PROTEKLOG je desetljeća televizijska kuća Hallmark snimila između 300 i 400 božićnih filmova, dakle više od 30 božićnih naslova godišnje pa ne čudi što je tzv. Hallmark Christmas Movie praktički prerastao u samostalni žanr.
Sljedeće pitanje se samo nameće: koliko je u tom razdoblju Hallmark snimio filmova s uskrsnom tematikom? Svega dva-tri. I to ako dva od tri malo rastegnemo kako bismo ih uvrstili pod pojam "uskrsni".

Naravno, nije riječ samo o Hallmarku, isto vrijedi i za kompletnu holivudsku produkciju. Svakog Božića televizijski i ini ekrani preplavljeni su božićnim klasicima svih žanrova. Obiteljska komedija? Može, Sam u kući. Romantična komedija? Imamo, Zapravo ljubav. Fantastika? Polar Express. Akcija? Naravno, Umri muški. I tako u nedogled, čak i bez spominjanja klasičnih religijskih filmova.

Božićni duh zajedništva vs. Uskrsni koncept žrtvovanja

Možete li se, međutim, sjetiti nekog uskrsnog filma u bilo kojem od spomenutih žanrova? Ne možete? U redu je, nije do vas, ni uz pomoć Diogenove svijeće nećete ih pronaći više nego što imate prstiju na ruci. 

Pa kako to? Nije li Uskrs najveći kršćanski praznik, veći čak i od Božića? Kršćanima jest, ali Hollywoodu nije. Naime, dok je za filmsku, trgovačku i marketinšku industriju Božić tek "šoping sezona prerušena u blagdan", kao što ga je svojedobno definirao komičar George Carlin, Uskrs se zasad pokazao kao tvrd orah za prerušavanje. 

Zašto je tome tako? Hollywood je božićni narativ, njegovu ikonografiju i vrijednosti uspio uobličiti u jednostavne, ali efektne priče koje su počele funkcionirati kao zaseban žanr, dok Uskrs, njegovi običaji i vrijednosti jednostavno ne nose dovoljan dramaturški potencijal. Božić je blagdan čuda, topline i djetinjstva, Uskrs je ozbiljan praznik usmjeren na duhovnu obnovu.

Svaki božićni film svodi se na sljedeće: u prvih deset minuta glavni junak/inja nešto izgubi (partnera/icu, obitelj, djecu, samopoštovanje, smisao života...) da bi to u posljednji trenutak ipak pronašao/la. Rješenje je uvijek isto i zove ljubav, odnosno zajedništvo, odnosno obitelj.  Koja počiva, naravno, na svetoj obitelji iz koje je izvedena cijela simbolika Božića. 

Koncept "božićnog duha" s vremenom je pak postao univerzalan simbol za dobrotu, darivanje i mirenje, što je poklon koji industrija zabave nije mogla ne iskoristiti. Pokazalo se kako je taj jednostavni narativ lako uklopiti u čitav niz različitih priča i žanrova koji sasvim dobro funkcioniraju čak i ako niste religiozni. 

Djed Mraz vs. Uskrsni zeko

S druge pak strane, iako je i Uskrs blagdan na koji se obitelji okupljaju na zajedničkom ručku, sama simbolika Uskrsa bitno je drugačija, ozbiljnija i potresnija. Teme kao što su iskupljenje i žrtvovanje nisu osobito prikladne za lajt komedije pa je teško na njih nakalemiti vesele melodije i jingle bells.

Uskrsu stoga preostaju tek klasični vjerski filmovi i biblijski spektakli, ali i s njima treba pripaziti jer prizori Isusova raspeća, čak i ako ih ne režira Mel Gibson, ne predstavljaju ideal obiteljske zabave za nedjeljno popodne. 

Kad je o glavnim likovima riječ, Božić je s Djedom Mrazom u golemoj prednosti. Za početak, djedica filmično izgleda, ima crveno odijelo, kapicu s coflekom i bijelu bradu. Ima jasnu misiju, posebne moći i zapreke (npr. uski dimnjaci), a svijetom se vozi u kočiji koju nebeskim svodom vuku simpatični sobovi. Kako se natjecati s time? 

S druge, uskršnje strane, imamo lik zeca koji po vrtu skriva jaja te više naginje crtiću nego filmu za cijelu obitelj.
Nemalu prednost božićnim filmovima daje i čvrsto definiran te jako atraktivan vizualni dizajn: snijeg, snjegović, šarene lampice, praporci, okićeni borovi, kamin i debeli džemperi, sve u komplementarnim bojama, crveno i zeleno plus šljokice.

S druge strane, Uskrs koristi pastelne boje, no ni uz pomoć obojanih pisanica i šarenih zečeva ne uspijeva izbjeći dojam ispranosti. 

Kako izazvati šoping groznicu u doba korizme

Uz to, običaj tucanja jajima, koje u nas često predstavlja vrhunac uskršnjeg uzbuđenja, u Americi je rijedak pa ga stoga i nema ni u filmovima. Mnogo su češće uskrsne igre Potrage za jajima ili Kotrljanje jaja žlicama po travi, a najpoznatije kotrljanje jaja događa se po travnjaku Bijele kuće. Zaista, uskrsnim uzbuđenjima nikad kraja!

At last, but not least, Božić pada na kraj godine i kreira božićnu sezonu u trajanju od puna dva, zamalo tri mjeseca. U tom nam periodu božićni filmovi šalju poruku kako je ljubav sve što trebamo, naravno, tek nakon što kupimo sve ono što nam nedostaje.  

Uskrs ima tu falingu da je terminski pokretan i zapravo se svodi na jedan produljeni vikend, a prije njega je skoro dvomjesečna korizma, odnosno odricanje pa se trgovci suočavaju s nemogućim izazovom: kako izazvati šoping groznicu u doba korizme?! Ne čudi onda što u Uskrsu ne vide značajniji komercijalni potencijal. 

Osim toga, postoji i razlika u tradiciji darivanja za Božić i Uskrs. Dok za Božić kupujemo željeznice koje zauzimaju čitave sobe, za Uskrs će klinci dobiti tek mali znak pažnje, simboličnog čokoladnog zeku i možda još kakvu sitnicu, maskicu za mobitel, novu bijelu košulju za odlazak na misu ili nedajbože knjigu. 

Ukratko, dok je Božić odavno iz vjerskog blagdana prerastao u dominantan lifestyle brand, Uskrs je ostao puki religijski događaj, kako u trgovinama tako i na filmskim ekranima. Zbog toga, uskrsnih filmova, onih koji nisu strogo vjerski filmovi - odnosno onih konceptualno sličnih božićnim obiteljskim filmovima - zaista nema mnogo, no kako televizije u vrijeme blagdana imaju potrebu za takvim sadržajima, neki su s vremenom ipak stekli status uskrsnih filmova. 

Stoga evo jedne mini liste od pet dobrih filmova koji su stekli atribut uskrsnih i koje će vam biti užitak gledati neovisno o tome jeste li vjernici ili ne.

5. Put / The Way (Emilio Estevez, 2010.)

Priča je to o Amerikancu (Martin Sheen) koji odluči prohodati kršćanskom hodočasničkom stazom Camino de Santiago te se na taj način pokušati na duhovnoj razini povezati s otuđenim sinom koji je na njoj poginuo. Dok hoda Caminom, susreće druge ljude, koji svi traže veći smisao u svojim životima pa s vremenom i on pronalazi u sebi snagu da se suoči sa smrću sina i pronađe nadu. 

Vjerujem da ovako kratko prepričan sadržaj zvuči mnogo sladunjavije nego što u stvari jest. Film nezasluženo nema bolju reputaciju, jer je riječ o zaista dobro napisanom, režiranom i glumljenom filmu koji nadilazi uske vjerske okvire te uz mnogo osjećaja za psihologiju promovira opće humanističke vrijednosti. 

S obzirom na to da ga HRT već više od desetljeća gotovo redovito prikazuje u doba Uskrsa, pa je tako bilo i ove godine na Veliki petak (možete ga vratiti uz pomoć catch-up servisa), u ovim našim lokalnim okvirima zaista je stekao karakter uskrsnog filma.

4. Uskrsna parada / Easter Parade (Charles Walters, 1948.)

Raskošni džuboks mjuzikl o plesaču (Fred Astaire) koji se kladi da bilo koju djevojku iz zbora - izbor će pasti baš na Judy Garland - može pretvoriti u zvijezdu do iduće uskrsne parade pravi je holivudski spektakl koji pršti bojama i sjajnom glazbom Irvinga Berlina.

Zahvaljujući starinskoj feelgood atmosferi, ljubitelji zlatnog doba Hollywooda teško će pronaći bolju uskrsnu filmsku zabavu.

3. Čokolada / Chocolat (Lasse Hallström, 2000.)

Misteriozna žena Vianne (Juliette Binoche) s kćeri dolazi u religiozni gradić u francuskoj provinciji upravo na početku korizme te otvara trgovinu čokoladom. Strogi načelnik koji inzistira na postu, molitvi i izbjegavanju svih užitaka to doživljava kao provokaciju pa će Vianne trebati mnogo umiješanosti da stekne povjerenje mještana, a finale filma odvit će se upravo na Uskrs.

Čokolada zaista nije tipični uskrsni film, čak i kad bi postojalo nešto takvo kao tipični uskrsni film, no zapravo je najbliže konceptu koji funkcionira kad je riječ o božićnom filmu: kroz ljupku i nepretencioznu fabulu, film pokušava ispričati univerzalnu priču o toleranciji. Onoj među ljudima, ali i o toleranciji sitnih užitaka, kao što je to npr. čokolada. 

2. Brianov život / Monty Python's Life of Brian (Terry Jones, 1979.)

A sada nešto sasvim drugačije, crna ovca među uskrsnim filmovima, odnosno uskrsni film koji je toliko uskrsni da je u nekim zemljama bio zabranjen, poput Velike Britanije, Irske ili Norveške (zbog čega su ga u Švedskoj reklamirali kao "film toliko smiješan da je zabranjen u Norveškoj").

Iako su ga optuživali da se sprda s likom Isusa, Brianov život uopće ne govori o njemu, već o Brianu iz naslova filma koji je rođen u isto vrijeme kad i Isus, u susjednoj štalici pa ga cijelog života greškom smatraju Mesijom. 

Kulminacija filma je razapinjanje na križ, što je središnji događaj Velikog petka, no umjesto muke Isusove u njoj Brian i ostali razapeti veselo zapjevaju Always Look on the Bright Side of Life i tako tragični biblijski trenutak izvrću u apsurdnu komediju o optimizmu u najgorim mogućim situacijama. I umjesto u kraljevstvo nebesko uđu direktno u antologiju svjetskog filma.

Iako satiričan, film zapravo postavlja više pitanja o vjeri nego desetine generičkih biblijskih spektakala stoga je u nešto liberalnijim europskim zemljama stekao kultni status i počeo se često prikazivati upravo za vrijeme uskrsnih blagdana. To je povremeno izazivalo proteste ćudorednijih gledatelja, no s vremenom sve manje. Kod nas za takav programski iskorak još, očito, nije došlo vrijeme.

1. Ben-Hur (William Wyler, 1959.)

Još jedan film koji kao nema veze s Isusom, a zapravo itekako ima. Iako je na plakatu velikim slovima otisnuto "A Tale of Christ", njegov je glavni protagonist Juda Ben-Hur, židovski plemić koji završi u rimskom ropstvu.  

Isusov život teče paralelno s Judinim od samog početka pa sve do kraja. Njihovi se životi nekoliko puta isprepletu: kad Judu kao roba vode u galije, on pada od žeđi, a nepoznati tesar (Isus, čije lice u filmu nikada ne vidimo) daje mu vodu usprkos zabrani rimskog vojnika.

Godinama kasnije, Juda pokušava dati vodu Isusu dok ovaj nosi križ prema Golgoti. Iako je film najpoznatiji po spektakularnoj utrci kočijama, emotivni vrhunac filma upravo je Isusovo razapinjanje. 

Cijeli luk lika Jude Ben-Hura zapravo je uskrsna metafora: on počinje tražeći osvetu (što kulminira utrkom kočija), ali završava pronalazeći mir i oprost. Zato je Ben-Hur i dalje prvi izbor na gotovo svakoj listi uskrsnih filmova - i teško da će ga itko uskoro s tog mjesta skinuti.