DA KRITIČARI i igrači ne dijele mišljenje o videoigrama, i nije neka posebna vijest. Radilo se o glazbi, filmovima ili videoigrama, to neslaganje oduvijek je prisutno. Međutim, razlike u stavovima su ponekad tako velike da se na trenutke morate zapitati govorimo ili o istoj stvari.

Upravo se to dogodilo u slučaju igre The Callisto Protocol (u daljnjem tekstu TCP), duhovnog nasljednika kultne Dead Space, koja je 2008. pomakla granice survival horror žanra i ostavila velik trag na svim igrama koje su uslijedile. Iako TCP ne bismo mogli nazvati jednom od najiščekivanijih igara godine (mnogi nisu znali da izlazi), oni koji prate Glena Schofielda nestrpljivo su čekali da vide na koje će načine tvorac Dead Spacea pomaknuti granice u svom novom susretu s SF hororom.

Igramo li istu igru?

Nakon što se igra pojavila, a prve kritike stigle na portale, reakcije su bile debelo ispod očekivanja. Čitajući recenzije lako biste mogli doći do zaključka da se radi o ispodprosječnoj igri na koju se ni ne isplati trošiti vrijeme, a kamoli novac. I dok su tehnički problemi na PC-ju bili dovoljan razlog da mnogi još malo pričekaju s kupnjom, recenzije se nisu u tolikoj mjeri bavile tehničkim problemima koliko činjenicom da se radi o loše dizajniranoj, loše napisanoj i generalno lošoj igri, koja će vas razočarati na svakom koraku.

S druge strane, neki od nas koji su je imali prilike zaigrati ostali su prilično zbunjeni neslaganjem između onoga što su pročitali i onoga što su upravo vidjeli. Naime, TCP ima nedostatke na koje moramo ukazati, ali u većoj slici je impresivan naslov, koji možda neće biti revolucionarni pomak kao Dead Space, ali je ne samo kvalitetna igra već i jedna od najboljih igara godine.

Jedna od vizualno najimpresivnijih igara svih vremena

Razloga za to je više, a prvi će vam postati kristalno jasan od samog početka jer TCP je vizualno jedna od najboljih igara svih vremena. Striking Distance Studios uspio je izvući maksimum iz Unreal Enginea 4 i dati nam pravo next-gen iskustvo kakvo smo čekali (iako tehnički to nije jer se pojavila i na starijim konzolama). Od modela, preko animacije, pa sve do osvjetljenja, TCP impresionira na svakom koraku i ako zbog ničeg drugog, grafički zaslužuje maksimalne ocjene.

No kao što su nas Ryse: Son of Rome ili The Order 1886 još davno naučili, nije sve u grafici i na kraju je to možda i jedna od onih stvari koje ćemo najlakše zanemariti ako sve ostalo funkcionira. Igrivost je i dalje sve, a TCP je, za razliku od gore navedenih, više nego kvalitetan naslov koji i u ovom pogledu pokušava predstaviti neke nove mehanike.

Barem su pokušali napraviti nešto novo

Upravo su te nove mehanike borbe ono što je kod mnogih izazvalo negodovanje jer TCP se većim dijelom oslanja na borbu prsa o prsa, a ne na vatreno oružje kao u slučaju Dead Spacea, hvaljenog prethodnika od kojeg posuđuje puno više nego što smo očekivali.

Priznajem, izbjegavanje udaraca i taslačenje hladnim oružjem isprva me malo zateklo jer jednostavno nisam navikao na ovaj sustav igre. No jednom kad se naviknete na to, to je nešto što TCP-u daje specifičnost i čini ga posebnim u moru igara koje idu na sigurno i posuđuju sve ono što funkcionira kod drugih.  

Striking Distance Studios pokušao je s nečim novim i to se nekima možda neće svidjeti, ali jednom kad ovladate tehnikom, funkcionira. Štoviše, funkcionira jako dobro. U isto vrijeme, može izazvati frustracije jer ovo nije klasična šora u kojoj u svakom trenutku možete roknuti health pack i nastaviti dalje. Ovo je daleko realnije i kaotičnije iskustvo nego što smo navikli viđati u igrama ovog tipa.
Primjerice, želite li u žaru borbe napuniti oružje ili se zaliječiti, to će biti prilično velik problem jer jednostavno nemate vremena. Neprijatelj neće čekati, nastavlja nasrtati na vas i to predstavlja popriličan izazov čak i na najnižim težinama. Drugim riječima, ovo je teška igra, ali svaka borba je pamtljiva i stvara osjećaj postignuća.

Jedna od stvari preuzetih iz Dead Spacea je i tzv. GRP, rukavica kojom kontrolirate gravitaciju, mičete predmete, razbacujete neprijatelje i lansirate ih na šiljke ili u propelere i strojeve koji će ih samljeti.  

Plašenje na bezbroj novih načina

Ovo je i survival horror pa je bitno pozabaviti se i karakteristikama žanra. U tom pogledu, TCP ponovno briljira jer trudi se poigravati vašim očekivanjima. Nakon tri nastavka Dead Spacea, oba nastavka The Last of Us i tko zna koliko Resident Evil igara, navikli smo na više-manje sve što ovaj tip igara nudi i lako je predvidjeti skoro sve trikove žanra. Kao i u slučaju Dead Spacea, i TCP se oslanja na taktiku "jump scare", koja može biti itekako učinkovita, ali je zapravo najjeftiniji trik u horor žanru.

Pripremite se za apsolutni overkill cimanjem jer svaka nova prostorija je novih sto prilika da vas neki monstrum zaskoči iz mraka. Je li originalno? Apsolutno ne. Pretjeruju li? Naravno. Funkcionira li? Definitivno. Tim više jer su se Schofield i ekipa potrudili da vas zaista iznenade i to na bezbroj načina. Doduše, oni mali govnari koji iskaču iz ormara vrlo brzo postanu dosadni i predvidivi, ali u velikoj su većini oni bolji trenuci.

Priča nije neka, ali funkcionira

Ovdje dolazimo i do možda najslabijeg dijela paketa, a to je priča.

U ulozi ste Jacoba Leeja, pilota transportera koji spletom okolnosti završava u zatvoru Black Iron smještenom na mjesecu Callistu. Ono što započinje kao pokušaj da dokažete nevinost vrlo brzo prerasta u borbu za preživljavanje nakon što zatvor zahvati nepoznata bolest, koja zatvorenike pretvara u krvožedna čudovišta.

Uz pomoć malog broja nezaraženih zatvorenika i zaposlenika, pokušavate pobjeći iz zatvora i otkriti što se uopće događa. Dakle, klasična priča koju smo previše puta vidjeli, a ne pomaže ni to što je jedan od primjera upravo Dead Space, s kojim The Callisto Protocol uspoređujete na svakom koraku. Ipak, unatoč nedostatku scenarističke svježine, priča vas ipak tjera da idete dalje. Scenarist R. Eric Lieb trudi se izbjeći opća mjesta, ali ne dolazi s previše nezaboravnih rješenja. Većinu toga drži grafika, napetost i vrlo dobre glumačke izvedbe Josha Duhamela (Transformers), Karen Fukuhare (The Boys) i Sama Witwera (Battlestar Galactica, Smallville) koji stvari drže na površini.

Od nedostataka svakako bi trebalo istaknuti inventar, koji je prilično staromodno odrađen i često je davež koji nepotrebno narušava dinamiku igre. Primjerice, audioporuke možete slušati isključivo unutar sučelja, a nije da imate previše razloga otvarati inventar jer do polovine igre imate tek par mjesta koja su redovito ispunjena bitnim stvarima (injekcije i municija) koje trošite u hodu.  

Sustav poboljšanja opreme preuzet je iz Dead Spacea, ali je zanimljiviji, pojednostavljen i lišen praznog hoda. Imate novac i koristite 3D printer kako biste unaprijedili oružje ili GRP. Vrlo bazično, ali više od toga stvarno nije ni potrebno.

Ne slušajte druge, odlučite sami

I za kraj, tu je neizbježna usporedba s Dead Spaceom, s kojim igra mnogo toga dijeli.

Donekle je razumljiva kritika onih koji tvrde da igra posuđuje previše od prethodnika, ali ne uspijeva to poboljšati na bitne načine. Istina je da TCP djeluje kao nastavak Dead Spacea, no u isto vrijeme to nije, ali se ne možete oteti dojmu da smo sve ovo već vidjeli (igra na momente neodoljivo podsjeća i na The Last of Us, koji također posuđuje od Dead Spacea). Kao netko tko je Dead Space odigrao u iščekivanju TCP-a, mogu reći da je riječ o kvalitetnom nastavku igre tipa Dead Space, koji želi fanovima dati još malo onoga što su toliko voljeli i pritom stvoriti nešto novo.

Nezahvalno je uspoređivati novi naslov s nečim što u našem (pozitivnom) sjećanju živi toliko dugo jer to se može samo negativno odraziti na nasljednika. Dead Space je klasik i jedna od najboljih igara svih vremena, koja se pojavila kad je žanru nasušno nedostajalo svježine. TCP se tek pojavio, i to u trenutku kad od igara očekujemo čuda i nakon gomile naslova koji su mnogo toga izgradili upravo na temeljima koje je Dead Space podigao.

Možda je nesretna usporedba, ali The Callisto Protocol je za Dead Space isto što i Prometheus za Aliena.

Iako je nepopularno mišljenje, volim Prometheus unatoč tome što ga većina naziva visokobudžetnom i pretencioznom uvredom za sve ono što je Alien učinilo klasikom. Cijenim pokušaj Ridleyja Scotta da stvori veću priču na kultnim temeljima čak i ako je u procesu učinio niz očajno pogrešnih koraka. Podjednako nepopularno je i napisati da upravo zbog toga volim i The Callisto Protocol i smatram je jednom od najboljih igara godine. Tim više jer joj toliko toga stoji na putu da postane nešto veće i bitnije.

Zato i ne mogu prihvatiti negativne kritike onih koji tvrde da se radi o lošoj igri jer vjerujem da ovo može biti početak nečeg novog, a ne samo pogrešan korak koji će to i ostati. I naravno da se sve ovo svodi na neslaganje u mišljenjima. Nekima je ovo igra godine, drugima samo jedna od igara koje su ove godine izašle.

Međutim, ponekad se radi o naslovima čiju "čast" vrijedi javno obraniti jer baš kao što je to bio slučaj s nepravedno ocrnjenim Days Gone ili "review bombanom" The Last of Us Part II, The Callisto Protocol definitivno je jedna od onih igara koje se ističu u moru AAA spektakala. Možda vam se u pojedinim aspektima neće svidjeti i možda uopće nije vaša "šalica čaja", ali dati joj ocjenu 5/10 ili je nazvati "jednom od najgorih igara godine" ne samo da je nepravedno već je krajnje neprofesionalno i, na kraju krajeva, kompletno suludo.

I upravo je zato i bitno da igrači zanemare mnogo toga što se piše i daju joj šansu. Provjerite o čemu se radi i sami donesite sud jer u ovom slučaju to bi se moglo itekako isplatiti.