U SURADNJI s Yugopapirom vraćamo se u 1972. godinu, kad su predstavnici medija odvezli prve kilometre na autocesti Zagreb-Karlovac.

Studeni 1972: Dozvolom graditelja, imali smo čast da mjesec dana prije otvorenja iskušamo prvu jugoslavensku autocestu! Prije sviju, prije milijuna budućih putnika tom cestom dugom oko 45 kilometara, između Zagreba i Karlovca prošla su četiri automobila poznatih jugoslavenskih sportskih vozača da za "Plavi vjesnik" obave neslužbeni test: kako se vozi i kako će se putovati ovom vjerojatno najljepšom, a svakako najboljom automobilskom cestom u zemlji?

Nismo dobili pismenu dozvolu: na nekim mjestima završni radovi se još obavljaju i nije moguća ni preporučljiva brza vožnja na čitavoj trasi, pa nam je uz sve moguće opomene ostavljeno da taj mali eksperiment učinimo na vlastitu odgovornost...

Pozvali smo na tu neslužbenu inauguraciju vožnju istaknuta automobilistička imena i svi su se rado odazvali, jer je ovo zaista bio ugodan zadatak i izvanredna prilika da se prije ostalih uvjere jesu li priče o vrlo uspjelom građevinskom poslu bile točne.

Pred budućim kućicama na zagrebačkom ulazu na autoput, našla su se nedavnog jutra tri BMW-a 2002 i jedan mini Austin. Bili su to automobili nedavnog pobjednika relija "Galax 72" Mladena Gluhaka, zatim inž. Dubravka Smiljanića (čiji je trkaći NSU TTS, odnosno Abarth odnio pobjede na mnogim domaćim natjecanjima), Slavka Pisuljaka, momentano drugoplasiranog u državnom prvenstvu za reli-vozače, i Gorana Štroka, koji za ovu priliku nije iskoristio svoj Ford Escort", već "gradski" Mini Austin.

Znak za pokret, nije značio da za te momke počinje još jedna utrka: krenuli su na "turističku" vožnju, sa samo ponekad punim gasom i maksimalnom brzinom, na dijelovima ceste koji su pregledniji i gdje nije bilo na vidiku kamiona ili buldožera.

Nakon vožnje bili su jednoglasni: "Cesta je izvanredna!"

Možda će stručnjaci naći zamjerke, možda će se poslije, nakon otvaranja prometa, pokazati da na ponekom mjestu treba popraviti asfalt, no sada nema nikakvih prigovora: zavoji su pogodni za vrlo brzu vožnju, autocesta je nagnuta upravo koliko je potrebno na mjestima gdje u blagim lukovima skreće, a na dobrom dijelu te moderne prometnice uređena je i okolina.

Branici u srednjem dijelu koji odvajaju dva kolovoza zelenim pojasom obojeni su upadljivom, a ipak ugodnom bojom, žičana ograda koja će sprečavati nedisciplinirane pješake, stoku i divljač da ulazi na cestu dovoljno je udaljena da ne kvari dojam zaista oku ugodne građevine (doduše, ta je ograda već na nekim mjestima pokidana, vjerojatno su to učinili ljutiti stanovnici kojima je autoput zatvorio prolaz).

"Imao sam osjećaj kao da vozim pistom u Zeltwegu", kaže inž. Dubravko Smiljanić. "Ovakav asfalt, grubo granuliran, prije nego što je stavljen glađi završni sloj, pogoduje vrlo brzoj vožnji - gume bolje prianjaju. Kvaliteta toga pretposljednjeg postroja je takva kao da je za nj upotrijebljen najskuplji materijal - durobit-basalt - kakav je u Zeltwegu, iako je ovo nešto slabiji i jeftiniji materijal. Da danas imam specijalne gume, kojima se za krupnu asfaltnu granulaciju dodaju određene smjese, ovdje bi se moglo voziti kao na trkaćoj pisti. No, naravno, ovo je javna prometnica i njoj nije cilj da omogući brzine iznad razumne granice.", rekao je.

Sva četiri vozača izražavaju se o cesti pohvalno. Na pitanje nisu li dva kolovoza suprotnih smjerova odvojena preuskim pojasom zelenila, što će od vozača zahtijevati da pri mimoilaženju stalno prigušuju svjetla, odgovaraju:

"Zeleni pojas ima četiri metra, a već je na gotovo čitavoj cesti posađeno grmlje: nigdje u svijetu ne čini se više od toga. Zeleni pojasi između dva kolovoza rijetko su kad širi, obično samo onda ako teren zahtijeva njihovo razdvajanje. Na toj je autocesti mnogo učinjeno, no već je sada očito da će održavanje biti vrlo skupo: već je sada mjestimično uništena ograda, branici u sredini brzo rđaju na spojevima, kolovoz mora uvijek biti savršen, a to će zahtijevati stalni nadzor".

Evo na kraju i "generalija" najbrže jugoslavenske automobilske ceste:

Troškom od oko 720 milijuna dinara (blizu 300 milijuna više od prvih proračuna, ali još uvijek po kilometru gradnje među najjeftinijima u svijetu) sagrađeno je 45 kilometara najsuvremenije ceste.

"Prava" autocesta - od ulaznih kućica u Zagrebu do izlaznih kućica u Karlovcu - duga je 38 kilometara, a ostalo je takozvana brza cesta, također sa svim svojstvima automobilske prometnice.

Kućice su na zagrebačkom ulazu pomaknute 6,5 kilometara prema Karlovcu, zato što je na tom dijelu (na duljini od oko 2 km) za novu cestu iskorištena podloga stare. Kako po međunarodnim uzusima "prava" autocesta mora imati "uza se" i običnu na kojoj se vožnja ne naplaćuje, ovaj prvi dio od 6,5 km ceste dobio je naziv "brze gradske ceste" i sada je samo prilaz autocesti.

Ulazne i izlazne kućice za naplaćivanje vožnje nalazit će se pred Zagrebom, Jastrebarskim i Karlovcem, četiri za ulaz i isto toliko za izlaz. Silazak u Jastrebarsko (odnosno ulazak) jest na 27. kilometru od Zagreba.

Konstrukcija ceste sastoji se od sloja debelog čitav metar, od toga su asfaltni slojevi 21 centimetar.

Ta četverostazna cesta široka je 28 metara. U svakom smjeru dvostazni kolovoz, širok 7.5 metara, plus 2.5 metra zaustavnog pojasa na svakoj cesti, zeleni pojas u sredini širok je 4 metra, a bankine po 1.5 plus sa svake strane pola metra betonskog ruba.

Cestarina još nije određena, ali se očekuje da će se od Zagreba do Karlovca plaćati oko 10 dinara. (Časopis Plavi vjesnik je koštao 3 dinara)

Radovi će biti dovršeni u rokovima, iako se na početku ove godine činilo da će se promet moći otvoriti već u rujnu, zatim je to odgođeno za listopad, pa nanovo odgođeno za datum predviđen već prilikom početka gradnje.

Kako se istodobno uređuju pristupi u Karlovcu i Zagrebu, gdje se gradi i dvostruki prilaz Aleji Borisa Kidriča koja će se kasnije proširiti, može se reći da je nova cesta za vožnju bez mimoilaženja duga čitavih 50 kilometara.

Napisao: Nenad Figenwald (Plavi vjesnik, 1972.)