BRITANAC Paul Bradbury jedan je od najboljih poznavatelja hrvatskog turizma i pokretač izvrsnog portala na engleskom jeziku Total Croatia News. Bradbury već godinama živi u Hrvatskoj te je i jedan od najvećih promotora hrvatskih ljepota u inozemstvu, ali i oštar kritičar svega u Hrvatskoj što smatra pogrešnim.

Sve to su bili razlozi da mu se obratimo za intervju o stanju hrvatskog turizma i budućnosti ovog sektora od kojeg ovisi hrvatska ekonomija.

Koliko dugo već živite u Hrvatskoj? Kakvi su bili vaši prvi dojmovi i koliko su se od tada promijenili?

Došao sam u Jelsu na ljetovanje u kolovozu 2002. nakon što sam u Somaliji na CNN-u vidio reklamu Hrvatske turističke zajednice. Radio sam u Somaliji kao humanitarni radnik. Došao sam u Jelas na vrhuncu sezone i imao osjećaj kao da sam pronašao raj. Još ljepša je bila u postsezoni. Prijatelji su mi govorili da sam ovisnik o ratovima, s obzirom na to da me je humanitarni rad kroz godine odveo u Ruandu, Gruziju, Abhaziju i Tadžikistan te se pretpostavljali da je Hrvatska 2002. godine još jedna ratna zona. Bili su zato šokirani kad su vidjeli fotografije Hvara, pa je moja kuća cijelo ljeto bila puna gostiju. Živio sam u Jelsi 13 godina, a onda sam se prije par godina preselio u Varaždin.

Hrvatska će uvijek biti najljepša zemlja u kojoj sam živio. Jelsa je još uvijek raj, ali ipak manje nego što sam mislio na početku, što vjerojatno ima veze s time što sada razumijem kako stvar funkcioniraju u Hrvatskoj, što se krije iza sunca i opuštenog životnog stila.

Opisali ste Hrvate kao “kraljeve slučajnog turizma”. Što mislite pod time?

Ne Hrvate, nego šefove hrvatskog turizma. Jedna od radosti kad ste stranac koji ima svoje mišljenje u Hrvatskoj je da se kritika hrvatskih vlasti percipira kao napad na hrvatsku naciju. A to su dvije posve različite stvari. Hrvatska ima najbolji turistički potencijal od bilo koje zemlje koju poznajem, ali nudi se jako malo sadržaja mimo sunca i mora. A kako se više ne mogu poricati klimatske promjene, pitanje je hoće li Hrvatska moći računati i na to. Da sutra ukinemo HTZ i Ministarstvo turizma te imenujemo pokojnog Nikolu Teslu ministrom turizma bez Ministarstva, mislite li da bi manje ljude došlo zbog mora i plaža? Tesla je barem svjetski poznat i ne bi tražio plaću kakvu ima sadašnji ministar.

No hajdemo pogledati neke konkretne sektore turizma u kojima su kraljevi slučajnog turizma “najbolji”. Npr. ono što stoji u posljednjoj strategiji turizma za razdoblje 2013. - 2020. Tamo stoji da će Hrvatska do 2020. imati 30 novih golf-terena. Sada smo u drugoj polovici 2019. i nemamo ništa od toga. Dapače, Hrvatsku investitor na Srđu tuži za 500 milijuna dolara. No "kraljevi" su zauzeti - samo ove godine održane su tri konferencije o ulozi golfa u turizmu.

Pogledajmo nautički turizam. U Strategiji se najavljivalo 15 tisuća pristanišnih mjesta. Nisam točno provjeravao, no jesmo li uopće blizu tom broju? Spominje se i “fokus na ekologiju”, a opsesija kruzerima se nastavlja. Brojke jednostavno ne idu u prilog Hrvatske. Pa Austrija ima više turista tijekom ljeta od Hrvatske tijekom cijele godine.

Prošlo je osam godina otkako je Anthony Bourdain govorio svijetu o “vinu, hrani i siru svjetske klase”. I kako su "kraljevi" kapitalizirali taj neočekivani poklon? Ponose se time što originalni Zinfandel dolazi iz Kaštela, ali Dalmacija nema nijednu prepoznatljivu vinsku cestu. Kada sam kontaktirao Ministarstvo turizma, rekli su mi da postoji nekoliko vinskih cesta u Dalmaciji, uključujući Vinsku cestu Biokova. Ako možete imenovati neku vinariju na Biokovu, onda ste bolji čovjek od mene. Usporedite kako Hrvatska i Makedonija pristupaju vinskom turizmu.

Osma sezona “Igre prijestolja” bila je vjerojatno najiščekivanija serija u televizijskoj povijesti i preko 100 brendova se udružilo s HBO-om da to iskoriste, primjerice Johnnie Walker je proizveo posebno “Winter is Coming” piće. A što je učinjeno u domu Kings’s Landinga? Nije bilo spomena ni na Facebook stranici HTZ-a. Pogledajte službene stranice HTZ-a i dubrovačke turističke zajednice, pa tamo nema ni sekcija posvećena “Igri prijestolja”. Usporedite to sa stranicama te vrste u Sjevernoj Irskoj, gdje se također snimala “Igra prijestolja”, ili pak turističkim stranicama Novog Zelanda u kontekstu “Gospodara prstenova”. U tražilici službene stranice hrvatskog turizma sam upisao “Game of Thrones” i dobio rezultate o Trsatu i voćnom festivalu u Zagorju. Tako je i danas, slobodno provjerite. Prije dva mjeseca sam o tome obavijestio HTZ, oni su priznali da je to problem, no njihova IT služba to očito još nije sredila. Valjda imaju druge prioritete.

Sjećate se ovih dana prošle godine? Hrvatska je bila jedna od najpoznatijih stvari na planetu zbog Svjetskog prvenstva u nogometu. Šezdeset milijardi spominjanja na internetu. To je bilo veće i od “Igre prijestolja” i od Bourdaina zajedno. Brendirati turizam i spot se činilo kao očit potez, činilo se da je samo pitanje vremena kada će početi ta kampanja. Još uvijek je čekamo. U međuvremenu je mala Ruanda, zemlja koja nikad nije bila na Svjetskom prvenstvu ili imala igrača u Premier ligi, potpisala ugovor s Arsenalom i sada se natpis “Visit Rwanda” može vidjeti na Arsenalovom dresu 35 milijuna puta dnevno, svaki dan, samo zahvaljujući tom dealu. Ako Ruanda može, trebala bi moći i Hrvatska. Od Ruande se svašta može naučiti. Uostalom, pogledajte Google Trends pa ćete vidjeti kako je Hrvatska “iskoristila” uspjeh na Svjetskom prvenstvu...

Medicinski stručnjaci se slažu da Hrvatska ima potencijal postati jedna od 10 zemalja svijeta u ovoj rapidno rastućoj industriji. Mnoge od njih sam intervjuirao. Medicinski turizam se spominje u Strategiji 2013. - 2020., no sredinom 2019. Hrvatska i dalje nema task force za medicinski turizam.

Mogao bih još nastaviti, primjerice pogledajte kako Makedonija promovira vinski turizam. Učiti na najboljim praksama drugih zemalja bi trebala biti pozitivna stvar, no u Hrvatskoj se odbija svaka kritika.

Što mislite o ovoj turističkoj sezoni? Prve brojke otkrivaju da bi mogla doživjeti neuspjeh...

Službeno je ovo rekordna godina, zar ne? Zasad samo imamo službene statistike za period do kraja lipnja. Ja nisam nikad Hrvatsku vidio ovako praznu u ovo doba godine. Početkom mjeseca sam se vozio autocestom od Lučkog do Dugopolja te sam prošao i kroz Neum. Tamo sam na oba granična prijelaza čekao deset minuta. U Drveniku je na trajekt čekalo samo devet automobila. Prije par godina sam na istom mjestu u isto vrijeme izbrojao 182 automobila koja čekaju na trajekt, koji pak prima 30 automobila.

Mislim da nije nikakva tajna da srpanj izgleda vrlo prazno, ali postoji jedna dobra stvar u vezi toga koja bi mogla biti katalizator pozitivnih promjena. Mnogi lokalci su mi rekli da uživaju na plažama, koje su prazne kao i apartmani. Tako bi i trebalo biti. Zar ne bi lokalno stanovništvo trebalo moći uživati u tom raju bez mrtvačkih gužvi na plažama? Dobra vijest je da bi mogli ako se promijeni hrvatska turistička strategija. Umjesto da se opsesivno bavi brojem noćenja, fokus bi trebao biti na to što Hrvatska može ponuditi, te nadogradnja toga. Ponudio sam rješenje u jednom tekstu. Ukratko, Hrvatska bi trebala investirati u medicinski turizam, razvijati gurmanski turizam i povezati turizam i nogomet. Pogledajte izvrsni Run Croatia projekt, to je dobar primjer. Također, zar ne bi bilo pametno izgraditi Nikola Tesla Theatre of Dreams u Smiljanu i brendirati ga kao mjesto koje moraju posjetiti vozači električnih automobila, kojih će na cestama Europe do 2030. godini biti 21 milijun?

Bilo bi pametno prigrliti revoluciju digitalnih nomada. Prema procjenama, do 2035. će na svijetu biti oko milijarda digitalnih nomada. Postoji li mjesto bolje u Europi od Hrvatske da im ponudi poznati hrvatski stil života i druge stvari koje već imamo? Ako bi Hrvatska dobila samo 2 posto tog tržišta, to bi značilo 20 milijuna ljudi godišnje - što je više od trenutnog broja gostiju - koji žive u lokalnim zajednicama, rade online u uredima po danu, a ostatak vremena troše novac u Hrvatskoj. Za one koji misle da će digitalni nomadi doći živjeti samo u Zagreb i na obalu, evo primjer žene iz Denvera koja apsolutno uživa u svom trenutnom životu u Osijeku.

Medicinski i turizam digitalnih nomada nisu klasični tipovi turizma, ali će to postati. Hrvatska je izvrsno pozicionirana da to iskoristi. Treba provesti digitalizaciju i olakšati ljudima da ovdje dođu živjeti. O tome se dosta može naučiti od Estonije, a pritom i uštedjeti: oni su uštedjeli 2 posto BDP-a jer su cijelu javnu administraciju prebacili online.

Kako komentirate činjenicu da je e-Visitor prestao objavljivati podatke o turistima?

Kao što sam pisao, podsjeća me na vrijeme kada sam živio u Sovjetskom savezu. Riječ je o klasičnom primjeru kraljeva slučajnog turizma u akciji, koji spašavaju poraz iz ralja pobjede. Ljudi možda ne znaju da je Hrvatska dobila nagradu UN-ove Svjetske organizacija za turizam (UNTWO), na čemu treba čestitati. Dobila je pohvale zbog transparentnosti i digitalizacije. A sada kada najvjerojatnije brojevi ne idu u korist kraljeva slučajnog turizma, oni su odlučili ograničiti pristup e-Visitoru. 

Koje je vaše najbolje, a koje najgore iskustvo kao turista u Hrvatskoj?

Moje najbolje iskustvo kao novinara i kao turista u Hrvatskoj je jedno te isto - ljudi koje sam upoznao i jedinstvene, fascinantne priče koje se mogu od njih čuti. Nezaboravna je bila večera na terasi Lešić Dmitrija na Korčuli, kada smo slavili 20 godina vinarije Bire, kao i 25. godišnjica Fešte na Zutu s pet masterchefova i 5 hrvatskih top chefova. No još više me se više dojmilo kada sam upoznao posljednjeg tražitelja zlata na Dravi, starog 94 godine, kao i slavlje u povodu 40 godina najstarijeg hrvatskog agroturizma u Zlatnom Klasu u Otrovanecu, branje lavande s Jadranom Lazićem i branje grožđa s Androm Tomićem na Paklenim otocima. Sve su to bila jedinstvena iskustva u društvu fascinantnih ljudi. I branje maslina s mojim puncem, naravno.

Ako želite naučiti o sadržaju i razvoju gurmanskog turizma, Karin Mimica i njen Gastronaut su nevjerojatne ture, pune sadržaja, pomoću kojih sam otkrio Međimurje, Koprivnicu, Đurđevac, Krk, Kornate i Pag. Puno znanja i sadržaja. Bilo bi pametno uzeti Karin Mimicu kao konzultanticu ako želite naučiti kako ostvariti cjelogodišnji turizam visoke kvalitete diljem cijele Hrvatske.

Najgore turističko iskustvo je definitivno vožnja bilo gdje na vrhuncu sezone. Nije da sam jako uživao u satima koje sam potrošio na čekanje u gužvi kod Svetog Roka.

A koja su vam najbolja i najgora iskustva kao novinara u Hrvatskoj?

Kada je riječ o mojem novinarskom radu, bila mi je velika čast dobiti nagradu FIJET Marco Polo 2014. za najbolju međunarodnu promociju Hrvatske u Hrvatskom novinarskom društvu, kao i nominacija za nagradu Malezijskog zavoda za medicinski turizam ove godine.

Najgore novinarsko iskustvo je sigurno kad sam prošlog kolovoza na javnom susretu u Jelsi saznao od gradonačelnika Nikše Peronje da će me tužiti. Čak sam i snimio taj neugodni trenutak. Razloge za takav potez gradonačelnika ću saznati ako mi Hrvatska pošta konačno dostavi tu tužbu. 

Inače, bilo je zanimljivo promatrati kako su se promijenile reakcije ljudi u Jelsi prema meni nakon toga. Dobio sam mnoge privatne poruke podrške, ali su me u javnosti mnogi ljudi počeli izbjegavati, valjda da ne izgleda kako me podržavaju. Zahvalan sam premijeru Andreju Plenkoviću koji je reagirao na otvoreno pismo koje sam mu u povodu toga uputio preko Total Croatia News, te me je kasnije i pozvao da se sretnemo kada je bio u posjetu Jelsi. Rukovali smo se i rekao mi je da me barem on neće tužiti. Hvala mu na tome. Iako se ne slažem uvijek s politikom njegove vlade, to je bila gesta koju cijenim.

Postoji li jedna velika stvar koju hrvatski turizam treba prestati raditi kako bi postao bolji?

Prestanite pokušavati biti destinacija za masovni turizam i fokusirajte se na kvalitetu. Je li bolje imati 10 000 gostiju koji će potrošiti 10 eura dnevno ili 1000 gostiju koji će potrošiti 100 eura dnevno ili 100 gostiju koji će potrošiti 1000 eura dnevno? Opsesija s brojkama je ludilo. Vlasnik jedne suvenirnice u dubrovačkom Starom gradu, koja je otvorena od 1. svibnja do 31. listopada, rekao mi je da su mu najgori mjeseci srpanj i kolovoz. Toliki kruzeri i jednodnevni posjetitelji dođu nakratko uživati u pogledu, no oni koji imaju novac izbjegavaju takve gužve. Kako takav pristup muže imati smisla ili biti dobar turizam?

Kako komentirate činjenicu da su Hrvati iz kontinentalne Hrvatske odustali od rada na Jadranu odnosno u turizmu?

Potpuno ih razumijem i učinio bih isto kao oni. Zašto bi radili u turizmu u sezonskim poslovima s niskim plaćama ako mogu dobiti pravi posao u ozbiljnoj zemlji poput Irske ili Njemačke?

Sada se počinju uvoziti turistički radnici s Filipina, iz Egipta… Mislite li da će to funkcionirati?

Što se tiče stranih radnika u turizmu, Hrvatska me podsjeća na Irsku prije 60 godina, u kojoj je odrasla moja majka. Kao što će vam reći Hrvati koji danas žive u Irskoj, malo raznolikosti nije nikad nikoga ubilo. Mislim da to može funkcionirati, ali vjerujem i da će biti mnogo ljudi iz, primjerice, Australije koji će se žaliti da se tako rastvara Domovina. Hrvatska ima dva puta naprijed: ili će početi uvoditi jeftine radnike, ili će odustati od masovnog turizma i krenuti u pravcu koji sam predložio.

Skoro svi se slažu da u Hrvatskoj postoji previše privatnih apartmana i premalo hotela. Kako vi komentirate tu tematiku?

Pogledajmo tu temu racionalno, kroz statistike koje imamo od kraljeva slučajnog turizma. Baš sam nedavno od njih zatražio te statistike i moram pohvaliti njihov PR odjel, koji je javna institucija koja će vam najbrže odgovoriti na pitanje. Evo što su mi poslali. 1990. je u Hrvatskoj bilo 8,497.000 turista, a 2018. 19,700.000 turista. Broj turista se od 1990. do 2018. povećao za 131 posto. 1990. je bilo 52,523.000 noćenja, a 2018. je zabilježeno 106,000.000 noćenja, što je povećanje od 101 posto. Hrvatska je 1990. imala 142.917 mjesta u hotelima, u 2018. ima 130.026 mjesta, što je 9 posto manje! Kreveta u privatnom smještaju 1990. godine bilo je 264.092, 2010. je taj broj narastao na 428.464, a u 2018. čak na 800.108 kreveta. Povećanje od 302 posto od 1990. Sveukupni broj kreveta 1990. iznosio je 862.680, a u 2018. je bio 1,266.785. Broj noćenja se pak od 1990. do 2018. povećao za 46 posto. 

Dakle, očito je da je ponuda privatnih apartmana prevelika, a hotela premala. Imamo 54 milijuna više noćenja od 1990., a 9 posto manje hotelskog smještaja. Ministar turizma Gari Cappelli je 2017. godine obećao svijetu otvaranje hotela Four Seasons Hvar u 2019. godini, bio sam prisutan kad je to rekao. Evo nas u srpnju 2019. A taj projekt ne da nema građevinsku dozvolu, nego ni papirologija oko pristupnih puteva nije finalizirana. Ali Cappelli je i dalje ministar. Postoji još tucet sličnih primjera na cijeloj obali, milijarde stranih investicija koje su u zastoju. Možda to nije pravi put za Hrvatsku, ali zašto uopće prodati zemljište strancima za investicije, a onda ih blokirati i uništiti reputaciju Hrvatske kao mjesto za strane investicije?

No nije sve loše. Primijeti se brz i smislen rast u ponudi vila s bazenima. Tržište će se samo korigirati s vremenom. Vjerujem da će privatni iznajmljivači koji nude kvalitetu nastaviti dobro poslovati, dok će oni koji ne nude ništa posebno, a uzeli su zajmove patiti. Ako se tom korekcijom bude dobro upravljalo, rezultat bi mogao biti više povoljnog smještaja za lokalno stanovništvo, što bi naravno bila dobra stvar.

Nakon svega ovoga mnogi će vam reći da “mrzite sve hrvatsko”. Kako odgovarate na to?

Volim Hrvatsku i želim joj sve najbolje, moja supruga je Hrvatica s kojom imam dvije divne kćeri. Vidim mnogo pozitivnosti i potencijala, kojem treba lider države koji bi bio barem polukvalificiran. Uvijek me začudi da slično razmišljaju i drugi stranci, koji također vide iste probleme. Poznajem jednu zagrebačku tvrtku koja je globalni lider u svom području i ima zaposlene iz 24 zemlje svijeta u svom zagrebačkom uredu. Hrvatska može biti jedna od najnaprednijih zemalja u regiji, ali prije toga mora prekinuti sve veze s kraljevima slučajnog turizma i ostalim slučajnim ministarstvima. 

Problem su i naši tipkovnički ratnici, pa bih vas ostavio s jednim pitanjem. Ovih dana je jednogodišnjica vjerojatno najboljeg dana u hrvatskoj povijesti, kada se više od pola milijuna ljudi okupilo na ulicama Zagreba da dočeka svoje heroje sa Svjetskog prvenstva u nogometu. Kakve su šanse da stotine tisuća hrvatskih tipkovničkih ratnika izađu na ulice Zagreba bar na jedan dan i počnu zahtijevati promjene?