JEDAN od najboljih europskih boksača svih vremena Marijan Beneš preminuo je danas u Banjoj Luci u 67. godini. Posljednjih nekoliko mjeseci proveo je u Caritasovom domu za stare u naselju Petričevac. Njegovo stanje je mjesecima unazad bilo jako loše, živio je godinama u bijedi, a umro je jutro u bolnici. 

Rođen je u Beogradu 1951. godine, a djetinjstvo je proveo u Tuzli, da bi se sa 16 godina doselio u Banju Luku gdje u boksačkom klubu "Slavija" ubrzo otkrivaju njegov talent.

Tijekom boksačke karijere legendarni borac i naš Rocky Balboa odradio je 299 mečeva, uz 272 pobjede, 16 poraza i 11 neodlučenih dvoboja. Bio je dominantan u bivšoj Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini, a bio je i europski prvak te je četiri puta uspio obraniti pojas. Tokom svoje amaterske karijere Beneš je osvojio devet naslova prvaka Bosne i Hercegovine, četiri naslova prvaka Jugoslavije i brojne revijalne titule.

U profesionalnim vodama odradio je 15 mečeva te ostvario 14 pobjeda, a 1979. godine je u Banjoj Luci postao europski prvak nakon nokauta Gilberta Cohena.

Nakon toga je svladao i 11 godina nepobjedivog Elisha Obeda i postao svjetski prvak. Kasnije je doživio tešku ozljedu te je ostao bez jednog oka, a zauvijek je ostao upamćen po svojim povijesnim pobjedama u ringu i čeličnom, šampionskom karakteru. Posljednje godine života proživio je u teškoj bijedi u gradu kojeg je proslavio, a koji ga se zbog politike i nacionalizma odrekao.

Beneš će biti sahranjen na groblju Sveti Marko. 

Povodom smrti velikog Marijana Beneša u suradnji s Yugopapirom donosimo tekst Ratka Zvrka iz 1979.

Ožujak 1979: Nakon Ivana Prebega i Mate Parlova, Banjolučanin iz Tuzle Marijan Beneš postao je treći jugoslavenski prvak Europe u profesionalnom boksu...

Kada je ušao u ring sportske dvorane u banjolučkom Boriku, pozdravljen gromoglasnom bukom i pjevanjem svojih vjernih navijača, Marijan Beneš bio je blijed kao krpa. Možda je bljedilo na njegovu licu bilo još naglašenije zbog onog crnog haljetka kojim je bio ogrnut, ali jedno je posve sigurno: iskusni borac, boksač koji je u svojoj poduljoj amaterskoj i kratkoj profesionalnoj boksačkoj karijeri prošao mnoge bure i mećave, nikada nije ušao u borilište s toliko treme kao te večeri u Boriku.

Uostalom, to je i posve razumljivo. Radilo se zapravo o biti ili ne biti njegova daljnjeg opstanka u ringu, došao je za njega veliki trenutak istine, koji je tako nestrpljivo čekao. I sad, suočivši se s tim trenutkom, Marijan Beneš kao da se uplašio obaveze koju je preuzeo.

Sjeo je u svoj kut, opustio je obje ruke s bandažiranim šakama prema tlu, i bezizražajno zurio preda se...

O čemu je mogao razmišljati u tim trenucima? Tako je želio da ne govori i ne misli o meču. Da bi izbjegao takve misli i razgovore, još maloprije, u vrijeme dok su ovdje u dvorani tekle uvodne borbe, sjedio je skriven u tami jednog banjolučkog kinematografa i gledao neki film. Ali film što ga je gledao nije mogao i mislima slijediti. Sada, međutim, dok sjedi u kutu očekujući da se pojavi i njegov protivnik, u njegovim se mislima vjerojatno strelovitom brzinom vrti film svega što se s njim i oko njega zbivalo u ove dvije godine...

Tu dolje, kraj ringa, odviše uzbuđena da bi se skrasila na svom mjestu, jedna plavokosa žena u bijelom, s velikim zlatnim naušnicama, grčevito krši prste svojih ruku očekujući početak borbe. Prilazi Benešovu kutu, kao da mu želi nešto reći, ali ne kaže ništa. Uzbuđenje je jače od glasa i riječi...

Kada je prije manje od dvije godine, nakon odležane žutice i ozbiljna upozorenja liječnika da zauvijek napusti boks Marijan Beneš zamolio svoju sestru koja živi u Münchenu da mu pokuša naći nekog dobrog menedžera pod čijim bi se vodstvom okušao u profesionalnom ringu, Ljiljana Beneš, udana Fischer, vrlo je ozbiljno shvatila bratovu molbu. Obratila se jednom minhenskom menedžeru koji je samo odmahnuo rukom i bez ikakva objašnjenja odbio njezinu ponudu. Onda je doznala za berlinskog trgovca krznom i menedžera Willyja Zellera, pa je okrenula i njegov broj telefona.

Nije ni ovaj bio osobito zainteresiran, ali vidjevši da je sugovornica s druge strane žice odviše uporna, pristao je da na nekoliko dana primi tog bivšeg amaterskog prvaka Balkana i Europe, da vidi da li može što od njega postati u profesionalnom ringu. I Zeller je, naime, poput mnogih drugih poslovnih ljudi oko ringa, iz iskustva znao da su dobri amateri vrlo često nepodesni kao profesionalci.

Kad je u Banjoj Luci dobio obavijest od sestre da se javi Zelleru, Marijan je navrat-nanos natrpao u kovčeg najnužnije stvari i pohitao u Berlin.

Nakon sedam dana nazvao je Zeller Ljiljanu Fischer:

- Čini se da bi od ovog vašeg brata moglo nešto biti. Dođite u Berlin da potpišemo ugovor.

I tako je Ljiljana zapravo postala u neku ruku i njegov zastupnik, pa i menedžer.

Kako je brzo prohujalo ovo vrijeme od lipnja 1977. kad je potpisan taj ugovor u Berlinu, pa do ovog dvoboja u Banjoj Luci - prvog Marijanova profesionalnog meča na tlu domovine. Da bi stekao pravo izazvati europskog prvaka u supervelter-kategoriji, Tunižanina s francuskim pasošem Gilberta Cohena, petnaest puta je ulazio u ring i samo je jednom, u onom zaista potresnom meču s boksačem iz Ugande Tigerom Quayem, poražen i to nokautom u trećoj rundi. U svim ostalim mečevima bio je nadmoćni pobjednik, pa je čak dospio i da se Quayu dva puta obilno revanšira za onaj jedini poraz...

Koliko li su ga puta mnogi otpisali.

Nakon onih dvaju teških poraza s Bugarinom Plamenom Jankovom, kojima je zapečaćena njegova amaterska karijera, a pogotovu nakon žutice, malo je onih koji bi na bilo kakvoj kladionici stavili i pet para na bivšeg amaterskog prvaka Europe.

Onaj prošlogodišnji poraz teškim nokautom protiv Quaya u desetom profesionalnom nastupu gledali smo na našim televizijskim ekranima nekoliko puta i malo je tko tada mogao povjerovati da će poslije takva nokauta tada 26-godišnji Marijan Beneš biti sposoban da više išta pokuša u ringu.

Vjerovao je samo on sam u sebe. Vjerovala je i Ljiljana Fischer, a nakon kratkog krzmanja i krznar Zeller je odlučio da nastavi rad sa svojim zlosretnim pulenom iz Banje Luke.

I evo, sad je došao veliki trenutak. Dok oduševljeno mnoštvo na omiljenu melodiju "Marjane, Marjane" pjeva valjda večeras ovdje u dvorani na brzinu sročeni dodatak "... bit ćeš prvak svijeta", Marijan Beneš šuti, gleda preda se, kao da je potpuno odsutan. Ljiljana Fischer kraj ringa nervozno lomi prste.

Ivan Prebeg, prvi Jugoslaven koji je postao prvak Europe u profesionalnom boksu, sjedi tik uz ring pokraj mene i kaže:

- Odviše je jaka Benešova trema večeras. Treba to razumjeti. To je osjećaj odgovornosti. Barem ja poznajem takve trenutke iz iskustva. Kad boksaš negdje vani, pa da se radi o ne znam kako važnom meču, kudikamo ti je lakše nego kad se boriš kod kuće. Barem što se tiče tog psihičkog  raspoloženja neposredno prije borbe. Vani razmišljaš: "Borit ću se kako znam i mogu, pa što bude, bit će..." Ali kod kuće, u domaćem ringu, kad čuješ ovako oduševljeno skandiranje, kad vidiš koliko ljudi tu oko tebe mnogo očekuju, nametne ti se kao mora misao: "Što ako sve te ljude razočaram." Na leđa se svali teret odgovornosti, pa ti se na trenutke čini i da su ti ruke otežale, kao da imaš olovo u njima. No, čim udari gong, čim borba počne, treme nestane, sve postaje drukčije. Tada ti bodrenje navijača daje osjećaj da nisi sam, da se i oni bore s tobom, pa se, dakako, tek tad s pojačanom snagom boriš i za sebe i za njih... Nadajmo se da će tako biti i s Benešom večeras.

Tako je i bilo.

Gilbert Cohen uzalud se pokušava pridignuti. Ovog trenutka on više nije europski prvak, jer mu je sudac već odbrojao do deset.

Uostalom, o meču do početka četvrte runda malo bi se što imalo reći. Bila je to zaista čista borba. Sudac u ringu nije imao prilike da ozbiljnije intervenira, pa čak rijetko i da razdvoji boksače iz klinča. Marijan je obigravao oko 166 centimetara niskog prvaka Europe, pogađajući ga povremeno svojom ljevicom. Mala premoć domaćeg boksača iz prvog kola bila je još naglašenija u drugom kolu.

Pa ipak, sve nas oko ringa zabrinjavao je taj nepopravljivi Benešov "gard". On i kao profesionalac boksa spuštenih ruku, otkrivene glave, kao da izaziva protivnika da nasrne na njega. Uostalom, to je Benešov stil, ali takav je stil veoma riskantan, čak i hazarderski.

I kad je u trećem kolu jedan Cohenov iznenadni brzi desni kroše pogodio Beneša u bradu, ovaj se našao na podu. Brzo je opet stao na noge, želeći uvjeriti i gledaoce i suce da se radi samo o običnom poskliznuću, ali bio je to ipak kroše, bio je to ipak udarac koji je uzdrmao izazivača.

Možda upravo u tom udarcu treba tražiti objašnjenje za ono što će se dogoditi odmah nakon udarca gonga kojim je označen početak četvrte runde. Shvativši da taj Cohen ipak ima udarac koji temeljito trese, Beneš je u odmoru, da li nagovorom svoga trenera Henryja Davisa ili vlastitim rasuđivanjem, odlučio da iskoristi moment iznenađenja za možda presudnu odluku.

I zato, čim je udario gong, Marijan je opet onako, tobož, nehajno, krenuo prema protivniku, kao da će opet uslijediti runda njegova obigravanja i opipavanja direktima s odstojanja. Ali čim mu se Cohen približio nadohvat, prije nego što se mogao nadati bilo kakvoj akciji izazivača, sijevnuo je jedan užasno jak kroše na vrhu brade čvrstog Tunižanina. Cohen se malo zaljuljao i otrpio tu bombu, ali nije imao ni vremena ni mogućnosti da učini bilo što više.

Beneš je sasvim lijepo osjetio da je udarac "sjeo" i da je to trenutak odluke. Sasuo je u lice prvaka Europe takav vatromet udaraca, takav mitraljeski rafal, takvu topovsku kanonadu, da je Cohen već nakon četvrtog ili petog pogotka bio sasvim sposoban za "ateriranje".

Međutim, Beneš ga je upravo aperkatima prinudno održavao na nogama. U samo desetak sekundi izazivač je ispalio šesnaest strahovitih udaraca, od kojih je samo jedan i to onaj posljednji, bio promašaj.

Branitelj naslova prvaka Europe nije naglo pao, već se polako spuštao najprije u čučanj, a zatim se opružio na tlu.

Sudac u ringu, Danac Strangfeld, brojao je nad oborenim boksačem, koji se tog trenutka neopozivo, nadasve bolnim i užasno potresnim ritualom rastavljao od titule prvaka Europe u supervelter-kategoriji. Bio je to najsuroviji i najdrastičniji nokaut koji sam ikada vidio. Iskreno govoreći, bio je to trenutak kada sam se ozbiljno uplašio da svi mi prisustvujemo tragediji.

Drama je, na svu sreću, imala manje tragičan rasplet.

Gilbert Cohen se refleksivno pokušao pridići, ali nije mogao. I nakon što je sudac odbrojao "aut", mnoštvo oduševljenih navijača nahrupilo je u ring i saletjelo pobjednika. U toj općoj gužvi trener i sekundanti razvlaštenog šampiona pohitali su prema oborenom boksaču. S naporom su ga podigli i više su ga nosili nego vodili prema njegovu kutu.

A onda, najednom, kao da se iznenadno upalila prva žaruljica svijesti u zamagljenoj glavi nokautiranog boksača, Cohen se osovio na vlastite noge. U još maloprije gotovo obamrlu tijelu sada je najednom planula silna snaga. Ne shvaćajući što se zbilo, Gilbert Cohen se stao otimati treneru i sekundantima.

- Pustite me! Jeste li poludjeli?! Hoćete li da me diskvalificiraju? Pustite me da se borim!

Ne, on uopće nije znao da je već nokautiran. I otimajući se iz ruku trenera i sekundanata, on ih je dovukao do konopca, pa je u tom otimanju prošao između užadi i izvukao se izvan ringa.

Još uvijek su ga njegovi s krajnjim naporom zadržavali da ne padne s podija na stolove postavljene neposredno uz sam ring.

I tek tada, isto onako iznenadno kao prva, upalila se i druga žaruljica u njegovoj glavi. Najednom je shvatio surovu istinu - da je dvoboj završio porazno za njega, da je naslov europskog prvaka za njega nepovratno izgubljen. Nije više bilo potrebno da ga drže. Stajao je s vanjske strane ringa, naslonjen na užad još koju minutu, a onda se provukao kroz konopce i sam došao u svoj ugao.

S lovorovim vijencem oko vrata, novi europski prvak otpozdravljao je oduševljenim gledateljima. Njegov crni ogrtač sada je bio na leđima Ljiljane Beneš-Fischer koja je čitav susret proživljavala kao svoju osobnu dramu i koja je sad uspjeh svoga brata slavila kao najveći vlastiti trijumf.

Banja Luka je do kasno u noć slavila pobjedu svog sugrađanina, Marijan Beneš je na rukama svojih oduševljenih navijača donesen i unesen u hotel "Bosnu".

- Jurišat ću sada na naslov svjetskog prvaka - obećao je Beneš u onim prvim časovima slavlja.

- Beneš je zaista izvanredan boksač - rekao je menedžer Gilberta Cohena Jean Brectonelle. - Uvjeren sam da će postati i svjetski prvak.

Piero Pinni, tajnik Europske boksačke unije, onaj isti Pinni na kojega je 23. prosinca 1976. pucao iz revolvera razvlašteni prvak Europe u poluteškoj kategoriji Domenico Adinolfi, bio je nešto suzdržljiviji.

- Premalo sam upoznao Beneša, a da bi rekao neki određeniji sud o njemu. Gledao sam, na žalost, samo onaj susret kada ga je nokautirao boksač iz Ugande Tigar Quay i ovaj večeras u Banjoj Luci. U svakom slučaju, Beneš je sjajan borac.

Što se tiče financijskog efekta, Gilbert Cohen može biti zadovoljan. Dobio je 250.000 novih franaka, što je zapravo rekordna svota za boksače u supervelter-kategoriji. On će nakon ovog poraza zauvijek napustiti boks i posvetiti se više svojoj trgovini starinama.

Marijan Beneš kao izazivač prošao je u tom pogledu znatno slabije. Njemu je pripalo 300.000 novih dinara, ali od te svote on treba isplatiti honorare i dnevnice četvorici od šestorice boksača koji su nastupili u uvodnim borbama, tako da će njemu ostati oko 80.000 dinara.

Napisao: Ratko Zvrko (Arena, 1979.)