BRAZIL je svladao Argentinu s 2:0 i plasirao se u finale Copa Americe. Messijeva družina imat će za čim žaliti - dugo nisu smislenije odigrali veliku utakmicu, ali najbolji igrač svoje generacije ponovno je ostao bez seniorske reprezentativne titule. I šanse za to ostvariti im neće bitno narasti, dok god ne promijene temeljnu paradigmu svoje igre.

Scaloni je pametno blokirao Brazil

Argentina se branila u asimetričnih 4-3-1-2 s vrlo specifičnim zadacima - Aguero je često ostajao u sredini blokirati protok lopte kroz centralu, dok je Acuña svojom energijom iskakao na Danija Alvesa i time su de facto imali prednji blok od četiri igrača. Koliko je to dobro funkcioniralo, dovoljno svjedoči podatak da je Brazil prvu pravu loptu kroz sredinu provukao u 17., a drugu tek u 33. minuti. Tjerala je takva postavka Brazil da svoju igru organizira preko bokova. Problem u tome bila je fiksiranost krila uz liniju čime su im napadi bili prilično linearni i predvidljivi - tek bi se ponekad Coutinho pojavio kao sustavni višak u sredini terena, ali Brazil je jako rijetko dolazio organizirano s loptom u zadnju trećinu. Ono gdje su radili najviše problema Argentini je vrlo dobra reakcija i kompaktnost na druge lopte, a ključnu rolu imao je Dani Alves. Njegovo pozicioniranje kao "unutarnjeg" beka, a ustvari dodatnog veznog igrača, omogućavalo je Brazilu da puno bolje od protivnika kontrolira odbijene lopte. I baš je tako pao prvi pogodak na utakmici. 

 

Argentina kao Balićeva Hrvatska

Argentina je igrala puno koherentnije nego ikada u posljednjih pet godina. S Paredesom na centralnom veznom su konačno dobili čovjeka koji može u kreaciji pružiti barem dio onoga što može Banega, ali uz puno ozbiljnije fizikalije i defenzivni doprinos. U sustavu u kojem nemaju pravog krilnog igrača, a u kojem struktura dodatno ovisi primarno o tome kako se Messi kreće, ključni je doprinos bekova u fazi napada. I Tagliafico i Foyth motorični su i tehnički potkovani, ali Argentina nije dovoljno dobro ni često koristila napadače i bočne vezne kako bi im otvorili prostor. Bez njih na tim pozicijama, Argentina jednostavno nije imala pravu širinu u napadu i sve što su stvorili na tako brutalno skučenom prostoru ne bi bilo moguće da u ekipi nemaju Lea Messija i njegovu sposobnost da u pola metra stvori prednost. 

Već u 15. minuti Messi se počeo povlačiti na sada već tradicionalnu ulogu "quaterbacka". Pri tome je Paredes prešao u zadnju liniju za bolje osiguranje u eventualnoj tranziciji i Argentina u tim situacijama nije izgledala nimalo loše. Preostala dva veznjaka imala su zadaću raširiti suparničku obranu dovoljno da okupiraju brazilske bekove, a Argentinin napad se zapravo sveo na ono kako je nekad igrala hrvatska rukometna reprezentacija dok je igrom dirigirao Ivano Balić. On se bazirao na izolaciju u sredini terena u kojoj Messi navlači blok u sredini na sebe, a nakon toga odigrava loptu na jednog od dva sidruna i kroz sredinu traži rješenja u 2 na 2 ili 3 na 2 situacijama. Casemiro i Arthur su bili predaleko da udvoje Aguera i Martineza koji su stasom i kvalitetom apsolutno prilagođeni za tu rolu. Koliko god neobično zvučalo tako napadati u nogometu, Argentina je baš tako stvorila neke od svojih najboljih šansi. Za efikasnije korištenje tako stvorenog viška bila je potrebna opcija u širinu terena gdje bi se mogao dati posljednji pas, umjesto Messijeve vožnje slaloma kroz dvojicu ili trojicu suparnika. 

Tužna istina argentinskog nogometa

Brazil, puno kompletnija momčad, zapravo i nije puno toga pokazao. Vrlo dobar presing pomogao im je kontrolirati neke ključne situacije, a do golova su stigli prije svega zahvaljujući sjajnom razumijevanju igre bez lopte Jesusa i (posebno) Firmina. S druge strane, Argentina dugo nije izgledala suvislije. Ali, nažalost po njih, ovakva utakmica je apsolutni izolirani slučaj. U pohodu na tri velika finala zaredom mogli su otići do kraja da su imali malo više sreće, ali njihov nogomet se tada bazirao na ultra defenzivnoj strategiji u kojoj su se napadačka rješenja tražila isključivo na individualnoj razini. I nije nimalo čudno što su stigli do finala SP-a u Brazilu, a da pritom nisu nadigrali ni BiH, ni Nigeriju, ni Iran, ni Švicarsku, ni Nizozemsku. Nedostajalo je jako malo sreće da odu do kraja na barem jednom od tih turnira, ali igrom i dojmom bili su daleko od onoga što bi svjetski, pa i reprezentativni prvak trebao ponuditi. Nakon toga je stigao igrački debakl u Rusiji u kojoj se silne rupe više nisu mogle sakriti, a u istom tonusu nastavili su i na ovoj Copi u kojoj su podbacili u svakoj utakmici osim sinoćnje. Na svijetu ima odličnih, dobrih, prosječnih i loših reprezentacija, ali vjerojatno nijedna ne uspijeva toliko često i toliko uvjerljivo razočaravati javnost.