Vučić nije ni stigao u Zagreb, a već je pobijedio Kolindu i Plenkovića

Dapače, predsjednika Srbije će dočekati javno posvađan i razjedinjen državni vrh, u kojem predsjednica priča jedno, premijer drugo, predsjednik sabora treće, a ministri u vladi četvrto. Umjesto da se oko Vučićevog posjeta zauzeo jedinstven stav i agenda, te se u izvjesno ne baš ugodnim razgovorima postavilo kompetentno i monolitno, Kolinda, Plenković, Krstičević, Jandroković i ostali su se počeli javno prepucavati, svojim neodgovornim ponašanjem i izostankom koordinacije unaprijed oslabivši hrvatsku poziciju. Vučiću je time posve otvoren prostor da se prezentira kao odgovoran državnik koji ozbiljno radi na uspostavljanju suradnje u regiji, pa i s dječjim vrtićem koji vodi RH.

 

 

Zahvaljujući tome što su bivši diplomati koji danas čine hrvatski državni vrh toliko nesposobni koliko su i tašti da nisu dogovorili zajedničku liniju i nastup u vezi s Vučićevim posjetom, u javnosti je njihova očita posvađanost otvorila prostor za paradne akcije poput dramatiziranja oko Vučićeve isprike za njegove odvratne nacionalističke govore iz devedesetih, napose onaj održan u Glini 1995., koji usput podsjeća koliko ga je doista briga za položaj hrvatskih Srba. Riječ je o prilično promašenoj ideji, jer iznuđena isprika teško da može imati smisla. Zapravo je depresivno koliko ljudi u Hrvatskoj emotivno treba ispriku jednog (ex-)četnika poput Aleksandra Vučića, koliko se indirektno moljaka Vučića da je izgovori, i to ispriku za koju je jasno da nije niti može biti iskrena, jer da jest nitko je ne bi trebao tražiti nego bi je on izrekao po vlastitoj savjesti. 

 

Iskrenu ispriku bi, naravno, trebalo iskreno prihvatiti, ali ridati javno i čupati si kose jer ti se Vučić ne želi ispričati zapravo je ponižavajući spektakl ljudi zarobljenih u poziciju žrtve. Povrh svega toga, isprika Aleksandra Vučića, koja može jedino biti očito licemjerna, ne nudi ništa konkretno i praktično za rješavanje realnih otvorenih pitanja između dvije države. U osnovi, jedina pogreška koju je Vučić učinio oko svojeg posjeta Zagrebu - nasuprot lančanog sudara pogreški hrvatskog državnog vrha - jest njegovo apriorno odbijanje isprike. Nekakva smuljana isprika ga baš ništa ne bi koštala, nego bi njome povukao mat-potez nasuprot rasula vanjskopolitičkih diletanata s Pantovčaka i iz Banskih dvora.

 

 

Naravno, kada su predsjednica i vlada odlučili demonstrirati da nemaju ni trunke razuma u vezi s politikom prema Srbiji - a emocije koje ih vode mnogo se više odnose na njihove međusobne odnose - logično je da uobičajeni osumnjičenici iz veteranskih udruga nisu pokazali veću pamet. Krenulo je zborno pjevanje o isprici i najave prosvjeda, koji su ništa drugo nego ispunjenje vlažnih snova srpskog ministra obrane Aleksandra Vulina i njegove ciljano provokativne izjave o ''ustašama na trgovima'' koji će dočekati Vučića u Zagrebu. 

 

Nema te udice koju Vučić i Vulin ne bace a da je hrvatska desnica neće odmah progutati i na nju se objesiti, a onda taj rigor mortis razuma prema dnu povlači cijelo hrvatsko društvo. Kad se vidi tko organizira prosvjed protiv Vučića, velike su šanse da će se pretvoriti u ZDS-slet, koji će validirati najnoviji ispad notornog Vulina. Kako Aleksandar Vulin svira, tako Rozalija Bartolić pleše. Jedino što bi spasilo antivučićevski prosvjed je uokviriti ga kao antinacionalistički i za slobodu medija, ali njegovi organizatori za to nemaju intelektualnih kapaciteta, niti bi na to pristali i da ih imaju. Poanta je prosvjeda još jednom javno legitimirati sebe kao vijeće čuvara Domovinskog rata, nije da je tu ikoga doista briga da se razriješe problemi u odnosima Hrvatske i Srbije.

 

A njih je mnogo. Pitanje nestalih, nejasne granice, Bosna i Hercegovina, sukcesija itd. Zastrašujuće je što hrvatski državni vrh nema kapaciteta riješiti niti jedan jedini problem koji imamo sa susjednim državama. Ni oko čega nisu u stanju doći s drugom stranom do kompromisa i potpisati bilateralni sporazum. Još gore, nema tog problema koji hrvatski državni vrh nije uvećao i iskoristio da porodi još nekoliko novih. Posjet Vučića Zagrebu - koji je prije tri godine prošao bez ikakve drame - uspjeli su tako pretvoriti u još jedan problem iako to ne bi trebao biti. 

 

 

Histerija koja je zavladala u hrvatskoj javnosti oko Vučića konkretnu političku korist donosi samo - Aleksandru Vučiću. 

 

Za unutarnje prilike mu odgovara potpirivanje, preko vjernih tabloida i faktotuma poput Vulina - potpirivanje fame Hrvati = ustaše - a za van se predstavlja kao državnik koji radi na regionalnom miru unatoč svim neugodnostima. Hrvatska se pak iz briselske perspektive ukazuje kao država javno posvađanog vodstva i uličnih ekstremista čiji je cilj blokirati pomirenje u regiji. Za prave hrvatske patriote, a to nisu nacionalističke narikače i slični, trebalo bi biti izluđujuće kako je netko poput Vučića maestralno nadigrao Kolindu i Plenkovića te uspio odnijeti političku pobjedu oko svojeg posjeta Zagrebu i prije nego što je došao. 

 

Hrvatska vanjska politika još jednom pokazuje da nije u stanju djelovati konstruktivno i proaktivno, nego opet živčano i reaktivno. 

 

Sve ove promašaje oko Vučićeva dolaska najavila su prepucavanja oko izložbe o Jasenovcu koju je Srbija postavila u UN-u. Sa Zrinjevca se naknadno interveniralo, objašnjavalo, slalo note itd. Razumna hrvatska vanjska politika bi sama u UN-u na Dan sjećanja na holokaust organizirala izložbu o Jasenovcu u suradnji s autoritetima poput Yad Vashema i washingtonskog Muzeja holokausta, s jedne strane da komemorira žrtve ustaških zločina, a s druge da današnju Hrvatsku javno legitimira kao državu, kako piše u Ustavu, ''nasuprot NDH''. Time ne bi bilo prostora za provokaciju iz Srbije. Razumna hrvatska vlada bi čak Srbiji ponudila suradnju na postavljanju takve izložbe, čime bi se još efikasnije neutralizirala mitomanija oko 700 tisuća ubijenih Srba u ustaškom logoru smrti. Ali kako to očekivati od vlade kojoj je trebalo devet mjeseci da ploču s kvislinškim pozdravom makne iz Jasenovca?

 

 

Aleksandar Vučić je nesumnjivo odvratan tip, (ex-)četnik i ratni huškač, političar s autoritarnim tendencijama, ali nije nesposoban i glup. Za razliku od karijerista poput Kolinde i Plenkovića, on ima jasnu viziju za budućnost države kojoj je na čelu. Nije na aktualnoj poziciji do bolje sinekure u međunarodnim institucijama. On je ujedno i demokratski izabran lider susjedne države, s kojom se Hrvatska mora dogovoriti oko nekih važnih stvari. Najvažnije, Vučić i Srbija Hrvatskoj danas nisu nikakva prijetnja niti će to u bližoj budućnosti biti. 

 

Naš problem su naša predsjednica i naš premijer koji se nisu u stanju konstruktivno nositi s Vučićem niti voditi za našu Republiku korisnu vanjsku politiku. Naš problem je državni vrh koji može nadigrati jedan Aleksandar Vučić. I to je nažalost jedina konkretna korist koju hrvatsko društvo ima od Vučićeva posjeta Zagrebu - podsjetio je tko nam doista radi o glavi.
 
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala