DANIEL Michael Blake Day-Lewis, rođen 29. travnja 1957. u Londonu, jedan je od najcjenjenijih glumaca u povijesti filmske umjetnosti. Sin poznatog pjesnika Cecila Day-Lewisa i glumice Jill Balcon, Daniel je odrastao u obitelji gdje su umjetnost, literatura i intelektualni izazovi bili dio svakodnevice. Ipak, njegovo odrastanje bilo je sve samo ne jednostavno.

Već kao dječak pokazivao je buntovnički duh. Bio je sklon nestašlucima, sukobima s 
autoritetima i traženju vlastitog identiteta. Školovanje u elitnim britanskim ustanovama više ga je opteretilo nego oblikovalo. Nakon niza problema u školi odlučuje se za studij glume na prestižnoj dramskoj školi Bristol Old Vic Theatre School, gdje će početi brusiti vještine koje će kasnije oduševiti svijet.

Rani filmski koraci i posvećenost kazalištu

Prve glumačke korake napravio je još kao tinejdžer u filmu Krvava nedjelja (Sunday Bloody Sunday, 1971.), gdje je tumačio sitnu, ali zapaženu ulogu huligana. No, pravi početak karijere bio je u kazalištu, gdje se razvijao pod utjecajem britanske glumačke tradicije.

Godinama je radio u kazališnim produkcijama, od klasičnog Shakespearea do suvremenih drama. Upravo je na kazališnim daskama počeo razvijati vlastitu verziju metodske glume i potpuno uranjati u likove koje glumi, što će kasnije primijeniti i u filmskom svijetu.

Uspon do međunarodnog priznanja

Filmski svijet prepoznaje ga sredinom osamdesetih godina. U filmovima Moja lijepa praonica (My Beautiful Laundrette, 1985.) i Soba s pogledom (A Room with a View, 1985.) prikazao je iznimnu transformaciju između dva potpuno različita lika, što je kritika ocijenila kao dokaz njegove nevjerojatne prilagodljivosti i talenta.

Uloga kojom je definitivno privukao međunarodnu pozornost bila je ona u filmu Nepodnošljiva lakoća postojanja (The Unbearable Lightness of Being, 1988.), u kojem je glumio liječnika rastrzanog između ljubavi i slobode. Njegova sposobnost da emocionalno prodre u lik i prenese suptilne unutarnje sukobe postala je zaštitni znak njegove glume.

Prvi Oscar za najbolju glavnu ulogu donijela mu je uloga Christyja Browna u filmu Moje lijevo stopalo (My Left Foot, 1989.). Priprema za ovu ulogu bila je ekstremna: mjesecima je bio u invalidskim kolicima i učio pisati i slikati lijevim stopalom, kao što je to činio pravi Brown, irski pisac i slikar koji je zbog cerebralne paralize mogao koristiti samo lijevo stopalo.

Ta potpuna posvećenost ulozi nije bila iznimka, već pravilo u njegovu radu. Daniel Day-Lewis nije samo glumio likove, on se transformirao u njih, ponekad po cijenu vlastitog fizičkog i emocionalnog zdravlja.

Vrhunac karijere i povijesni uspjesi

U devedesetima Daniel Day-Lewis nastavlja nizati iznimne uloge. Tumači Hawkeyea u avanturističkoj drami Posljednji Mohikanac (The Last of the Mohicans, 1992.), gdje je mjesecima živio u divljini kako bi vjerodostojno prikazao lik.

U filmu Doba nevinosti (The Age of Innocence, 1993.) u režiji Martina Scorsesea briljira u ulozi aristokrata, a u U ime oca (In the Name of the Father, 1993.) portretira mladića lažno optuženog za terorizam u jednom od najemotivnijih ostvarenja devedesetih.

Drugi Oscar osvaja 2008. godine za ulogu Daniela Plainviewa u epskoj drami Bit će krvi (There Will Be Blood, 2007.) u režiji Paula Thomasa Andersona. Njegova interpretacija beskrupuloznog naftaša ostaje jedna od najmoćnijih izvedbi u povijesti filma, intenzivna i zastrašujuća.

Daniel Day-Lewis poznat je po dugim pauzama između projekata. Nakon svakog filma često bi se sklanjao od javnosti, kako bi se posvetio obitelji, izučavanju obrtničkih vještina ili jednostavno odmoru od iscrpljujućeg procesa stvaranja uloga.

Treći Oscar za najbolju glavnu mušku ulogu osvojio je za tumačenje Abrahama Lincolna u filmu Lincoln (Lincoln, 2012.) Stevena Spielberga. Ovom nagradom Day-Lewis je postao jedini glumac koji je osvojio tri Oscara za glavnu mušku ulogu, čime je dodatno učvrstio svoj status najcjenjenijeg glumca svoje generacije.

Povlačenje iz svijeta glume

Daniel Day-Lewis poznat je po dugim pauzama između projekata. Nakon svakog filma često bi se sklanjao od javnosti kako bi se posvetio obitelji, izučavanju obrtničkih vještina ili jednostavno odmoru od iscrpljujućeg procesa stvaranja uloga.

Njegov privatni život bio je izrazito diskretan. U braku je s Rebeccom Miller, kćeri slavnog dramatičara Arthura Millera, s kojom ima dvoje djece. Oduvijek je odbijao pompozne holivudske zabave i preferirao život daleko od svjetla reflektora.

Godine 2017. objavio je da se povlači iz svijeta filma, nakon izlaska drame Fantomska nit (Phantom Thread, 2017.) Paula Thomasa Andersona, u kojoj glumi osebujnog londonskog krojača. Iako nikada nije detaljno objasnio razloge, vjerovao je da je njegovo vrijeme u glumi došlo kraju.

Daniel Day-Lewis nije bio plodonosan glumac u kvantitativnom smislu, ali svaki njegov film bio je događaj. Njegova predanost, metodičnost i potpuna posvećenost ostavili su neizbrisiv trag u povijesti filma.

Bez obzira na to hoće li se ikada ozbiljno vratiti glumi, naslijeđe Daniela Day-Lewisa ostaje monumentalno. Njegov put dokazuje da umjetnost zahtijeva ustrajnost, ozbiljnost i iskrenu predanost, što je vrijedno svake žrtve.