JUGOSLAVIJI se može naći milijun mana. Kao i u svakoj socijalističkoj diktaturi – milijun stvari je bilo loše ili grozno, ili još gore. Možemo početi od samog početka – nakon predaje na Bleiburgu, deseci tisuća ljudi ubijeni su bez sudskog postupka. Nisu svi bili zločinci, ali i onima koji su to bili, trebalo se suditi.

>> Kolinda za Kleine Zeitung: Htjela sam Hrvatsku da mogu birati razne jogurte

Nacionalizirana je privatna imovina. Mnogi su morali napustiti zemlju, stotine tisuća ljudi, samo zato što su imali pogrešna krvna zrnca – bili su podrijetlom Nijemci ili Talijani. Židovski stanovi iz kojih su ustaše istjerale i uglavnom pobile vlasnike, nikada nisu vraćeni preživjelim članovima obitelji, nego su se u njih uselili viđeniji drugovi (što smatram jednom od najvećih sramota bivše države). Tek negdje početkom pedesetih godina, glava je postala relativno sigurna jer je napušten Staljinov model suđenja. Od šezdesetih se moglo dobiti pasoš i otići van. Godine 1971. više nisu ubijali, nego su slali u zatvore – služila se teška robija zbog izgovorene riječi. Dražen Budiša, Vladimir Gotovac i mnogi drugi provodili su godine u strogom zatvorskom režimu samo zato što su drugačije mislili i govorili.

Čak je i jedan čisti ljevičar i veliki humanist, akademik Ivan Supek isključen iz javnog života, punih 19 godina niste mogli u Jugoslaviji pročitati njegov govor ili intervju, osim ako niste čitali, kako se govorilo, "stranu štampu".

Gradili su se i stanovi, ali za to su svi uplaćivali, a samo su neki dobili društveni stan. Bilo je i automobila, ali ne tako davne 1974. postojao je jedan automobil na 19 građana. Dakle, ako ste imali Fiću, spadali ste u top 5-10 % stanovništva po standardu! Od 1980. do raspada države vladala je recesija, a Hrvatska je 1990. godinu dočekala s 5 % manjim BDP-om nego 10 godina ranije.

Dakle, o Jugoslaviji se može reći milijun stvari koje su loše, a ako govorimo o motoru Yuga 45 ili pouzdanosti Tomosa 4, možda i milijun i jedna – i stoga je potpuno nejasno zašto predsjednica Republike i u čijem interesu govori ono što je jasna i provjerljiva – laž.

Zašto predsjednica laže?

Ono što je Kolinda rekla za austrijski Kleine Zeitung, jednostavno je laž: "Desetljećima je nama Hrvatima bilo zabranjeno imenovati svoje porijeklo. Umjesto da kažemo: 'Ja sam Hrvat', morali smo reći: 'Ja sam iz Hrvatske.' Ako bi netko iskazao svoj nacionalni ponos, prijetio mu je zatvor."

U gotovo svim dokumentima bivše Jugoslavije uredno je stajala kategorija "nacionalnost". I uredno se ispunjavala. Štoviše, radi obveze nacionalnih kvota u mnogim tijelima, nacionalna pripadnost je za mnogo toga možda bila i važnija nego danas, kada po firmama, primjerice, takve podatke ne smijete prikupljati (posebne kategorije osobnih podataka). Uostalom, sjetimo se Ustava Socijalističke Republike Hrvatske iz 1974. godine: "Socijalistička Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država drugih naroda i narodnosti koje u njoj žive."

Dakle, SRH je nacionalna država samo i upravo hrvatskog naroda! Sjetimo se i kako u istom Ustavu stoji i sljedeće: "Himna Socijalističke Republike Hrvatske je Lijepa naša domovino."

Ljudi su se na popisu stanovništva i drugdje uredno izjašnjavali kao Hrvati. Nisu morali, kako tvrdi Kolinda, umjesto toga govoriti da su "iz Hrvatske". Nacionalni ponos – Lijepa naša, uredno je svaki dan u ponoć emitirana na Radio Zagrebu. Istina je da bi vas ako biste izišli na ulicu i vikali: "Hrvat sam!", vjerojatno pokupila milicija, istina je i da se Lijepa naša obvezno puštala uz Hej, Slaveni (a ako je partijski sastanak onda je tu bila i treća pjesma – Internacionala), no uredno se svatko mogao izjašnjavati o svojoj nacionalnosti. Zato je upitno zašto umjesto istine, predsjednica govori ono što definitivno nije istina. I Tito se izjašnjavao kao Hrvat. Javno i na dokumentima (pogledajte, primjerice, Titov vjenčani list).

Tuga oko jogurta

Daljnja je priča još zanimljivija. "Nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna", zaključila je Grabar-Kitarović.

U Jugi je definitivno nedostajalo puno toga – čak i kada nije bilo redova za kavu početkom 80-ih, kada bi netko izvana dobio konzervu Coca-Cole, onda bi se konzerva uredno čuvala na ormaru ili otvorila i služila kao držač za olovke, nešto kao boca Coca-Cole u filmu Bogovi su pali na tjeme. Nije bilo ni mnogih stranih igračaka. Dugo godina nije bilo čokolade, nego smo jeli užas zvan "šećerna tabla", no da baš nije bilo par vrsta jogurta – bilo je, ne kao sada, ali nekoliko vrsta biste našli. Čak i voćni jogurt, no taj je bio, koliko se sjećam, dosta skuplji.

Što je mislila kad je govorila o prijavljivanju količine kruha za naredni tjedan – potpuno je nejasno. U državnim trgovinama je bilo 2-3 vrste kruha (za dobra peciva i kruh sa sjemenkama ipak ste trebali u privatnu pekaru), znalo se da nakon pet često morate sami mijesiti kruh (nije bilo pekara integriranih u trgovine), ali zapisivanje koliko vam kruha treba – sjećam se, to je bilo u zadružnoj trgovini u Podstražju na Visu jer bi potrošnja ljeti jako oscilirala, no to je naselje 1981. imalo 52 stanovnika! Naravno, kada bi ih ljeti bilo 500, bila je gužva pa se zapisivalo "za prekosutra" (kruh je dolazio svaki drugi dan), no izvan te zadružne trgovine i možda kakve slične u nekom selu – toga od pedesetih nije bilo. A do pedesetih točkice su imali u pola Europe. Mogli ste uredno kupiti kruha koliko hoćete. Pitam se stoga gdje je to predsjednica živjela?

Zašto govori laži kad je istina dovoljno strašna?

Kao i u svim socijalističkim sustavima – nedostajala je hrpa stvari, cijeli sustav je bio nakaradan, jednopartijski, gospodarski neodrživ. No zašto umjesto 1000 istina o tom sustavu, govoriti ono što nije istina? Ovo ovako rečeno pomaže dvjema kategorijama: neoustašama koji žele negirati kako je ova zemlja nastala na ZAVNOH-u i nasljednica je Socijalističke Hrvatske, i jugonostalgičarima koji će ove neistine lako dokazima pobiti pa onda plasirati 100 svojih laži kako je bilo super i divno i krasno u tom režimu. Doslovno, ovakva priča ide u prilog neoustašama i jugonostalgičarima!

No nije ovo prvi put. Sjetimo se njene izjave od prije četiri godine. "Moram vam ispričati nešto nevjerojatno. Kada sam bila mala, tada je još postojala Radio Televizija Zagreb koja je završavala program s Lijepom našom. Često sam čekala kraj programa iza ponoći da bih slušala himnu. Tada bih u tišini svoje kuće ustala i slušala himnu. Onog momenta kada dolaze stihovi 'dok mu živo srce bije', ja bih stavljala ruku na srce. Nisam je držala tijekom cijele himne, ali ja volim taj običaj", mrtva-hladna izjavila je tada predsjednička kandidatkinja HDZ-a.

Istina je da Televizija Zagreb nikada nije završavala program Lijepom našom. To je uvedeno tek 1990. godine kada je Grabar-Kitarović imala 22 godine. Radio Zagreb imao je himnu, zaista svaku noć pred ponoć, kako smo već napisali, ali samo u instrumentalu.

A glede ovog zadnjeg intervjua, srećom, nije bilo epizode s kuhanjem svinjske glave, ali nikad se ne zna, čitali smo svi Dječaka sa Sutle, možda je vrijeme za neko novo izdanje s novijim likovima, recimo Djevojka s Grobnika.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala