18-GODIŠNJA Zrinka Šesto sjedila je 1. rujna 1991. u posljednjem autobusu koji je odlazio iz Vukovara.

Bila je s rođacima. Njena sestra, majka i otac ostali su u gradu. Ipak, prije polaska autobusa, otac ju je vratio. Htio je da ostanu zajedno, da se ne razdvajaju. Nije vjerovao da će sukob u gradu prerasti u ono što danas nazivamo poviješću.

Pogledajte njeno svjedočanstvo:

Ćirilica na hrvatskoj kući

Imali su kuću na Sajmištu. Dva tjedna nakon onog autobusa, tenkovi su ušli u njenu ulicu. Mladi, nepoznati ljudi upali su im u dom i pretražili ga. Zrinka i njena obitelj su ih dočekali u dvorištu. Nisu se htjeli sakriti u podrum, čuli su priče o sugrađanima koji su se sakrivali. Čuli su za nasumična bacanja bombi u podrume provaljenih kuća.

Otac je odlučio izaći. Sestra je bila u bolnici, radila je kao medicinska sestra. U kući, osim oca, ostale su samo Zrinka i majka. Gledali su kako im neprijatelji probijaju kapiju. 

"Šta skrivate?" urlali su dok su im preturali dom.

Odveli su oca. Zrinka i majka su ostale same. Život im je spasio očev prijatelj, Srbin. Ćirilicom je na njihovom nekadašnjem domu napisao: "Ne diraj, ovo je srpska kuća".

24 sata pucnjave

Imali su bunar pa je vojska dolazila po vodu. Tada u Vukovaru nije bilo ni struje niti vode. Dovodili su zarobljenike. Drugi dan nakon provale, u kuću su doveli tri čovjeka. Jedan je bio dečko od njene sestrične, njen današnji muž. 

Pijani vojnici su upadali u kuću, a majka je skrivala jedva punoljetnu kći pod stol i u ormar.

Nisu imali pojma gdje im je otac. Čuli su odnekud da je odveden u Negoslavce. Nisu znali je li živ. 

Zrinka se posebno sjeća jedne noći i konstantne pucnjave. 24 sata je neprestano gruvalo. Cijelu tu noć nisu spavali. Dvorište im je bilo potpuno prekriveno padobranima od svjetlećih raketa.

Tu noć je grad pao.

Autobus je odveo nju i majku iz ruševina. Sestra je ostala u bolnici, do kraja. Našli su se nakon nekoliko dana u Zagrebu. Oca još uvijek nije bilo. 

Čuvari Vukovara

Napokon, u veljači 1992., došao je i on u Zagreb. Kako su naknadno saznali, cijelo vrijeme su ga selili između Negoslavaca i Veleprometa, sabirnog centra i logora. Držali su ga u jednom podrumu.

Otac joj je bio novinar. I to ga je spasilo. 

Kad je shvatio da će ga ubiti, kad su mu to lokalni Srbi rekli, odlučio je ići na sve ili ništa. Izašao je pred  jednu francusku TV kuću koja je došla snimiti logor i rekao im da je novinar.

Nikad nije obitelji govorio o onome što je proživio. Samo im je rekao kako nikad ne bi sebi oprostio da im se nešto dogodilo. Kasnije je napisao knjigu Čuvari Vukovara. Tek iz nje su saznali što im se događalo s ocem tih godina. 

Nikad ne reci nikad

Zrinka je s obitelji ostala u Zagrebu. Tu je upoznala i muža, također Vukovarca. Nisu se prije poznavali. 

Prvi put je opet zavirila u rodni grad 1998. Došla je s ocem i tada je rekla da se nikada neće vratiti. 

"Ipak vrijedi ona nikad ne reci nikad", smije se danas.

Povratak u Vukovar

Ona, muž i maleni sin, tada star samo dvadesetak dana, konačno su se vratili u Vukovar. To je bilo 2001.

Malo pomalo, započeli su život na Dunavu. Nakon nekoliko godina, tamo 2007., otvorili su turističku destinacijsku agenciju, prvu u Vukovaru. Nazvali su je Danubiumtours. Organizirali su posjete gradu i obilaske mjesta sjećanja. Počeli su privlačiti ljude i stvarati reputaciju. 

Posao je išao, dobivali su nagrade za inovacije i kreativnost u turizmu. Međutim, bilo je vrijeme za nešto novo. Na jednom sajmu u Njemačkoj vidjeli su riječne turističke brodove. Razgovarali su s vlasnicima, razgovarali međusobno i odlučili se za novi korak. 

Jedinstveni na Dunavu

Zrinka i Zoran Šesto zacrtali su sebi u glavu kako će napraviti turistički brod za razgledavanje na Dunavu. Ne na moru, nego na Dunavu, privezan uz Vukovar. I to ne običan brod, nego elektro-solarni brod. 

I napravili su ga. Napravili su prvi turistički brod u Vukovaru još od 1932. godine. I ne samo to, napravili su prvi i jedini elektro-solarni brod na Dunavu uopće.

Hrvatski proizvod koji su sami napravili

Brod je hrvatski proizvod, nastao po nacrtima jednog arhitekta koji im je ponudio svoje usluge još 2010. Zrinka i Zoran su održali nekoliko emotivnih prezentacija pred HBOR-om, a oni su im odobrili kredit. To je bilo 2014.

Nakon toga, više nije bilo povratka natrag.

Sklopili su brod u Zagrebu, praktički sami. Kako Zoran kaže, gradili su ga do zadnjeg vijka. 

"U jednom danu smo supruga i ja potpisali 767 potpisa u javnog bilježnika. Sami smo ga izgradili, a isto tako smo ga sami doveli. Putovali smo cijelu noć. Nisu nas dočekale fanfare, zastave, svjetla ni gradonačelnici", prepričava nam Zoran dok njihov brod jezdi Dunavom.

Težak početak

Međutim, novi početak nije bio lagan.

Zrinka kaže kako im je puno pomogao ulazak u Europsku uniju. Da st to nije dogodilo, kaže kako iskreno sumnja da bi ga ikad dovršili. 

"Naši zakoni datiraju iz 1969. i nitko ih ne misli mijenjati. Kad je brod došao na Dunav, kad smo ga vezali uz pristan, posjetio nas je inspektor Lučke kapetanije. Nije mu bilo jasno gdje nam je gorivo. Čudom se čudio", priča vlasnica elektro-solarnog broda.

Sve se završava na tapšanju po ramenu

Bračni par Šesto nam otkriva probleme koje su imali s Vedranom Mornarom, tadašnjim SDP-ovim ministrom obrazovanja. 

Kad je brod stigao 2015., imali su stalne narudžbe školskih izleta. Škole su bile vrlo zainteresirane za dolazak, ali tada im je ministar zabranio dolazak u Vukovar zbog sirijskih migranata. Navodno radi sigurnosti, ali Zrinka i Zoran nam kažu da su izbjeglice bile u Opatovcu te da ih oni nisu ni vidjeli niti čuli. Četiri tisuće učenika otkazale su dolazak. Pisali su ministru, ali bezuspješno. Nikad nisu dobili odgovor.

Danas imaju probleme drukčije naravi. Posao im je uspješan. Turisti i lokalci prepoznaju potencijal i ponudu koju nude ali, kao i većina poduzetnika, imaju problem sa šumom u komunikaciji na državnoj i administrativnoj razini.

"Ništa mi nije bilo prirodnije nego se vratiti u svoj rodni kraj. Ja i danas mislim da ima perspektivu, ali ako se nastavi ovakva situacija, u kojoj nema konkretnih koraka nego sve završi na tapšanju po ramenu, to neće biti dovoljno", rekla je Zrinka. 

"Mi smo država koja vjerojatno ima najviše strategija razvoja, ali sve ostane mrtvo slovo na papiru", dodaje. 

Kao primjer navodi pristan za koji vežu brod. Mračni, blatni odron sa stepenicama.

Tri godine mole i čekaju da netko uredi taj pristan, ali bez uspjeha.

Odlaze oni koji žele raditi

Govore nam kako jedva izlaze na kraj sa silnom papirologijom i porezima. Država ih guši u poslovanju, a samo žele raditi ono što je sasvim normalna praksa u ekonomski fleksibilnijim zemljama.

"Ovakvi brodovi plove po Nizozemskoj i Austriji 15 godina. Mi nismo izmislili toplu vodu. Jedino olakšanje koje tražimo je da nas pustite da radimo. Barem 3, 4 godine. Pustite nas s tolikim porezima. Znate zašto ljudi odlaze? Odu u Irsku ili Estoniju, otvore tvrtku i godinama ne moraju plaćati porez na dobit. Oni koji hoće raditi, koji su probitačni, sposobni, koji imaju iskru, oni odlaze. I ustvari su u pravu", kaže Zrinka.

Zoran se slaže s njom. Kaže nam kako mu se u posljednje dvije godine ne sviđa smjer u kojem ide Vukovar. Smeta mu što se cijela Slavonija promatra kao socijalni slučaj. Pričaju nam da im se zna dogoditi da im ljudi dođu na brod i pitaju ih jesu li ga dobili iz donacija. Vrijeđaju ih takva pitanja.

"Prošli smo rat, ali život ide dalje. Svaki 18. 11. ovdje ljudi dođu i zapale svijeću. I trebaju. Ali od toga se ne živi, živi se od rada. Vlada to mora shvatiti", kaže Zrinka dok Zoran okreće kormilo.

Zabrinuti za budućnost djeteta

Nad Dunavom se spušta gust, težak sumrak. Zrinka završava izlaganje grupi učenika. Na mikrofon im govori o ljepotama svog grada.

Supružnici su zabrinuti zbog budućnosti svog sina, gotovo punoljetnog Mislava. Iskreno ne znaju što će mu preporučiti. Ne žele da im dijete pati, uz otvorenu Europu pred njim. 

"Brod se rodio u Vukovaru i s njegovim dolaskom je završio i naš stvarni povratak u Vukovar. Sad mi moramo donijeti odluke što dalje. Doći će nam i pitati nas kako se ovo dogodilo, kao što sam ja svoju majku 91. pitao isto", sliježe ramenima nekadašnji branitelj.

"Morat ćemo ga realno, ozbiljno i iskreno uputiti. Ne možemo cijeli život ići za zastavama", dodaje.

"Mali je dobar u informatici. Želim da nađe svoju vrijednost u stvarnom svijetu. Ne mogu dopustiti da za dvije godine zovem gradonačelnika i kažem mu da mi je mali dobar i da ga stavi u ured za Komunalno. Neću to, ne želim tu priču. Nek radi što želi, ali neka pronađe svoju vrijednost", iznerviran je Zoran.

Slobodni ljudi

Baca konopac, veže brod. Simbolički veže i svoje životno djelo uz vukovarski pristan. Iznervirani muškarac pridružuje se supruzi koja je do tada isticala sve što Vukovar može ponuditi.

Ublažavaju crte lice i nude nas slatkišima i vinom. Preporučuju nam restorane i mjesta koja trebamo posjetiti. Profesionalna deformacija izmiješana s iskrenim gostoprimstvom.

"Da smo bili samo malo poslušni, ne puno, samo malo, danas bismo bili zbrinuti, smijali bismo se i ne bismo pričali s vama. Ali onda ne bismo bili slobodni ljudi", kažu Vukovarci koji su porinuli jedini brod na električni i solarni pogon na Dunavu.