Foto: FaH/123rf
HRVATSKA još uvijek nije ratificirala Istanbulsku konvencija o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, za razliku od naših susjeda koji su to učinili. Iako partnersko nasilje u obitelji u Hrvatskoj pogađa jednu od tri žene, naša država još od 2013. (otkako je potpisala ovu konvenciju) oteže postupak ratifikacije.
S druge strane, Istanbulsku konvenciju su ratificirale zemlje u susjedstvu kao što su Srbija, Crna Gora, BiH i Slovenija. Index je istražio što se promijenilo u tim državama otkako su to napravile.
Srbija je ratificirala ovu konvenciju još u listopadu 2013. godine, a mi smo razgovarali s Tanjom Ignjatović, psihologinjom Autonomnog ženskog centra u Beogradu. Ona je u razgovoru za Index otkrila kako je bilo relativno malo pomaka, posebno po pitanju prevencije nasilja te podrške i zaštite za žrtve nasilja.
Što je Srbija poduzela?
"Iako imamo veći broj kampanja za podizanje svijesti o problemu nasilja prema ženama (posebno nasilja u obitelji) koje iniciraju nadležni državni organi, medijsko izvještavanje još uvijek je senzacionalističko, često takvo da ne poštuje osnovne etičke standarde. Nisu unesene potrebne izmjene u obrazovnom sustavu, u nastavne materijale za učenike svih uzrasta. Neodgovarajuća je inicijalna obuka stručnjaka, a nedovoljan je i broj obuka u okviru stručnog usavršavanja profesionalaca koji postupaju u slučajevima nasilja prema ženama", istaknula je Tanja Ignjatović.
Međutim, određenog pomaka je bilo. Tako su u Srbiji krajem 2016. godine usvojene izmjene i dopune u kaznenom zakonodavstvu, pa su dobili nova kaznena djela: proganjanje, prisilno zaključenje braka, genitalno sakaćenje žena, seksualno uznemiravanje, a povećane su i kazne (donje granice) za seksualne delikte.
Ipak, navodi Ignjatović, nije postojala spremnost za izmjenu kaznenog djela silovanja u skladu sa standardima Konvencije.
"Ministarstvo pravde je nakon snažne reakcije Autonomnog ženskog centra odustalo od prijedloga za uvođenje "obljube bez pristanka" kao "lakšeg" djela silovanja, koji bi obuhvatio situacije kad je silovanje izvršeno bez pristanka žrtve te bez sile i prijetnje počinitelja. Izmjene Kaznenog zakona su stupile na snagu 1.6.2017. te je još uvijek rano za procjenu o efektima.
Najveću promjenu predstavlja usvajanje novog Zakona o sprečavanju nasilja u obitelji, kojim su uvedene hitne mjere zaštite i riješeno pitanje obavezne koordinacije i suradnje između tužiteljstva, policije i centara za socijalni rad (uvedeni su obavezni sastanci najmanje jednom u 15 dana u svakom osnovnom javnom tužiteljstvu).
Autonomni ženski centar imao je značajan utjecaj na sadržaj ovog Zakona, koji je također počeo s primjenom 1.6.2107. godine. Prvi pokazatelji potvrđuju uspješnu primjenu zakona. Svakoga mjeseca se na sastancima za koordinaciju razmatra više od 3.000 slučajeva nasilja, a izriče se oko 1.300 produženih hitnih mjera zaštite (udaljavanje nasilnika iz stana i/ili privremena zabrana kontaktiranja žrtve koje traje 30 dana)", kazala nam je Tanja Ignjatović.
"Nema podrške za žrtve"
Ona navodi da Srbija još uvijek ima ozbiljan problem sa zaštitom žrtava nasilja. Godinama već imaju veliki broj ubojstava žena, a u dosta slučajeva je do toga došlo i zbog propusta u sustavu jer su se pojedine žene prethodno obraćale institucijama. Budući da država nije reagirala na odgovarajući način, one su na kraju ubijene od strane svojih partnera.
Još jedan od problema koje Srbija ima je to što je, smatra Ignjatović, podrška za žrtve neodgovarajuća, nije dostupna ili je nema.
"Skroman je opseg općih usluga podrške ženama koje su žrtve nasilja, posebno kad su u pitanju financijska pomoć, stanovanje, zapošljavanje i besplatna pravna pomoć. Nije bolje stanje ni kada se radi o specijaliziranim uslugama podrške. Srbija još uvijek nema besplatnu SOS telefonsku liniju dostupnu 24/7, nedovoljan je broj sigurnih kuća. Tek se pilotiraju centri za podršku žrtvama seksualnog nasilja. Ozbiljan problem je razumijevanje veze između nasilja prema ženama i zloupotrebe djece, razumijevanje posljedica dječjeg svjedočenja nasilja u obitelji, određivanje modela viđanja s nasilnim roditeljem koji ugrožava sigurnost djeteta i majke. U srpnju ove godine imali smo strašne slučajeve ubojstva dviju žena i jednog četverogodišnjeg djeteta u dva beogradska centra za socijalni rad", otkrila nam je Tanja Ignjatović.
Žrtve u Srbiji ponovno su viktimizirane tijekom sudskog procesa
Iako bi se sad, kako kaže, moglo reći da je poboljšana preventivna zaštita kroz hitne mjere, istu ne prate druge, dugoročnije mjere zaštite.
Sudski postupci su spori i žrtve nisu zaštićene od sekundarne viktimizacije tijekom istrage i postupaka. Kaznena politika je blaga. Najčešće kaznene presude su uvjetne kazne, bez odgovarajućeg nadzora. Također navodi da još uvijek postoji ozbiljno nerazumijevanje pozicije žrtve, često i okrivljavanje.
"U posebno lošem položaju su žene koje imaju maloljetnu djecu. I kad im se prizna da su žrtve nasilja, u obiteljskim postupcima od njih se očekuje da surađuju s počiniteljem nasilja, odnosno ocem djeteta, što on zloupotrebljava za nastavak nasilja osporavanjem skrbništva, neplaćanjem alimentacije za djecu, oduzimanjem djece i slično.
Srbija nema autonomne kuće za žrtve nasilja. Sva skloništa su državna prihvatilišta pri centrima za socijalni rad, osim beogradske kuće koja također nije autonomna. Financijska izdvajanja su nedovoljna, ovise od lokalnog budžeta i donacija, što otežava dostupnost usluga za sve žene koje žive na području drugih općina.
Još uvijek zakoni nisu u potpunosti usuglašeni sa standardima Konvencije. Usluge podrške za žene su sasvim nedovoljne, a financijska izdvajanja su minimalna. Administrativne evidencije su sasvim neodgovarajuće, međusobno nepovezane i rodno neosjetljive, što ozbiljno otežava praćenje same pojave, kao i praćenje postupanja profesionalaca i efekata poduzetih mjera na zaustavljanje nasilja. Konačno, treba reći da je suradnja sa ženskim organizacijama, koje više od dva desetljeća pružaju podršku ženama s iskustvom nasilja, sasvim slaba, bez priznavanja njihove ekspertize i doprinosa, i bez financijske podrške", zaključila je Tanja Ignjatović.
Kakva je situacija u Crnoj Gori?
Crna Gora je jedna od prvih pet država koje su ratificirale Konvenciju o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, koja je stupila na snagu 01. kolovoza 2014. godine.
Sigurna ženska kuća iz Podgorice napravila je analizu usklađenosti zakonodavnog i strateškog okvira Crne Gore s Istanbulskom konvencijom, koju su nam dostavili. Analiza je napravljena na 128 stranica, a mi smo izvadili ključne stvari koje Crna Gora još nije napravila.
Zakonski okvir Crne Gore ne sadrži adekvatnu definiciju nasilja nad ženama. Prema Zakonu o zaštiti nasilja u obitelji nisu obuhvaćene osobe koje su bile ili su još uvijek u emotivnoj ili seksualnoj vezi, bez obzira na to jesu li živjele u istom domaćinstvu kao i bivši supružnici. Praksa pokazuje da je neophodno osigurati zaštitu od ovakve vrste nasilja i onim osobama koje nisu izvanbračni supružnici i ne žive u zajedničkom domaćinstvu, pa je, kako navode u analizi, potrebno dopuniti Zakon u ovom dijelu.
Razlog za zabrinutost pokazuje i djelomično preklapanje odredbi Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji s odredbama Kaznenog zakona. U tom smislu javlja se problem odgovarajuće kvalifikacije djela nasilja u obitelji, odnosno donošenja pravilne odluke o tome trebaju li se djela nasilja u obitelji procesuirati kao prekršaji u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji ili kao kaznena djela u skladu s KZ-om.
"Monitoring kaznenih postupaka u području nasilja nad ženama, koji je Centar za ženska prava proveo u suradnji sa Sigurnom ženskom kućom i SOS Telefonom Nikšić tijekom 2013/2014. godine, pokazao je da ne postoji ujednačena praksa kada je u pitanju kvalifikacija djela, već da odluka u velikoj mjeri ovisi od senzibiliteta i obučenosti nadležnog policijskog službenika i tužitelja. Monitoring je pokazao da su tužitelji djela nasilja u obitelji često kvalificirali kao lakše djelo nego što su to nalagale činjenice u datom slučaju.
Definicija nasilja nad ženama ne postoji u nacionalnim dokumentima Crne Gore
Primijećeno je da se rijetko ocjenjuje kontinuitet i posljedice nasilja, kao i utjecaj drugih djela poput zanemarivanja i zlostavljanja djece. Tako nijedan od praćenih slučajeva nije sadržavao optužbe za nasilje prema djeci, iako su neki od njih obuhvaćali fizičko nasilje, teške oblike verbalnog i emotivnog zlostavljanja, uskraćivanje sna, uskraćivanje sredstava za život, a u jednom slučaju i sumnju na seksualno zlostavljanje.
Propust da se prilikom pravne ocjene uvaže i ove činjenice rezultirao je blažom kvalifikacijom djela kao prekršaja, a time i blažom sankcijom. Tako je narušena i pravna sigurnost jer je nemoguće predvidjeti posljedice djela na osnovu odredbi zakona. Potrebno je dopuniti crnogorski pravni okvir kako bi se jasno razgraničilo kad će se nasilje u obitelji tretirati kao prekršaj, a kad kao kazneno djelo.
Potrebno je definiciju nasilja u obitelji i krug članova obitelji u Kaznenom zakonu usuglasiti sa standardom koji propisuje Istanbulska konvencija. Potrebno je izmijeniti KZ tako da svako fizičko, psihičko i seksualno nasilje među članovima obitelji spada pod kazneno djelo nasilja u obitelji. Naravno, pod uvjetom da takvo nasilje nije obuhvaćeno drugim kaznenim djelima koja obuhvaćaju odnose između žrtve i počinitelja kao otežavajuću okolnost, dok bi prekršajnu odgovornost povlačili preostali oblici nasilja kao što su ekonomsko nasilje, ograničavanje drugom članu obitelji slobodu komuniciranja s trećim licima, iscrpljivanje radom, prijetnja izbacivanjem iz stana i oduzimanjem djece i slično", zaključila je u svojoj analizi Sigurna ženska kuća u Podgorici.
Definicija nasilja nad ženama ne postoji u nacionalnim dokumentima Crne Gore koji se odnose na zaštitu od nasilja u obitelji. Zato je, kako tvrde u Sigurnoj kući, potrebno uvesti pojmove nasilja nad ženama, nasilja u obitelji i rodno zasnovanog nasilja na način kako su definirani Istanbulskom konvencijom.
Također je potrebno dopuniti i Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji tako da se propiše prekršajna odgovornost službenih osoba u slučaju nepoštivanja svih obaveza koje su propisane Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji, uključujući i obavezu postupanja u skladu sa standardom dužne pažnje.
Pomoć Crne Gore skloništima za žrtve nasilja je nedovoljna
"Što se tiče Uprave policije, jedino Podgorica ima sistematizirana radna mjesta predviđena za rad na obiteljskom nasilju, dok u ostalim policijskim upravama taj posao rade drugi inspektori koji nisu dovoljno senzibilizirani za isti", kažu u Sigurnoj ženskoj kući.
Trenutno u Crnoj Gori postoje tri skloništa koja vode ženske nevladine organizacije, a to su SOS telefon Nikšić, Sigurna ženska kuća Podgorica i Otvoreni centar Bona fide Pljevlja. Besplatnu pravnu pomoć pruža mali broj organizacija, a zastupanje pred sudom trenutno osigurava samo Centar za ženska prava iz Podgorice koji pruža usluge i klijenticama drugih ženskih nevladinih organizacija. Nažalost, ovaj je servis gotovo nedostupan u manjim općinama na sjeveru Crne Gore i u ruralnim krajevima gdje nema specijaliziranih servisa podrške.
Također, sva skloništa za žrtve nasilja vode ženske nevladine organizacije koje se financiraju uglavnom iz stranih fondova i donacija, dok je pomoć države, kako kažu, povremena i nedovoljna. Navode kako Crna Gora treba hitno formirati tijelo koje će biti zaduženo za koordinaciju, provođenje, praćenje i evaluaciju politika i mjera u skladu s Konvencijom.
"Potrebno je u što kraćem roku uspostaviti krizne centre za žrtve silovanja i žrtve seksualnog nasilja te propisati protokole o postupanju nadležnih institucija sa žrtvama silovanja. Potrebno je uvesti izmjene zakona kako bi se okolnost silovanja u obiteljskom okruženju, uključujući i silovanje u braku, tretiralo kroz kvalificirani oblik silovanja koji će se goniti po službenoj dužnosti.
Genitalno sakaćenje, kako je predviđeno Konvencijom, nije inkriminirano u Crnoj Gori. Stoga pravni akti nisu usklađeni s čl. 38 Konvencije jer ne prepoznaju i ne imenuju genitalno sakaćenje.
Također, prema Istanbulskoj konvenciji kaznena djela za nasilje u obitelji trebaju biti oštrije kažnjavana od kaznenih djela počinjenih van obiteljskog konteksta, a u Crnoj Gori se kaznena djela za nasilje u obitelji uglavnom sankcioniraju blažim kaznama.
Isto tako je potrebno zakonski urediti da se slučajevi nasilja u obitelji uzimaju u obzir prilikom donošenja odluke o skrbništvu i održavanju te načinu održavanja odnosa djeteta s roditeljem s kojim ne živi", stoji u analizi.
Zaključak je da Crna Gora treba još puno raditi na usklađivanju svojih zakona s onim što propisuje Istanbulska konvencija.
Kako je u Sloveniji?
U Sloveniji, koja je ratificirala Istanbulsku konvenciju 19. prosinca 2014. godine, ipak je nešto bolja situacija nego u Srbiji i Crnoj Gori. Razgovarali smo sa Špelom Veselič, voditeljicom programa u SOS telefonu, društvu koje se brine o zaštiti žena i djece koji su žrtve nasilja.
Ona je u razgovoru za Index otkrila da Slovenija ipak treba još puno raditi na tome da se prava žrtava nasilja usklade s onim što nalaže Istanbulska konvencija, prvenstveno na poboljšanju zajedničkog rada institucija. A veliki problem im stvaraju i još uvijek snažne predrasude prema ženama koje su žrtve obiteljskog nasilja.
"Vlada je prošle godine dopunila naš centralni zakon protiv nasilja u obitelji, a samo je djelomično uzela u obzir Istanbulsku konvenciju. Promijenila je nekoliko članaka u Kaznenom zakonu i u Zakonu o strancima. Kreirala je međuresorsku radnu grupu u kojoj smo mi i nevladine organizacije.
U "predistanbulskom" razdoblju na nivou zakona mi nismo bili najlošiji. Malo drugačije je na nivou njihove implementacije i prakse institucija. Tu se stvari polako mijenjaju. Još se borimo s predrasudama prema žrtvama nasilja, njima se jednostavno ne vjeruje. Institucije ne sprečavaju kontakte počinitelja nasilja sa zajedničkom djecom, iako je on još uvijek nasilan prema njihovoj majci ili mu to uspijeva s novim oblicima pritiska i iznude preko djece", rekla je Špela Veselič.
I u Sloveniji su žrtve izložene dodatnom nasilju od strane institucija
Dodaje kako institucije ne implementiraju članke iz zakona protiv nasilja u obitelji, po kojem je dijete žrtva nasilja, iako je "samo" prisutno u provedbi nasilja.
"Nekako se snažnije pojavljuju predrasude da žene lažu o nasilju ili, što je još gore, o nasilju prema djeci te o seksualnom zlostavljanju djece. Periodično se isto javlja bolji ili pak slabiji rad policije i centara za socijalnu skrb, mada je naša suradnja s njima (posebno s policijom i nekim socijalnim radnicama) dobra, a do tužiteljstva i sudova još je uvijek teško doći.
Implementacija prava za žrtve često je stvarno teška zbog postupaka koji nisu senzibilizirani prema ranjivim skupinama u koje spadaju i žene koje doživljavaju nasilje. Često dolazi do sekundarne viktimizacije od strane institucija: prisiljavanje oko dogovora o starateljstvu nad djecom, a koje počinitelji iskorištavaju za nove ucjene prema ženama.
Zapravo procjenjujemo da žrtve nasilja bez kvalitetne podrške od strane nezavisnih stručnjakinja stvarno teško završe sve procese na institucijama poslije razvoda braka/prekida nasilja, a još više u slučajevima kad imaju maloljetnu djecu. Žrtve nasilja su iscrpljene zbog doživljavanja nasilja, a postupci na institucijama još ih dodatno iscrpljuju. Zato često odustaju", kaže nam Špela Veselič.
Pitali smo je izdvaja li slovenska vlada više sredstava za rad autonomnih kuća za žrtve nasilja, kao i za borbu protiv nasilja nad ženama, na što je rekla da se to zbog Istanbulske konvencije nije promijenilo.
Pozitivan primjer u Sloveniji - sigurne kuće
Kaže kako u Sloveniji već nekoliko godina imaju stabilan sistem financiranja (autonomnih) kuća za žrtve nasilja. Programi sigurnih kuća (različiti su – od autonomnih do državnih) tako su već prije bili uključeni u mrežu tzv. javnih socijalno-zdravstvenih programa.
"Naravno da trebamo ispunjavati određene kriterije – stručnost, sređeno sufinanciranje, sređene financije i slično. Ali zasad ti kriteriji ne ugrožavaju našu autonomnost u smislu da bi ista bila ugrožena zbog nekih ideoloških, religijskih, političkih zahtjeva od strane ministarstva rada. Možemo tvrditi da je u sigurnim kućama dovoljno mjesta za žrtve nasilja u većini godine, a one su isto dobro regionalno raspodijeljene", rekla nam je Špela Veselič.
Međutim, to ne vrijedi i za nezavisnu/nevladinu psihosocijalnu savjetovanu podršku (za žene kojima ne trebaju sigurne kuće), koja je manje više centralizirana u velikim gradovima. Što se pak tiče kampanja koje podižu razinu svijesti o nasilju nad ženama i djecom, uvijek su ih financirali iz sredstava EU i to se nije promijenilo poslije ratifikacije.
Na pitanje što Slovenija nije učinila, a trebala je prema Istanbulskoj konvenciji, kaže kako još nisu povukli rezervacije na neke članke konvencije.
"Iz moje pozicije, najveći problem je usklađeni pristup institucija prema rješavanju individualnih problema žrtava nasilja. Zakonski smo to riješili sa zahtjevom po multiinstitucionalnim timovima na centrima za socijalni rad već prije ratifikacije, ali implementacija tog zajedničkog rada institucija još uvijek ima puno rupa. Dakle, na jednom od temeljnih zahtjeva Istanbulske konvencije (usklađeni pristup institucija), trebamo još puno raditi", zaključila je Špela Veselič.
Kakva je situacija u BiH?
Index je istražio kakva je situacija po pitanju zaštite žrtava nasilja i u Bosni i Hercegovini, a koja je ratificirala Istanbulsku konvenciju 07. studenog 2013. godine. BiH je bila šesta zemlja članica Vijeća Europe koja je ratificirala ovu konvenciju.
U Udruženju žena BiH, nevladine organizacije koja se bavi zaštitom žena i djece koje su žrtve nasilja, Indexu su otkrili da su se stvari u tom području poboljšale otkako je BiH ratificirala Istanbulsku konvenciju.
"BiH dosad je poduzela niz mjera za uspostavljanje zakonodavnog, institucionalnog i organizacijskog okvira za prevenciju i borbu protiv nasilja u obitelji, što predstavlja jednu od najčešćih i najrasprostranjenijih vrsta nasilja nad ženama.
Ovi napori rezultirali su ne samo donošenjem posebnog zakonskog okvira za prevenciju i suzbijanje nasilja u obitelji, već i novih institucionalnih i organizacijskih aranžmana kojima se nastoji osigurati multidisciplinarni pristup zaštiti žrtava nasilja, te efikasno kažnjavanje počinitelja nasilja. Ovo je rezultiralo i većim stupnjem društvene svijesti o problemu nasilja te boljim shvaćanjem nasilja u obitelji kao društvenog, a ne privatnog problema", istaknuli su u odgovoru za Index iz Udruženje žena BiH.
BiH tako, tvrde u Udruženju, bilježi napredak u postizanju većine ciljeva i mjera. Evidentirano je poboljšanje u pogledu donošenja rodno osjetljivih politika u svim sektorima, čime se postavljaju temelji uspješnije prevencije nasilja i napretka u stanju ravnopravnosti spolova u BiH.
BiH ostvarila veliki napredak
"U Okvirnoj strategiji nevladine organizacije (NVO) prepoznate su kao strateški partneri, te su izabrane kao izvođači za implementaciju projekata u ukupnoj vrijednosti od 50.000 KM. Također, do sada im je alocirano više od 650.000 KM u okviru SIDA-UN Women projekta "Standardi i angažman za suzbijanje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji u BiH". Zabilježen je i značajan angažman NVO-a u provođenju kampanja u javnosti za skretanje pažnje na problem nasilja nad ženama i potrebu prijavljivanja nasilja.
Provedene su i edukacije profesionalaca u organima državne uprave, policijskim agencijama, zdravstvenim i ustanovama socijalne zaštite te obrazovnim ustanovama, kojima je obuhvaćeno više od 2.200 osoba.
Ostvaren je napredak u uspostavljanju strukturiranog i institucionalnog partnerstva s nevladinim sektorom. U prosincu 2015. godine Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice potpisalo je Sporazum o suradnji sa Sigurnom mrežom – mrežom 22 NVO iz cijele BiH, koja okuplja svih devet sigurnih kuća", kažu u Udruženju žena BiH te za kraj dodaju kako Srbija nije uskladila zakonodavni okvir u ovoj oblasti s Istanbulskom konvencijom koju je među prvima ratificirala.