Zašto ne prikazujemo lice osumnjičenog pedofila iz Sesveta?

Foto: Facebook

MALO koji zločini izazivaju tako burne reakcije u javnosti kao oni pedofilski. I to nije nimalo čudno, jer ljudima je evolucijom usađen snažan nagon za zaštitom potomstva.
 

Svakoj normalnoj osobi i na sam spomen seksualnog zlostavljanja odnosno silovanja djece s punim pravom uzavri krv u žilama. Kakva to netko mora biti zvijer da bi činio takva stravična nedjela? I kakva kazna uopće može biti adekvatna za to? To su pitanja na koja je teško dati bilo kakve odgovore.
 
U skladu s gore navedenim, nije neobično da se dio čitatelja već nekoliko dana obraća redakciji Indexa s jednim te istim pitanjem: "Zašto ne objavljujete punu fotografiju osumnjičenog pedofila iz Sesveta?"
 
Odgovor na to pitanje se može formulirati na nekoliko načina, ali u konačnici se svodi na isto: Zato što se bavimo novinarstvom, a ne pozivima na linč.
 
Sudski proces, naročito za ovakva teška kaznena djela, uključuje osnovanu sumnju, istragu, pravo na obranu odnosno odvjetnika, optužnicu, suđenje i presudu (nepravomoćnu i u konačnici pravomoćnu). Ako smatrate, kao što smatramo i mi u Indexu, da je sudski proces civilizacijski doseg od kojeg se ne smije odustati, onda ćete se složiti da svakog osumnjičenog zločinca, uz odgovarajuće dokaze, treba poslati na sud koji će nakon pregledavanja svih dokaza odlučiti je li kriv ili nije, te koliku kaznu će odslužiti ako jest. 

Ne treba zaboraviti da je dotični sumnjivac iz Sesveta još uvijek u statusu osumnjičenog. Protiv njega nije podignuta ni optužnica, a o suđenju i presudi da i ne govorimo. Što to znači? To znači da postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo ili djela, ali da to još nije dokazano na jedinom mjestu na kojem treba biti dokazano – na sudu.
 
Objava pune fotografije osumnjičenog za kaznena djela od kojih se normalnim ljudima diže kosa na glavi može služiti samo jednoj svrsi – proglašavanju sezone lova na dotičnog sumnjivca. Ne treba zaboraviti da, dok se još uvijek nalazi u statusu osumnjičenog, postoji i vjerojatnost, koliko god da ona bila mala u ovom slučaju, da čovjek zaista nije kriv za ono što ga se sumnjiči.
 
Svi normalni ljudi imaju želju za pravdom, naročito u slučajevima kad se nepravda i zlo nanosi onima najbespomoćnijima. No, u 21. stoljeću normalni ljudi bi morali znati da se nečija krivnja dokazuje na sudu, a ne u javnim pozivima na linč – i to ne "medijski linč" o kojem tako često nariču naši osjetljivi političari, nego na pravi pravcati linč – onaj koji završava nečijom smrću, uz urlike odobravanja gomile. Prijeki sudovi nisu ni pravo ni pravda.