OVAJ tekst je svojevrsni nastavak moje prošle kolumne za Index, pod naslovom ''Što je liberalizam napravio za nas?''. Uglavnom ne čitam komentare pod tekstovima, ali kod nje neke jesam i - bili su ludo zabavni.

Naime, tema liberalizacije taksi tržišta u Hrvatskoj ni uz najbolju volju nije se mogla prebaciti na uobičajene Hrvatima najdraže sheme diskusije partizani vs ustaše pa su komentatori, htjeli - ne htjeli, morali pokazati svoje pravo lice, ne oko političke ideologije i pitanja iz 1945. ili 1991., nego oko onog mnogo bitnijeg - ekonomije. Vidjelo se tako koliko slobodno tržište žulja i lijeve i desne, što je uostalom, očekivano. Svi bi tu nešto regulirali, zabranjivali, otimali i redistribuirali. Desni isto koliko i lijevi. Pretpostavljam da kad se voze taksijem škrguću zubima što je sve toliko jeftino i efikasno... Zašto prokleto tržište funkcionira, kad ga toliko mrzimo?

Liberalizam nam, naravno, nije donio samo jeftinije taksije, bržu i kvalitetniju uslugu i veću mogućnost izbora u tom segmentu. Donio nam je toliko toga da bismo mogli napraviti cijeli serijal tekstova.

Liberalizam nam je donio i besplatne usluge na internetu

Za današnji primjer, recimo, pogledajmo što nam je liberalizam, u savezništvu s globalizacijom i, naravno, tehnologijom, donio u segmentu besplatnih usluga na internetu. Vjerojatno za sve što vam omogućuju Facebook, Instagram, Amazon ili Google ne marite previše jer ste se time navikli služiti bez razmišljanja, a i navikli ste da njihove usluge budu besplatne i dostupne svuda, pa eto i u maloj Hrvatskoj.

Treba li napominjati da do pred tridesetak godina ovakva internacionalizacija najsuvremenijih servisa nije bila moguća? Sama ideja da na dohvat ruke imate društvenu mrežu snage jednog Facebooka, sveznajući tragački alat snage jednog Googlea, globus kvalitete jednog Google Eartha, ili dostavnu službu i supermarket knjiga, odjeće i tehničke robe usporediv s Amazonom, činila bi se kao znanstvena fantastika.

Kako smo navikli da nam te usluge budu besplatne, njihov značaj teško je izraziti novcem, za razliku od, recimo, taksija u prošloj kolumni.

Jedan način kako možemo izmjeriti koliko nam znači neka usluga je metoda - za koliko novca biste se odrekli, na primjer, Facebooka? Dakle, ne tražimo da plaćate za Facebook jer to nema smisla s obzirom na samu narav te mreže, nego vas pitamo: Koliko vam treba ponuditi da se više nikada na njega, ovako besplatnog, ne spojite?   

Prosječan korisnik Fejsa odrekao bi ga se za 1000 dolara godišnje

Već vidim posprdnost nekih čitateljskih skupina. ''Ha! Odrekao bih se te gluposti za nula kuna!'' ili ''pa to sranje ionako i ne koristim!'' ili ''kakav glup primjer'' - sve to iako će ispod kolumne sve vrvjeti od komentara poslanih preko… preko... preko čega?? Pa Facebooka, naravno, LOL.

Takva istraživanja se redovno provode u svijetu i prema jednom od najsvježijih, objavljenom prije nekoliko dana, ispalo je da bi se prosječan korisnik Facebooka ove mreže odrekao za preko 1000 dolara godišnje. Rezultati pojedinih skupina su bili u rasponu od  1139 do 2076 dolara, no osjetno preko 1000 dolara za sve skupine. Guglajte (osim ako vam nisu platili da ne koristite Google), link na jednu od objava je ovdje.

Tisuću dolara je jedna prosječna plaća u Zagrebu, to nije mali novac. Čovjeku bi dakle trebalo ponuditi ono što netko zaradi radeći cijeli mjesec na nekom solidnom hrvatskom poslu, da se liši običnog, kažu bedastog Facebooka. A gdje su to još usluge Amazona, Googlea, LinkedIna, Twittera, Instagrama itd. Ispada da je pola godine nečijeg rada kompenzacija za ono što ionako imamo – besplatno! I to stvarno, zaista, posve besplatno, a ne kao zdravstvo i školstvo ili ceste, koji nisu besplatni već ih plaćate prosječno nekoliko tisuća kuna mjesečno.

Razmišljao sam i za koliko love bih se ja odrekao Fejsa. Za 1000 dolara sigurno ne bih… Za 2000? 3000? Četiri tisuće? Ne bih ni to. Tek oko pet-šest bih počeo razmišljati, a realna cifra za koju bih se maknuo s Fejsa bila bi oko 10-12 tisuća dolara. Godišnje.

Slažem se da ja osobno nisam dobar primjer jer mi je dosta poslovnih stvari i projekata izravno naslonjeno na Fejs i preko njega direktno ili indirektno dobiva čitatelje, posjetitelje, pretplatnike, partnere i slično, što povećava cifru na kojoj bih mogao pomisliti da se s njega maknem, ali i to je legitiman faktor. Društvene mreže danas su toliko jake da se izravno prožimaju i s poslom.

Dodajmo druge spomenute usluge - Google, Amazon, LinkedIn... - i ispada da bi mi netko morao dati zaista ozbiljan novac, mjeren desecima tisuća dolara, da se odreknem nečeg što inače plaćam nula kuna ili dolara. Pa to je senzacionalno!

Zamislite život bez Fejsa, Googlea, Instagrama...

Prije nego što posprdno odmahnete rukom jer, kao, šta ova budala priča kad vama Facebook ne treba (a možda vam zaista i ne treba), zamislite život bez ijedne društvene mreže, bez tražilice Googlea, bez navigacije Google Mapsima, bez pola aplikacija na smartphoneu, bez Amazona i Instagrama, bez LinkedIna i online alata za traženje posla... Koliko bi vam trebalo platiti da živite tako?

E sad, kako se s tim uspoređuju usluge države? Za koliko biste se dolara ili kuna odrekli usluga Ministarstva poljoprivrede? Ministarstva prometa? Carinske službe, Državne geodetske uprave, Zavoda za zapošljavanje ili Ureda za mjerenje učinka propisa? Svega bih se nabrojanog odrekao ne za nula kuna, nego bih ako treba i platio da s njima više nemam nikakvog posla u životu.

Da, i neke usluge države vrijede

Ok, nisu sve usluge države baš takve. Recimo, Gorske službe spašavanja se ne bih odrekao, iako mi, na sreću, nikad nije trebala, jer vrlo je moguće da nekom poznatom jednog dana hoće i zato to vrijedi plaćati. Morali bi mi platiti, recimo, barem nekoliko tisuća kuna godišnje da kažem: ''Ok, neću nikad koristiti HGSS, pa makar umro.'' Dakle, ta ''besplatna'' usluga zaista vrijedi ili je barem ja osobno takvom doživljavam. Vaš doživljaj može biti drugačiji. Your mileage may vary, kako kažu Ameri.

Vrijedi plaćati i servise kao što su policija, školstvo i zdravstvo, ali sigurno ne u iznosima kojima ih plaćamo sad i bez ikakve kontrole kvalitete obavljenog posla i pružene usluge. I opet, metoda ''koliko bi vam trebalo platiti da se odreknete nečeg što je besplatno (ili tobože besplatno)'' bila bi dobar početak da vidimo koliko nam te usluge zaista vrijede, s tim da se uračunaju i tisuće kuna mjesečno koliko ih već sada plaća prosječan stanovnik Hrvatske, a nas to nitko ne pita.

Eto to vam je metrika koja pokazuje što za vas radi država, i po kojoj cijeni, a što rade međunarodne kompanije, za nula kuna, korištenjem suvremenih tehnologija. Još jedna lekcija što liberalizam i tehnologija rade za vas. Bit će ih još, ako treba, ova školica besplatnija je od one prave…

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala