Imaju li Penava i Ćipe i neku muzičku želju?
FILMSKA 2026. jedna je od najboljih u povijesti hrvatskog filma, postignut je rekord u gledanosti jednog domaćeg filma ("Svadba"), no uz njega još je nekoliko naslova zabilježilo odlične rezultate u kinima ("262 dana", "Koke", "Kristalni planet", "Posljednji rimski bog"). To, međutim, nije sve, jer je uz uspjeh u kinima ostvarena i zavidna kreativna razina. Filmovi poput "Malih stvari", koji je upravo ušao u kinodistribuciju, "Koke" ili "Sitnih lopova" samo su vrh ledenog brijega odlične ovogodišnje produkcije.
I baš kad se činilo kako je naš film konačno dosegao rezultate zbog kojih ga zaista više nemamo pravo kritizirati, pojavila se inicijativa kojom Domovinski pokret od Vlade traži tri milijuna eura za film o Blagi Zadri. Zvuči lijepo i domoljubno, no ima i nekoliko problema, od kojih su neki konceptualne, a neki sasvim konkretne prirode. Počet ćemo od ovih potonjih.
Kakav, koji, čiji film o Blagi Zadri? Zastupnik Domovinskog pokreta Stipo Mlinarić Ćipe, koji je izašao s inicijativom, izjavio je da je scenarij dobio pozitivnu ocjenu HAVC-a, ali ne i financiranje, no ravnatelj HAVC-a Chris Marcich to je demantirao te ustvrdio da nikakav film o Blagi Zadri nije dobio financijsku podršku HAVC-a, a nije mu poznato da je neki takav projekt uopće sudjelovao na natječaju.
Bila je, doduše, prije nekoliko godina na natječaju za razvoj televizijskih djela serija "Blago" Branka Ištvančića, kojoj je HAVC, na prijedlog umjetničkog savjetnika, odobrio osam tisuća eura. Taj je novac namijenjen razvoju projekta, a ne produkciji, jer HAVC ne financira produkciju televizijskih serija, već isključivo filmova.
HRT-om je prije desetak godina, u vrijeme ravnatelja Gorana Radmana, kružio scenarij o zbivanjima na Trpinjskoj cesti. Pročitao sam ga i za prvi draft nije bio loš, no zbog nedostatka novca za ovaj iznimno zahtjevan projekt nikada nije realiziran.
Što se do sada zna o filmu o Blagi Zadri?
Dakle, znamo da se projekt zove "Trpinjska cesta", znamo i tko je napisao scenarij, ali još ne znamo tko bi ga režirao, producirao, kakva mu je produkcijska konstrukcija i, najvažnije, na temelju čega je procijenjeno da mu trebaju baš tri milijuna eura.
Kad su Ćipi skrenuli pažnju da se u Hrvatskoj financiranjem filmova bavi HAVC, on je uzvratio nešto u stilu "ne razumijem se ja baš u kinematografiju, ali vidim da nedostaje filmova o Domovinskom ratu", drugim riječima kao iz onog starog vica, "nisam ginekolog, al' mogu pogledat'". I inicirat' osnivanje posebnog odjela pri Ministarstvu kulture koji bi se bavio valjda financiranjem filmova o Domovinskom ratu.
E sad, treba podsjetiti da je sve do osnivanja HAVC-a doista postojala komisija, odnosno selektori pri Ministarstvu kulture koji su odlučivali o tome koji će se filmovi financirati, a koji ne, no upravo je nezadovoljstvo tim modelom centralnog odlučivanja pri Ministarstvu bilo poticaj da se osnuje HAVC, što je 2008. godine i učinjeno.
Utemeljen po uzoru na uspješnije europske modele financiranja filma, prvenstveno francuski i danski, HAVC predstavlja uspješnu reformu sustava kojom je stručno odlučivanje odmaknuto od izravnog političkog utjecaja. Ma što tko mislio o HAVC-u, a najglasnije o njemu govore oni koji o njemu najmanje znaju, jasno je kako je u tome uspio. Takav otuđeni HAVC stranci na vlasti pokazuje zašto sličnu reformu ne bi bilo pametno provesti s Hrvatskom radiotelevizijom. Mogla bi se u tom slučaju i ona, kao i hrvatski film, oteti kontroli.
Europske, sovjetske i jugoslavenske filmske prakse
Ipak, našem čovjeku od sofisticiranih skandinavskih modela nekako uvijek bolje sjednu autoritarne prakse iz naše bliže prošlosti, primjerice sovjetske ili jugoslavenske. Recimo, sovjetski je sustav kinematografije pod Staljinom bio strogo centraliziran, država je financirala filmove, partijski aparat nadzirao njihov ideološki sadržaj, a Staljin osobno sudjelovao u odobravanju pojedinih projekata.
Titov je model kinematografije ipak bio mrvu liberalniji. Doduše, u prvim je poratnim godinama prilično podsjećao na sovjetski, najvažnije državno tijelo bio je Komitet za kinematografiju Vlade FNRJ, sa sjedištem u Beogradu, a imao je status usporediv s ministarstvom i široke ovlasti u organizaciji filmske proizvodnje. Kasnijih godina model je bitno decentraliziran, republike su dobile mogućnost da same odlučuju o produkciji, iako su komisije i tada u većini slučajeva bile pomno birane i kontrolirane.
I koja je onda točno razlika između Titova i modela koji predlaže Domovinski pokret? Barem to nije teško dokučiti: dok je u Jugi o kinematografiji odlučivao mrski komitet, Penava i Ćipe predlažu osnivanje odjela. Lijepa hrvatska riječ. Razlika drastična!
Naravno, kao pravi demokrati, oni neće osobno odlučivati koji će se filmovi snimati. To će raditi poseban odjel, kako kaže Penava. Ili uprava, kako kaže Ćipe. Ili povjerenstvo, kako kaže Penava. Ili vijeće, kako kaže Ćipe. Kako god se zvalo, zasad ne znamo tko bi ga imenovao ni prema kojim bi kriterijima odlučivalo.
Znamo samo da su jedan scenarij već odabrali i, prema Ćipinim riječima, pokazali premijeru Plenkoviću. (Andrej, ako čitaš scenarij, imaj na umu da ono AP nije ono što misliš. To je samo kratica za američki plan, koji se često koristi pri kadriranju. Kadriranju, ne kadroviranju.)
Povijest bizarnih filmskih inicijativa i poticaja
Nije to, međutim, prva inicijativa za preuređenje hrvatske kinematografije. Neki se možda još sjećaju prijedloga Slobodana Praljka, tada pomoćnika ministra obrane Gojka Šuška, da se kinematografija, kojoj je u to vrijeme gotovo u potpunosti bilo uskraćeno financiranje, premjesti u okrilje Hrvatske vojske koja bi produkciji pružala logističku pomoć, spavanje i hranu za ekipu, automobile, kamione, strojeve i oružje, a redatelj bi za vrijeme snimanja bio mobiliziran te bi umjesto honorara primao plaću pukovnika.
Praljkova je ideja, uvjeren sam, bila zaista dobronamjerna pa se danas čini gotovo dirljivom u svojoj naivnosti, no model je ipak primijenjen na jednom filmu, "Ispranima" Zrinka Ogreste. Doduše, Ogresti su nakon toga još dugo na cesti vojnički otpozdravljali, no pokazalo se istinitim Praljkovo uvjeravanje da to nije pokušaj ograničavanja slobode izražavanja: "Isprani" zaista nisu bili film po mjeri tadašnjih vladajućih.
Nešto sličnija ovoj aktualnoj bila je inicijativa dubrovačkih branitelja koji su krajem devedesetih, iznervirani filmom "Dubrovački suton", predložili da Sabor donese zakon koji bi propisao da svaki film s ratnom tematikom mora dobiti i suglasnost Ministarstva branitelja. Naravno, ideja je brzo zamrla i pala u zaborav.
Dirljivi su ti pokušaji desnog krila hrvatske političke scene da na ovaj ili onaj način preuzmu vođenje kulturne politike, što su pokušavali još devedesetih, a s novim žarom nastavili otkako je u ministarsku fotelju u Runjaninovoj svojedobno zasjeo Zlatko Hasanbegović. Ipak, jedno pitanje bode oči: zašto uvijek samo film?
Imaju li Penava i Ćipe možda i neku muzičku želju? Što je s kazalištima, kad ste zadnji put gledali predstavu koja se bavi tragedijom Vukovara, gdje su ulja na platnu koja slave žrtvu Škabrnje, što je s baletom i operom? Eno, svojedobno je bivši hrvatski predsjednik skladao operu o Johnu Lennonu, još jednom Soroševom bjelosvjetskom globalistu, a što fali Blagi Zadri? Zar je tako teško napraviti partituru za operu o našem istinskom heroju?
Ne mogu ni ja pouzdano reći zašto je tome tako, ali kladim se da mogu pogoditi. Naime, kad pogledate Ivana Penavu kako iznosi tu inicijativu koja mu je nadošla kad je osjetio bilo naroda, iz tona kojim govori o knjigama koje su pisali branitelji i dokumentarcima o Domovinskom ratu iz aviona je vidljivo koliko ga malo diraju ti pokušaji. A sudeći prema njegovoj već čuvenoj rječitosti, može se naslutiti i koliko je knjiga u životu pročitao.
Hoću reći, kladim se da je film jedina umjetnička forma koju Penava & ekipa zapravo konzumiraju, pri čemu, naravno, čisto sumnjam da jure u Kinoteku kad na repertoar stigne pobjednik festivala u Cannesu. Prije će biti da temelje njihova filmskog obrazovanja čine "Rocky" i "Rambo". Pa, tako kulturno potfutrani, evo sad i oni imaju stav o kinematografiji.
Uglavnom, nije osobito teško prepoznati autoritarni način razmišljanja koji stoji u pozadini njihove inicijative, no razumijem ako vam ga je teško doživjeti ozbiljno. I meni je. Mislim, Tito-Staljin-Ćipe, pa da ga jebeš, ne možeš to shvatiti ozbiljno.
Mnogo više nego Staljinu i Titu, Penava i Ćipe nalikuju Patu i Matu, junacima crtića "A je to!". A kako su završavali njihovi pothvati, znamo svi koji smo ikada pogledali barem jedan film. Ili crtić.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
