KAD SE NAVEČER udobno smjestite na kauč i pokrenete omiljenu seriju, posežete li gotovo automatski za daljinskim upravljačem kako biste uključili titlove? Ako je odgovor potvrdan, niste jedini. Prema istraživanju Voxa, čak 57 posto gledatelja redovito koristi titlove jer jednostavno imaju osjećaj da bez njih ne mogu razumjeti dijaloge, piše Unilad.

Problem nije u vašem sluhu

Edward Vega, video producent u Voxu, objašnjava da u tome nema ničeg neobičnog. Razlog zašto sve više ljudi treba titlove ne leži u globalnom problemu sa sluhom, već u promjenama zvučne tehnologije koje su se dogodile tijekom godina. Austin Olivia Kendrick, urednica dijaloga u tvrtki Pace Pictures, kaže kako je to pitanje s kojim se neprestano susreće u svom poslu.

"U suštini radim kirurški preciznu obradu svake riječi koju glumci izgovore", pojasnila je Kendrick. "I stalno me pitaju zašto je danas dijaloge tako teško razumjeti." No za one koji žele proniknuti u taj fenomen, jednostavnog odgovora nema. Prema njezinim riječima, riječ je o "višeslojnom i složenom" problemu, ali se na kraju sve svodi na tehnologiju.

Revolucija u tehnologiji snimanja zvuka

Nekada su mikrofoni bili veliki, nezgrapni i hiroviti, a njihovo skrivanje na setu zahtijevalo je kreativna rješenja. Unatoč golemom napretku u kvaliteti zvuka, današnji su mikrofoni znatno složeniji uređaji. Stari, žičani mikrofoni snimali su sav zvuk na jednu jedinu traku, što je značilo da su glumci morali biti pažljivo pozicionirani i okrenuti pod pravim kutom kako bi se njihov glas jasno zabilježio.

Danas su mikrofoni manji, kvalitetniji i bežični. Što je još važnije, glumci više ne moraju govoriti u jedan zajednički mikrofon, već svatko može nositi svoj. Iako bi to trebalo biti prednost jer omogućuje prirodniju glumu, glumci više ne moraju projicirati glas kako bi ga uhvatio jedan zvučni sustav. To znači da mogu govoriti znatno tiše i mirnije.

"Naturalizam u glumi, međutim, nije uvijek najbolji za razumljivost", istaknuo je Vega.

Tiši glumci i skupa postprodukcija

U prošlosti, ako bi dijalog u nekoj sceni bio nerazumljiv, glumci bi bili pozvani na ponovno snimanje u procesu poznatom kao ADR (automatizirana zamjena dijaloga). To se radi i danas, no riječ je o skupom procesu koji producenti nastoje izbjeći. Umjesto toga, stručnjaci poput Kendrick rade na tome da riječi "zvuče bolje" kako bi se izbjegao trošak povratka glumca u studio.

Nakon što urednik dijaloga obradi snimku, ona se šalje mikseru zvuka, čiji je zadatak osigurati da se frekvencije dijaloga ne preklapaju s ostalim zvukovima u filmu, poput glazbe i zvučnih efekata.

"Veliki je izazov 'izrezati' te frekvencije i stvoriti prostor unutar svih ostalih elemenata zvučne slike kako bi se dijalog probio i ne bi bio zamućen drugim zvukovima", rekla je Kendrick.

Izazovi modernog miksanja zvuka

No, rezultat nije uvijek televizijski zvuk koji gledatelji mogu jasno razumjeti. Kendrick navodi da sve veći naglasak na "sveprisutan, glasan zvuk" u modernoj produkciji dodatno otežava da se glasovi glumaca čuju. Objasnila je i zašto jednostavno pojačavanje dijaloga nije rješenje. Time bi se dobio "izobličen" zvuk koji bi bio preglasan u usporedbi s ostatkom zvučne slike.

"Potreban je kontrast u glasnoći kako bi uho dobilo osjećaj prostornosti i omjera", pojasnila je.

Dodatan utjecaj na našu sposobnost da čujemo dijalog ima i način na koji gledamo filmove. Tanki zvučnici ugrađeni u elegantne moderne televizore jednostavno se ne mogu mjeriti s moćnim zvučnim sustavima u kinima.

S obzirom na sve navedeno, ne čudi što se mnogi od nas muče razumjeti što se događa na ekranu. Čini se da se ta situacija neće uskoro promijeniti, pa nam možda ne preostaje ništa drugo nego da jednostavno prihvatimo titlove.