POSTOJE filmovi o kojima unaprijed svatko sve zna i misli da ima pravo o njima nešto reći i zauzeti čvrsto borbeno stajalište, a da ih uopće nije ni pogledao. To su filmovi koji zbog raznovrsnih razloga nadilaze sebe, i prestaju biti samo filmovi, već se oko njih formiraju slojevi malignog medijskog isijavanja i utjecaja, odvlačeći nas od same srži o kojoj bi po pravilu trebali govoriti.

Kad je veliki Lordan Zafranović napokon došao do toga da ostvari svoj projekt desetljeća i stavi krunu na svoju dosadašnju karijeru, sama tema već je prizivala ovaj proces. Činjenica da se premijera njegova magnum opusa poklopila sa specifičnim političkim trenutkom u Srbiji, nije pomogla.

Danas, u ovoj zemlji, više nije moguće ni prijeći ulicu, a da se tom prilikom niste stavili u neku od opcija i izgubili polovicu ljudi koji su vašim prelaženjem ostali sa suprotne strane - ne ulice, nego provalije bez dna preko koje više ne vode nikakvi mostovi.

Glumci koji na premijeru nisu došli tako su postali ustaše, oni koji jesu, pretvorili su se u ćacije i tu nikakav pokušaj objašnjavanja pozicije poput onog Katarine Radivojević na konferenciji za medije, nije mogao pomoći. Ili, ako priču dignemo na međudržavnu razinu, oni hrvatski glumci koji su u njemu glumili su, ili izdajnici hrvatstva ili, zbog solidarnosti u bojkotu sa srpskim kolegama, kripto-ustaše.

I sad, u svoj toj kakofoniji treba pronaći smirenost i skoncentrirati se na ono što se u njezinoj srži nalazi, a to je - sam film, i reći je li dobar ili loš, čemu služi i kakva će potencijalno biti njegova povijesna uloga.

Svakom Srbinu u tom smislu, osim dnevnopolitičke zaslijepljenosti, posao otežava i svetost čitave teme - smije li se uopće kritizirati film o Jasenovcu koji je, iz plemenite namjere, snimio jedan Hrvat?

Pred Hrvatima, pretpostavljam, stoji bezdan s čijeg dna ih netko poput Zafranovića želi spasiti, ali mnogi će, prije nego što posegnu za njegovom rukom, posegnuti za svim tim vanfilmskim činjenicama, ne bi li se od pada spasili. No, vratimo se srži.

Zlatni rez kao simbol ljudskog zla

Prvo što odmah pada u oči jest sam naslov, tj. Zlatni rez, kao i prisutnost Leonardova Vitruvijevog čovjeka kao vizualnog pečata na samom početku. Njegova simbolika, uzevši u obzir namjeru i sadržaj, višestruka je.

Tematski, "Djeca Kozare" dolaze, kao što rekosmo, kao kruna Zafranovićeve karijere, prirodno ishodište puta koji je tekao od "Okupacije u 26 slika", preko "Pada Italije" i "Večernjih zvona", a tiče se osnovne prirode ljudskog zla i njezine manifestacije u njegovu neposrednom okruženju.

Upitanost nad suštinom jedne naizgled savršene zvijeri kakav je čovjek stoji naspram svih povijesnih manifestacija njegove bestijalnosti, nakon koje je doista teško govoriti o bilo kakvoj "simetriji" duha ili duše.

Zafranovićevi ustaški koljači, mladi su i lijepi, i on ih u jednoj od ključnih scena slika sa suncem u zaleđu, hvatajući savršene proporcije njihovih tijela, suočavajući nas istovremeno s mračnom izvitoperenošću umova i duša koje u tim tijelima obitavaju.

Zlatni rez, u najdoslovnijem smislu, naravno, odnosi se na nož, odnosno pokret koji će isti učiniti nad tisućama logoraških vratova. "Napravi mi ovakav", kaže Aleksej Bjelogrlić u ulozi Lovre, židovskom zlataru u "lančari", "ali", dodaje on, "od čistog zlata!"

Zlatna varijanta famoznog srbosjeka ključni je predmet jasenovačke ikonografije, kao što je nož kao predmet, čini se, ključni simbol cijele naše krvave povijesti. U fetišizaciji sprave za ubijanje, koja potom igra vlastitu ulogu kroz cijeli film, Zafranović naglašava činjenicu da je vrlo često esencijalni produkt ljudske kreacije, djelo oko kojeg je ta simetrična životinja uložila najviše napora da ga usavrši, bilo gotovo uvijek upravo to - oruđe čovjekoubojstva.

I opravdan je potom dug prikaz u realnom vremenu gdje, vođeni majstorskim kadriranjem, gledamo cijeli proces odvajanja zlata od iščupanih srpskih i židovskih zuba, topljenja, lijevanja, kovanja i napokon prve monstruozne probe istog nad njegovim zlosretnim tvorcem.

Zafranović režira sa žarom i energijom mladića

Kao što je i sam napomenuo, Zafranović je imao punu slobodu da u ova 4 sata, odnosno 14 epizoda s epilogom, stavi što god poželi. Da se fokusira na koju god točku i provede na njoj koliko god vremena misli da je potrebno. Imajući to na umu, ne možemo reći da je film dosadan i nema se što dodati već postojećoj izjavi Emira Kusturice da Lordan režira sa žarom i energijom mladića.

Kretanje i pozicioniranje glumaca u odnosu na kameru, koja je uvijek pod pravim i najboljim kutom u odnosu na ono što se u sceni događa, besprijekorni su. Dojam je da takvo umijeće trenutačno u cijeloj našoj regiji jednostavno više nitko ne posjeduje.

"Djeca Kozare" gube se među paralelnim pričama

Međutim, u dramaturškom smislu, širokim narativnim planom kojim je obuhvatio niz događaja i likova, podnaslovna "Djeca Kozare", odnosno Zora Miljuš i njezina braća, postaju samo jedna od nekoliko narativnih linija. Ako je osnovni fokus trebao biti upravo na toj djeci i njihovoj priči kao paradigmi kozaračke tragedije, onda je on previše razvučen paralelnim pričama pa, kada na kraju ta linija stigne do svog završetka, emocionalni udar biva oslabljen.

I vjerojatno nisam jedini koji će se zapitati jesmo li zaista morali toliko vremena provesti u nekim narativnim rukavcima poput nepotrebnog i u povijesti nepostojećeg gej ustaše u interpretaciji Milana Marića, kao i uroniti u sve specifičnosti izopačenog Ljube Miloša (kojeg, mora se reći, sjajno glumi Milivoj Beader).

Iako zanimljiv, ovaj film prije funkcionira kao kolaž, mozaik raznovrsnih slika koje vremenski jesu linearne, međutim, čini se da njihova brojnost priči oduzima usmjerenost i na kraju ipak ne dovodi do katarze. Također, u filmu koji se bavi stvarnim povijesnim događajima uvijek postoji opasnost od kritike da "to sve nije baš tako bilo".

Kad Jasenovac postane teatar

S tako teškom i osjetljivom temom, svako odstupanje od provjerenih činjenica, pa čak i njihova stilizacija, koliko god vješto bila izvedena, može umanjiti vjerodostojnost i ozbiljnost. Dokumentarne snimke iz "Krvi i pepela" ovdje se pretapaju u same igrane kadrove, ali Zafranović ne odustaje od svog stila i u nekim trenucima čak prelazi u nadrealizam.

Poznavatelji njegova opusa u tom smislu neće biti iznenađeni, ali mnogima koji očekuju suho-realistične prikaze jasenovačke stvarnosti i ustaškog divljanja možda zasmeta "umjetničarenje", odnosno tendencija da se svaka scena složi poput kostimirane vodviljske predstave, umjesto u cinéma vérité ključu.

S jedne strane, to je možda i opravdano dokumentiranom logorskom svakodnevicom koja je doista sadržavala tzv. "nastupe", odnosno povremena okupljanja svih zatočenika u dvorištu radi javnog ponižavanja, mučenja i likvidacija. Uz to, postojala je i logorska kazališna trupa, što nas dovodi do zaključka da su ustaše u svom modus operandi doista višestruko pervertirale umjetnost.

Katarza koja ipak izostaje

Pa ipak, Jasenovac, kao ni ostala stratišta diljem NDH, nije bio teatar niti njegova metafora, što god o tome rekao Shakespeare, i pitanje je je li takav umjetnički postupak zaista primjeren temi. Zafranović jest snimio zanatski dobar film, ali ne mogu se oteti dojmu da je suština tog ponora ljudskosti ipak i ovdje ponovno ostala nedotaknuta.

U kolektivnoj svijesti Srba i Hrvata, NDH i Jasenovac kao njezina sinegdoha nulta su točka, mjesto suočavanja. Ono u koje je gotovo nemoguće pogledati. Za Srbe je to suočavanje s vlastitim stradanjem, od kojeg se u Srbiji, unatoč svim širokim pričama, i dalje suštinski bježi, kako na osobnoj tako i na institucionalnoj razini.

Za Hrvate je to neosviještena činjenica da je dubina monstruoznosti koja je ondje dosegnuta nadmašila sve što je na našim prostorima (ali i u svijetu) viđeno. Od toga se, s koje god strane gledali, ne može odstupiti, a film koji bi TO bez zadrške prikazao vjerojatno bi praktički bio negledljiv.

Potencijalno suočavanje ne bi vodilo prema bilo kakvoj mržnji i revanšizmu, već prema propitivanju čitavog ljudskog roda, čemu se, je li, s obzirom na zlatni rez s početka, i težilo. Jednostavno rečeno, sirovost ONE autobusne scene iz "Okupacije u 26 slika" ovdje nije dosegnuta i ona i dalje ostaje generacijska trauma i daleko najmučniji trenutak čitavog Zafranovićeva opusa.

Zločini ustaša u "Zlatnom rezu", koliko god bili krvavi i detaljni, nemaju njezinu snagu. Njihovo neujednačeno, periodično nizanje možda bi bolje funkcioniralo da je postavljeno gradacijski, pa da, kako se približavamo kraju, sve kulminira i upotpuni tu nedostajuću katarzu.

Stilski postupak s klizanjem u nadrealizam, u nekom smislu, možda olakšava put kroz ovaj pakao, međutim, na kraju se čini idejno nepotpunim i nezaokruženim. Halucinogene sekvence poput one kada iz bunara na Kozari pokulja voda i padne na kolone ižednjele djece i žena mogle su biti iskorištene da se na platnu napokon, u fizičkoj ravni, prikaže puni opseg i širina tog "podzemnog grada" i krajnji rezultat djelovanja Nezavisne Države Hrvatske.

Što je Zafranović ovim filmom napravio

Brojke oko kojih se i dan-danas vode besprizorne polemike lako bi mogle pasti u drugi plan pred sveukupnim prizorom desetaka tisuća vječno izgubljenih duša s kojima se neki od junaka na kraju, u završnoj halucinaciji, treba suočiti. S druge strane, uz sve izrečene zamjerke i potencijalne nedostatke, Lordanu se ipak malo toga smije zamjeriti, barem s naše, srpske strane.

Narativno je obuhvaćen najširi plan koji je dosad viđen na velikom platnu. "Križni put" kozaračke djece, od zbjegova na obroncima planine, preko zarobljavanja, razdvajanja od majki, prijevoza, zatočeništva, a onda, na koncu, smrti ili preodgoja te brisanja sjećanja i identiteta u nekoj od hrvatskih obitelji, prikazan je cjelovito.

Ideologija brisanja Srba, a uz njih Židova i Roma, iz stvarnosti nakazne tvorevine po imenu NDH, naglašena je kao službeni stav kojem su podređeni apsolutno svi, od običnog vojnika do uprave logora i visoke ustaške elite.

Nedvosmisleno, Zafranović se ovim filmom sa svime time izravno suočava i od toga distancira, odnosno, kako je i sam rekao, "skida sa sebe ustašku košulju". I ako u "Zlatnom rezu" postoji još jedna simbolika, onda je to svakako rez koji je sam ovim filmom konačno napravio, nadajući se, valjda, da će se u nastalu pukotinu srpsko-hrvatskih odnosa uliti nekakvo zlato.

Može li ovaj film išta promijeniti?

Naravno, na koncu ostaje pitanje je li njime ta rana barem malo zacijelila ili je pak preko potrebe dodatno posoljena. Koliko god umjetnički snažan, redateljski i scenaristički kompletan, teško je vjerovati, s obzirom na već čvrsto zauzete pozicije, da će se njime ičija svijest promijeniti.

S hrvatske strane, jedan dio pučanstva nastavit će tlapiti o benignosti radnih logora, dovoditi u pitanje povijesnu točnost postojanja srbosjeka, broj ubijenih ili epizodu s Vukašinom iz Klepaca (u filmu Miki Manojlović), dok će oni blaži inzistirati na tome da Zafranović nipošto nije smio uzimati novac od Vučića ili Dodika, koji su grozni pa... gotovo kao i Pavelić (ako ne i gori).

Sa srpske strane teško da će itko podići glavu iznad ćaci-blokaderi polarizacije ili, u širem smislu, ustaljene dinamike srpsko-hrvatskih odnosa. Jednostavno, film će se utkati u već postojeću mržnju i narativ kod onih kojima bi Zafranović bez Jasenovca vjerojatno bio još jedan dekadentni jugokomunist, a koji je, eto, s njim za sva vremena šuknuo svojima i time pomogao našoj stvari.

Zafranović nije snimio antihrvatski film

A Zafranović nije napravio antihrvatski film. Ako išta, prije svega pokazao je da Hrvatska (ako ga želi) trenutačno ima najjačeg redatelja, ali i nekoliko najjačih glumaca u ovom dijelu Europe. I bez obzira na to što je čitav njegov opus govorio o mračnoj strani njezine povijesti, ne može se poreći da je ljepota ove zemlje njime uvijek bila obuhvaćena.

I to ne samo prirode, već i ljudi, kako onih stvarnih, povijesnih, poput Diane Budisavljević, tako i onih simboličnih, poput zagorske obitelji koja u "Zlatnom rezu" jasno pokazuje prezir prema ustaštvu te spašava djevojčicu Zoru i pomaže joj.

Kroz takve likove Lordan za svoju zemlju i narod kojem je i posvetio film valjda iskazuje nadu i svjetlost tamo gdje ih, prema svemu viđenom, ne bi trebalo biti. A važan dio te svjetlosti, kako smo na kraju vidjeli, barem njemu, ali i, nadajmo se, barem još nekima, isijava iz ponovno zapaljenih srpskih ognjišta, čime se, barem u filmskoj stvarnosti, ova saga zatvara.