njezinih dijelova.
Tada više ne bismo imali nekoliko regionalnih kriza. Imali bismo jednu globalnu krizu s nekoliko međusobno povezanih bojišta.
Najopasniji trenutak može doći kada Putin zaključi da gubi
Sljedeće mjesece treba promatrati s velikim oprezom. Ne tvrdim da je širi rat neizbježan, a još manje Treći svjetski rat. Diplomacija, izravni komunikacijski kanali i vojno odvraćanje postoje upravo kako bi se takav razvoj spriječio. Imaju smisla samo dok politički lideri prepoznaju opasnost prije nego što događaji počnu upravljati njima.
Putina pritom ne treba proglašavati ludim. To je prejednostavno objašnjenje i može nas odvesti prema pogrešnim zaključcima. Opasnija je mogućnost da se ponaša racionalno unutar političkog sustava koji je sam stvorio i u kojem mu je poraz postao neprihvatljiv. Takva racionalnost može ga navesti na podizanje uloga kada zaključi da mu postojeća razina sukoba više ne može donij rezultat koji treba.
Prvoga dana rata napisao sam da rat dobiva jaka ekonomija i da Rusija tu ekonomiju nema. Tu tezu ne povlačim. Danas bih joj dodao samo jednu.Najopasniji trenutak rata možda nije kada autokrat vjeruje da pobjeđuje, nego kada počne vjerovati da gubi, a istodobno zaključi da si poraz ne može dopustiti.
Putin je 24. veljače 2022. bacio kocku i svijet od tog jutra živi u permanentnoj krizi. Danas postoji mogućnost da se približavamo trenutku kada će ponovno pokušati podići uloge.
Možda ulazimo u novu eskalaciju rata.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala