HRVATSKA protiv Argentine u četvrtak igra formalno najtežu, ali zapravo najlakšu utakmicu grupne faze.

Poraz se neće zamjeriti, ali nema potrebe za defetizmom - favorit ima mnogo slabosti i Hrvatska bi mogla već sutra osigurati prolaz u osminu finala. 

Bez organizatora i strukture

Jedan od najvećih problema u igri Argentine je nedostatak organizatora igre u sredini terena. Zapravo, Argentina ga ima, ali Ever Banega je tip koji je konstantniji na barskim šankovima nego na najosjetljivijoj poziciji u ekipi. Tim više je nejasnije neigranje Lo Celsa, ali je vjerojatno da će Sampaoli posegnuti za barem jednim od njih. Da se Argentinci muče protiv ekipa koje se povuku u blok osim nule s Islandom svjedoči podatak iz kvalifikacija da su u 18 susreta postigli tek 19 golova. Dodatno, premda su svjetski viceprvaci, Argentinci su se gotovo na svakoj utakmici proteklog prvenstva provukli, barem u vidu konačnog ishoda. BiH su pobijedili autogolom i Messijevom majstorijom, Iran golom u sudačkoj nadoknadi, a grupu završili tijesnom pobjedom nad Nigerijom 3:2. U osmini i četvrtfinalu pobjeđivali su s 1:0, iz gotovo jedinih pravih šansi na utakmicama, od čega je ona protiv Švicarske odlučena golom tek u 118. minuti. Protiv Nizozemske su odigrali bez golova, pa je prošli na penale, a u finalu ponovno nisu dali gol. Argentina se muči sa stvaranjem šansi - posljedica je to i lošeg rasporeda u fazi napada i previše statičnih figura, ali ponajprije nedostatka pravog organizatora igre. U takvim okolnostima, tu ulogu preuzima Messi. A to, koliko god blasfemično zvučalo, i nije toliko dobro za njih. Argentina igra vjerojatno najsporiji, najdosadniji i najpredvidljiviji napad od svih vrhunskih reprezentacija. 

Messi 

Prije svega, treba demistificirati ideju o zaustavljanju Messija jednim čovjekom, jer je to tobože Kovačić sam odradio u brojnim El Clasicima dosad. Kovačić je motoričan i inteligentan igrač, možda najbolje rješenje za direktnog markera na Messiju, ali nijedan igrač ga ne može zaustaviti sam. Može ga zaustaviti samo gusti blok u sredini terena koji će njegove opcije učiniti neopasnima. To je jedina donekle pouzdana metoda protiv njega. Islandski bedem puknuo je u samo tri navrata, dovoljno za brzi dupli pas i izlazak Messija u prsa obrani na šesnaest metara, što je bio sasvim dovoljan razlog za paniku. Konačno, vjerojatno nikad više u karijeri neće odigrati utakmicu s deset šuteva i nula golova. Postavljanje igrača koji će biti blizu njemu ima smisla, ali taj mora biti dio središnjeg bloka, a ne iskakati iz njega kako bi Messija pratio u svlačionicu - njegova glavna zadaća mora biti usmjeravati Messija prema desnoj strani terena, iz dva razloga. Prvi je što je Messi slabiji dribler kada mora ići u svoju desnu stranu, a drugi je što se time potencijalno oduzima najveće ofenzivno oružje Argentine, a to su njegove dijagonale na lijevo krilo ili beka. Zaključno, problem nije Messi jer je on uvijek problem svima. Problem su svi ostali. 

Argentina nema sistem, ali Hrvatska joj ne smije ništa pokloniti

Argentina se podređuje Messiju, ali na sasvim krivi način, koji minimizira učinak ostalih igrača. Messijevo povlačenje u sredinu terena tjera suparnika da igra sa sedam ili osam igrača gusto u središnjici terena, što otvara prostor na krilima, a tamo su Di Maria, koji je u očitom padu, te Meza, igrač kojem dribling nije najjače oružje, pa i na tim pozicijama teško rade razliku te često ostanu izolirani. Tome ne pomaže ni igra argentinskih krila, koja često stoje u liniji s Aguerom. Time njihov napad ima izrazito rigidnu formu i završnu liniju koja se teško pomiče. U dva navrata u kojima se Di Maria povukao dublje u teren i izvukao islandskog braniča za sobom otvorio se prostor u koji je utrčao Tagliafico i to su bili jedini slučajevi kada je njihov napad imao određenu dinamiku. Ključ hrvatske igre je stoga tročlana vezna linija, bez eksperimentiranja i izolacijske igre. Zadaća je obrane, ali i napadača, da tom bloku pruži vertikalnu stabilnost i gustoću, a cilj je usmjeravati argentinske napade prema bokovima, idealno desnom. Od tamo imaju geometrijski mnogo lošije situacija za kreaciju napada, a Hrvatska motorične igrače koja ih može pritisnuti, odsjeći sredinu terena i proparati ih napola. Baš je radna i mobilna brazilska sredina (Paulinho, Fernandinho, Augusto) usmjeravanjem Argentine prema bokovima i zgušnjavanjem kako se lopta ne bi vratila u sredinu terena bila ključ najuvjerljivijeg poraza ove generacije (0:3). 

Sampaoli će mijenjati

Golem je pritisak na Sampaoliju jer u Argentini nije dozvoljeno ne pobijediti dvije utakmice zaredom i čini se da će mijenjati. I lako je moguće da te promjene neće biti samo kadrovske prirode - Sampaoli navodno ozbiljno razmišlja o prijelazu na sustav 3-3-1 (Messi)-3, kojim je dvaput osvojio kontinent sa Čileom, a za koji je procijenio da u Argentini nema dovoljno discipline. Taj sistem omogućuje uvođenje Banege i više prostora za rotaciju u onim zonama koje su sada kod Argentine bile najviše zakrčene, oko Messija. Osim toga, dodatni stoper u zadnjoj liniji nije tu samo radi veće defenzivne stabilnosti, nego je i bitan za distribuciju lopte - upravo su braniči u tom Čileu bili glavni playmakeri. Očekuje se da će pritom koristiti fiksaciju suparničkih veznjaka na Messija te direktnim okomicama tražiti prednja tri igrača u međuprostorima. Zapravo, jedna od osnovnih ideja tih sistema je imati dvije linije igrača s dovoljno prostora za inicirati napad, što suparnika tjera na brojne prilagodbe u obrani. Hrvatska se u tom slučaju mora prilagoditi tako da stoperu lošijem na loptu pusti igru, dok drugog Mandžukić treba markirati. Krila u tom slučaju imaju jako bitnu defenzivnu ulogu, jer su oni ti koji svojim pozicioniranjem mogu braniti lagani pas prema krilu, a u slučaju loše lopte u sredini terena mogu biti dovoljno blizu da pomognu u presingu i duelu. 

Perišić i Rebić ključ u napadu

Najveća slabost Argentine u fazi obrane jesu bekovi. Nije to zbog njihove kvalitete, nego činjenice da su, uslijed napučenosti sredine terena, jedini koji mogu dati širinu napada pa moraju igrati jako visoko na terenu, iako često nema vidljivih linija za dodavanje prema njima. Rebićeva i Perišićeva brzina, i to ona koja se odnosi na prepoznavanje situacije kada je vrijeme za tranziciju, tu može biti od ključne važnosti. Ni Biglia ni Mascherano više nemaju noge da bočne prostore pokrivaju vrlo efikasno, što ostavlja stopere same na jako širokom prostoru. U slučaju da Hrvatska, ili kao početnu ideju ili kao nuspojavu razvoja utakmice, preuzme inicijativu, tada mora biti izrazito oprezna. Argentina nema puno rješenja na postavljenu obranu, ali je izrazito opasna u kontranapadima - ne smije im se doći na štih. Zbog toga je apsolutno nužno da Dalić promijeni postavu i uvede Badelja (veća defenzivna stabilnost) ili Kovačića (bolji igrač protiv suparničkog pritiska) umjesto (idealno) Mandžukića. Kramarićeva sposobnost da odigra spojku mogla bi biti od velike važnosti, a posebna prednost u odnosu na Mandžukića je kvaliteta pasa koju može dati krilima koja će imati najviše prostora. Bitnije od svega u fazi napada je pristup - Hrvatska mora imati jasne linije pasa i puno kompaktniju strukturu u posjedu. Najprije kako bi se lopta mogla smisleno iznijeti ili napad resetirati bez toga da svako dodavanje predstavlja borbu za nju kao protiv Nigerije, a onda i kako bismo bili kvalitetnije postavljeni za defenzivnu tranziciju. Hrvatska može dati još puno više - samopouzdanje je na vrhuncu, ekipa se doima zrelom, a uz nekoliko korekcija u odnosu na prvu utakmicu šanse bitno rastu. Argentinu kladionice formalno i dalje vide kao favorita, ali je ekipa koja i dalje ima puno veće sistemske probleme. Hrvatska ovo itekako može dobiti. 
 

Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz Svjetsko prvenstvo u Rusiji, instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag SP 2018

Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.