VEĆ DUGO mislim i pišem kako je hrvatska kinematografija zapela u limbu takozvane autorske kinematografije, sama sebi dovoljna, nedovoljno kompetentna za žanrovski film i nesposobna za komunikaciju s publikom. A onda kad se s vremena na vrijeme ipak pojavi neki film s komercijalnim ambicijama, snimljen u žanrovskom ključu, već do polovice filma požalim što sam uopće navijao za žanr.

Nejaka tradicija horora u hrvatskoj kinematografiji ipak je iznjedrila nekoliko zanimljivih naslova, od "Izbavitelja" Krste Papića i "Krvopijaca" Dejana Šorka pa do recentnog "Strica" Davida Kapca i Andrije Mardešića, a činilo se da bi tu tradiciju mogao nastaviti novi film Alda Tardozzija, "Štriguni", koji se nedavno pojavio u kinima.

Na razini ideje njegov se film doima kao jedan od rijetkih promišljenih domaćih žanrovskih pokušaja, uronjen u pomodni etno- horor, po uzoru na "Midsommar", ali i s naglašenim autorskim ambicijama.

Atmosferični prvi kadrovi snimatelja Branka Linte samo su pojačali taj dojam: istarski pejzaži s dominantnom figurom bića koje podsjeća na golemu crnu žabu te dojmljivi song Tamare Obrovac uvode u intrigantno postavljenu priču o lokalnim vampirskim legendama i globalnim krvopijcima.

Prije nego što se upustite u gledanje, dobro je znati da su štriguni iz naslova zlokobna bića iz istarske predaje koja se često povezuju s vampirima, a najpoznatiji među njima je Jure Grando iz Kringe, čija je legenda zabilježena još u 17. stoljeću.

Preparat za vječni život

U filmu o Grandu nema spomena, no kad na samom početku u šumi nestane jedan dječak, Luka (Relja Borović), neupitno je da iza otmice stoji neka nečista sila. Kakve veze ona ima s tajanstvenim laboratorijem u Istri, u kojem posao dobiva glavni junak filma, ambiciozni biolog Boris (Kemal Rizvanović), isprva nije lako povezati.

U laboratoriju, koji vode šarmantan, ali pomalo mutan tip dr. Martin Macina (Rade Šerbedžija) i njegova kći Ela (Tihana Lazović), razvijaju eksperimentalni preparat za produženje života, možda čak za vječni život, no Boris postaje sumnjičav prema naravi lijeka.

Počinje istraživati neobične pojave među mještanima, primjerice ekstremno dug život jednog lokalca koji je pio neobično ružičasto mlijeko, te sve to povezuje s njihovim istraživanjem. So far, so good. Sad kad je setup priče predstavljen, a likovi postavljeni na startne pozicije, vrijeme je za akciju. Samo što od akcije nema ni A, jer A ovdje označava autorski hrvatski film.

Ni horor, ni triler

Da su "Štriguni" zaista horor, sada bi bilo vrijeme da se glavni junak suoči s tim istarskim vampirima, vještacima ili babarogama, kamera bi ga pratila iz daljine sakrivajući se iza neke flanjke ili kakvog grma, s neba bi mu put osvjetljavao puni mjesec, glazba bi diskretno podcrtavala nelagodu, on ne bi ni slutio u kakvoj se opasnosti nalazi, ali bi zato gledatelji sjedili na rubu stolca u strahu za njegov život.

Tako bi to otprilike izgledalo da je scenarist netalentiran poput mene. No, umjesto toga u filmu se ne dogodi gotovo ništa. Zapravo, priča ima veći potencijal kao triler, u kojem bi glavni junak provodio tajnu istragu i pokušavao shvatiti što se doista događa u tom laboratoriju.

Kad ga nitko ne gleda, ušao bi možda u njegov kompjuterski sustav, poduzeo neki znanstveni pokus na svoju ruku, šuljao se po tajnim sobama u kojima mu je pristup zabranjen sve dok ne bi konačno uskliknuo eureka i raskrinkao zlikovce. Ali, naravno, u filmu nema traga ni od tog scenarija.

Rasplet se odvije gotovo slučajno, bez velike drame i napetosti među likovima te u skladu s pretpostavkama gledatelja, no prilično bizaran zločinački komplot nije posve jasno obrazložen. No, to nije sve.

Pozadinska priča glavnog junaka slaba je i posve nepotrebna: nesuglasice s bivšom suprugom oko razvoda i njegova neplodnost samo su dvije od nekoliko scenarističkih slijepih ulica. Slično vrijedi i za dramski suvišan lik Borisova šefa, kojeg igra Ozren Grabarić.

Nema ovdje sreće za štrigune

Aldo Tardozzi pouzdan je redatelj dok se kreće utabanim stazama drame i komedije, no kad zađe u zahtjevnije žanrovske vode, nastaju nepremostive teškoće, što je bilo uočljivo i u njegovu debiju "Fleke", koji bolje funkcionira kao drama ili komedija nego kao krimić.

Baš kao i u "Flekama", i ovdje korijen većine problema leži u samom scenariju, čiji je autor - kako nezgodno - sam Tardozzi. Ukratko, "Štriguni" imaju zanimljivu premisu, autentičan folklor, atraktivne lokacije i dojmljivu atmosferu, ali sve to ne uspijevaju pretvoriti u funkcionalnu priču, još manje u napeti horor ili triler.

Nevolja s filmom je i što tumač glavnog lika nema dovoljno glumačke karizme za ovako ambicioznu ulogu, a scenarij mu nije od veće pomoći, pa filmom s pola snage, gotovo na autopilotu, dominira Rade Šerbedžija. Uz njega je, kao i obično, vrlo dobra Tihana Lazović, iako ni njoj tekst ne pruža mnogo materijala.

A štriguni? Mogu samo žaliti što nisu iz groba izašli u nekoj drugoj zemlji, s kinematografijom koja ima više potencijala da ih pretvori u brend i o njima snima dobre filmove.

Ocjena: 2,5/5