Foto: FaH
FRANCUSKI predsjednički izbori potpuno su nepredvidivi, a opasnost od pobjede krajnje desničarke Marine Le Pen je stvarna, ali isto tako je pobjeda druge vrste polarizirajućeg, radikalnog i destruktivnog populizma.
A tu lijevu struju populizma predstavlja iznenadni uspon socijalista Jean-Luc Melenchona, piše Natalie Nougayrede za Guardian.
65-godišnji socijalist kao preporod ljevice?
Neki progresivci smatraju 65-godišnjeg francuskog senatora i bivšeg ministra u socijalističkoj vladi utjelovljenjem preporoda ljevice. U svakom slučaju, njegov uspon među četvero najozbiljnijih kandidata nije malen pothvat. Ali vjerovati da njegova kampanja zastupa atraktivnu, socijalno osviještenu i demokratsku europsku alternativu jednostavno je iluzorno.
Unatoč svom internacionalističkom kredu, Melenchon je u biti nacionalist. A njegove simpatije za autokrate poput Huga Chaveza ili Vladimira Putina ne mogu se zanemariti kao obično zastranjenje u inače obećavajućoj platformi. Za one koji vjeruju da europski projekt treba spasiti i unaprijediti, a ne razmontirati, Melenchon ne može biti rješenje.
Melenchonu svakako pomaže njegov outsiderski status, nezadovoljstvo Francuza političkom klasom, visokom nezaposlenošću i nesigurnošću u svijetu, kao i njegova govornička vještina. Njegov retorički žar i dovitljivost pomogli su mu da skoči u anketama. Rado citira francuskog revolucionara Maximiliena Robespierrea i pisca Victora Hugoa. Predstavlja se kao heroj naroda (fr. les gens), homogenog entiteta koji želi "izbaciti" (fr. degagisme) politički establišment.
Antipatije prema Njemačkoj i simpatije prema Rusiji
Ali osim političke elite, Melenchon je negativno nastrojene i prema Njemačkoj. U svojoj knjizi iz 2015. Bismarckova haringa (Njemački otrov), napisao je da je "Njemačka ponovo opasnost" i da se njen "imperijalizam vraća". Ujedinjenje Njemačke 1990. opisao je kao njemački "ekspanzionizam" i "aneksiju" komunističke Istočne Njemačke, što potpuno zanemaruju demokratski izraženu volju njemačkog naroda. Njih je pak opisao kao "gunđave Teutonce" koji žele "deportirati" svoje starce u istočnu Europu ili na Tajland.
Iako Melenchon želi pobijediti Le Pen, njegova nacionalistička netrpeljivost prema Njemačkoj na određeni je način odjek njene. A njih dvoje imaju još nešto zajedničko: simpatiju ili barem popustljivost prema Vladimiru Putinu. 2015. je radije kritizirao oporbenog ruskog političara Borisa Nemcova nego da okrivi Putina za njegov atentat. Potpuno se suzdržao od kritiziranja ruske agresije na Ukrajinu i aneksije Krima, kamoli od masovnih ubojstvava civila u Siriji.
Zapad kriv za sve
Njegov poziv na "mir na svijetu" možda zvuči plemenito, ali njegovo obećanje o povlačenju Francuske iz NATO-a i EU sporazuma samo bi razmontiralo europsku arhitekturu i odvelo zemlju u nepoznato - kao što bi to napravila i Le Pen. Njegova radikalna ekonomska politika uništila bi svaku šansu reforme eurozone. Njegova vizija međunarodnih odnosa, u kojima se zločini Putina i Bašara al-Asada uopće ne spominju, a zapadne demokracije se stalno kritiziraju, moralno je konfuzna - ako ne i nešto gore.
Melenchon je isto tako protiv "slobode dolaska" izbjeglica. Po svemu više podsjeća na talijanskog Beppe Grilla nego na grčku Sirizu ili španjolski Podemos.
Victor Hugo je jednom primijetio kako bijeda potiče ljude na revoluciju, a revolucija ih ponovo vodi u bijedu. Francuzi koji su u iskušenju da daju Melenchonu priliku da uništi "stari poredak" trebali bi biti vrlo oprezni što žele, zaključuje Nougayrede.