Kako se u Jugoslaviji kupovao automobil

Kako se u Jugoslaviji kupovao automobil
Foto: Yugopapir, Fiat, Renault, Citroen

NE ULAZEĆI u to je li se nekada živjelo bolje i jesu li ljudi bili sretniji, što su dvije različite stvari, nedvojbeno je da je kupovina automobila u Jugoslaviji bila avantura u koju se nije svatko bio spreman upustiti. 

Nije se moglo puno birati, a ponekad se moralo dati i za, primjerice, crvenu Zastavu 128. Putešestvija oko promjene deviza, uplate razlike tečaja nebrojenih poreza te komplicirane administracije prisjećamo se u suradnji s Yugopapirom kroz zanimljiv satirični tekst Fadila Hadžića objavljen u Startu 1977. godine.

Prosinac 1977: Francuz, Englez i Šveđanin, kad kupuju auto, lišeni su svih onih zadovoljstava koja pri tom poslu doživljava naš čovjek.

Francuz izabere boju, obavi probnu vožnju sa svojom obitelji pa, ako je zadovoljan, plati auto i vozi ga odmah kući.

Naš čovjek, kad skupi novac za auto, najprije polazi u potragu za osobom koja radi u određenoj autokući. Kad ga nađe, nosi mu kući bocu boljeg pića, ženi cvijeće, a djeci bombonijere. Poslije se trudi da tom čovjeku iz autokuće namjesti kćer. "Mala je završila filozofiju, a još nema namještenja" - izjavio je otac čim su se upoznali i izrazio želju da mu kupac auta što hitnije riješi taj obiteljski problem.

Ako ta vaša veza s autoindustrijom voli ribu, dužnost je da mu subotom nabavljate svježe morske škampe i pobrinete se da uz to dobije dobro domaće vino.

I sad, ako ste sve to obavili kako treba, vi ćete se na spisku onih koji čekaju auto premjestiti s rednog broja 57893 na broj 1296. To znači da ćete čekati još samo tri mjeseca, ako u međuvremenu rođaci iz dotične autokuće ne ubace ispred vas u spisak još tri tisuće sebi dragih osoba.

Pretpostavimo da je sve to dobro završilo i vi jednog dana, četiri mjeseca nakon uplate za automobil, dobivate službenu obavijest da možete podići auto. Vaše veselje ne bi mogao opisati ni televizijski dnevnik koji se vješto služi slikom i riječju, ali ne može iskazati toliko lirskih emocija koje vi tog jutra nosite u njedrima i čini vam se da lebdite kao balon.

Kad stignete u autokuću, neki elegantan čovjek pruža vam njegovanu ruku u kojoj je papir s vašim sljedećim obvezama. Vi ste očekivali ključ od auta, a sad čitate da ste dužni odmah uplatiti:

- dodatnu cijenu (uzrokovanu svjetskom inflacijom),

- poreze (navedene redom po državnoj hijerarhiji),

- ostale takse,

- prijevoz svojega auta do mjesta isporuke

- razno (u međuvremenu je firma dodala neke ukrasne dijelove na karoseriju koji se posebno plaćaju).

Dok zurite u taj papir, onaj čovjek elegantnih kretnji, imitirajući plejboja iz kataloga vlastite tvrtke, pije kavu i daje nekome obavijesti telefonom. Kaže dotičnome da će svoj auto moći podići tek za sedam godina i moli ga da se strpi jer ima osoba koje čekaju dvanaest godina. Usput mu napominje da odmah mora uplatiti dodatnih devet milijuna dinara na staru cijenu.

S druge strane žice čuje se pucanj, što može biti znak samoubojstva, ali češće to muž puca u ženu jer je ona histerično zahtijevala da svakako uzmu auto te tvrtke jer ima "najbolju liniju" u Europi.

Za tog dramatskog predaha vi se odlučujete platiti sve što od vas traži autokuća. Elegantni čovjek šalje vas zatim na poštu, u prometnu policiju i dva općinska ureda da obavite pet formalnosti u koje pripada i uplata četiriju novih taksa, što saznate tek tijekom lutanja uredima smještenima uglavnom na najvišim katovima, jer država smatra auto luksuzom pa neka se penje tko želi uživati.

Sedmoga dana tog administrativnog planiranja osjećate da ste blizu cilja i posljednjom snagom, oznojeni i zadihani, utrčavate u ured svoje autokuće. Padate na koljena i pružate sve ispunjene potvrde elegantnom čovjeku svježe obrijana lica u plavome odijelu s francuskom frizurom. Njegov zabrinuti pogled najavljuje vam nove teškoće. Zaboravili ste uplatiti kamate na dodatni iznos u inozemnom novcu, što morate učiniti preko svojega deviznog računa.

Trčite do banke, ali ona je već zatvorena. Obavljate to idućeg jutra i vraćate se u autokuću gdje saznajete da je onaj elegantni čovjek bolestan; zamjenjuje ga žena koja nema pojma o vašem slučaju jer radi u prodaji autodijelova.

Osobnim šarmom utječe na vas pa mijenjate upravo donesenu odluku; odustajete od razbijanja izloga i sličnih terorističkih akata. Ona vas umiljato moli da pričekate tri dana dok se ne vrati njezin kolega. Videći vaš bolan izraz na licu, tješi vas time što su oni koji su kupili auto prije dva mjeseca dobili neispravne upravljače. Vi imate sreću - kaže ona uz blistav smiješak - jer nova je pošiljka vrlo dobra.

Bolest elegantnog čovjeka potrajala je desetak dana, a kad se pojavio, imao je krasnu crnu boju, tipičnu za one koji se vraćaju sa skijanja.

Na naše veliko iznenađenje, odmah vam pruža papir s kojim trebate otići u skladište i podignuti auto. Srdačno vam stišće ruku, a kad vi uhvatite za kvaku, na njegovu se licu javlja tajanstveni smiješak koji vi niste kadri objasniti iako se smatrate dobrim psihologom.

Po auto na blatnu periferiju

Skladišta autokuća nalaze se, uglavnom, na krajnjoj periferiji grada, u dubokom blatu, i taksist vas ostavlja kilometar daleko jer ne želi uprljati auto. Tijekom vožnje vas je upitao koji auto kupujete i kad ste mu odgovorili, pogledao vas je zaprepašteno - kao da vas je zatekao kako bacate novac u zdenac.

- Za tri mjeseca kupovat ćete nove amortizere! - objašnjava vozač i dodaje: - Ja sam tu krntiju jednom vozio i nikad više! Nikad!

U dvorištu skladišta, ograđenom bodljikavom žicom, ugledate dvadesetak novih vozila i stotinjak osoba koje skakuću od hladnoće i muvaju se okolo poput trgovaca na stočnom sajmu.

Pružate svoj papir skladištaru, a on vas sumnjičavo odmjerava i traži legitimaciju. Kad je dobije u ruke, naglo se udaljava i trči bijesno prema jednom automobilu pa zatvara vrata ispred nosa čovjeku koji je htio zaviriti u svoje buduće vozilo.

- Kad izaberete, onda možete unutra! Kamo bismo mi došli da svatko opipava i iskušava sve automobile koji su ovdje! - svadljivo viče skladištar u žutom kožuhu i zatim vam vraća legitimaciju.

Odlazite birati automobil, ali dobro pazite da ga ne dodirnete rukama jer osjećate da vas vreba skladištar strogim pogledom. Nije isključeno da ima i oružje jer kožnata mu je bunda vidljivo nadignuta iznad stražnjega džepa. U jednom kutu dvorišta opažate šatore i u njima ljude koji su došli iz pokrajine. Tu spavaju i jedu suhu hranu dok ne dođu na red da podignu svoj auto. Za svaki slučaj žele biti blizu, jer događalo se da su automobili razgrabljeni dok je kupac stigao s nekog udaljenog otoka.

Prilazi vam jedan od tih ljudi i priča ponizno kako je ostao bez novca pa vam nudi svoj novi zimski kaput u bescjenje. Odbijate ga jer ste zadnji dinar dali za auto. Dugove mu ne spominjete da sve skupa ne bi sličilo na melodramu.

Izabrali ste auto koji je bio najmanje uprljan blatom. Svi su bijele boje "jer su oni crveni i zeleni otišli preko rođaka iz autokuće" - šapuće vam jedan drugar iz šatora.

Loš rasplinjač

Pokazujete svoj auto prstom i skladištar vam pruža ključ. Istodobno vam daje autoritativno do znanja da se preuzeti auto ne može više vraćati. Ulazite u auto i uključujete motor. Sretni ste što je odmah upalio, ali nakon nekoliko metara vožnje čujete zagonetno lupanje ispod auta. Pitate kroz prozor skladištara što to lupa, a on vam odgovara da je vjerojatno rasplinjač jer su u ovoj posljednjoj pošiljci svi rasplinjači loši.

Želite vratiti auto, ali iskusni skladištar odlučno odmahuje rukom:

- Ne dolazi u obzir, moj gospodine! Lijepo sam vam rekao da vraćanja nema... Idite u servis neka vam to poprave!

Idućih ste dana od jutra do mraka u ovlaštenom servisu svoje autokuće. Popravili ste karburator, ali ustanovili ste da vam se vrata ne zatvaraju...

- Morate pričekati dok stignu nova vrata, to je stara boljka ovih auta!... Bojim se da će vam otpasti i prozori jer lijepe ih običnim tutkalom! - objašnjava vam očinski majstor iz servisa, a vi mu gurate po treći put novac u naglašeno otvoren džep, ne bi li vam otkrio još neke skrivene tajne vašeg automobila prije nego što istekne garancija.

No, automobil se počne ozbiljnije raspadati dva dana nakon isteka garantnog roka. To nije zasluga samo tvornice nego i ovlaštenog servisa, jer netko vam je zamijenio pola motora i ugradio ga svojemu rođaku. Obiteljski osjećaji često su presudni pri servisiranju auta, a vi to saznate tek kad vam auto stane.

Ipak - to više ne pripada u kupovinu automobila.

Francuz i Englez, kad kupuju auto, sigurno nemaju svih tih užitaka i zato auto koji je Jugoslaven kupio za petnaest milijuna, oni plate najviše - sedam.

Fadil Hadžić

P. S.

Bojim se da će me kritizirati kupci automobila kako nisam nabrojio sve užitke koje su oni imali kupujući novi auto. Molim da uvaže - prostor mi je bio ograničen.

(Start, 1977.)

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara