POSTOJI jedan talijanski klub koji živi najljepše razdoblje u 112 godina dugoj povijesti. Njegova nogometna škola jedna je od najboljih u Europi i već godinama unatrag najproduktivnija na Apeninima. Riječ je o klubu koji su 17. listopada 1907. osnovali gimnazijalci u Bergamu. Sastav iz trećeg najvećeg grada Lombardije oduševljava vikendima u Serie A, ali istovremeno, u svojoj debitantskoj sezoni ruši ionako poljuljani kredibilitet talijanskog nogometa u Ligi prvaka. Pokazao je to Dinamo na Maksimiru - 4:0.

Gdje prestaje logika, tu počinje Atalanta. Two-Face, poput preslike jednog od najustrajnijih protivnika Batmana.

Za početak, vratimo se pet mjeseci unatrag. U posljednjem dramatičnom kolu prošle sezone, 25. svibnja, Atalanta je kao domaćin preokretom pobijedila Sassuolo (3:1) na njegovom Mapei stadionu, osvojila treće mjesto u prvenstvu i negdje oko 22:30 izborila povijesni plasman u Ligu prvaka. Dea, ili Božica, kako glasi nadimak kultnog talijanskog kluba, sa 77 golova završila je sezonu kao najefikasnija momčad u Serie A, sedam više od dominantnog prvaka Juventusa, četiri više od ofenzivnog Napolija...

Jednostavno, nitko ne igra tako okomit turbonogomet u zemlji pedantne taktike poput nje.

Talijansko lice Atalante - borba za Scudetto

Ovakav naslov teško su ikad ljubitelji talijanskog nogometa mogli zamisliti. Međutim, događa se. Atalanta nakon 10 odigranih kola ove sezone ima 20 bodova, samo dva manje od drugoplasiranog Intera i tri od aktualnog prvaka Juventusa. Momčad Gian Piera Gasperinija, čiji je važan dio hrvatski reprezentativac Mario Pašalić (odigrao 719 minuta, zabio gol i dva puta asistirao), pobijedila je u šest utakmica, dva je puta remizirala i samo jednom izgubila - preokretom od Torina (2:3). Opet je njen napad najubojitiji s 28 golova. Od kada se osvajaju tri boda u talijanskoj ligi, više je nakon 10 kola zabio tek Milan u sezoni 1992./93. 

Svoje domaće utakmice u drugom dijelu prošle i na početku ove sezone igrala je na spomenutom stadionu Sassuola, ali i na Parminom Tardiniju sve do završetka renovirannja Gewiss stadiona u Bergamu. Zbog toga je imala poteškoća igrajući izvan kuće, bez inače lojalnih i brojnih navijača. No, i pored toga ultraofenzivni stil Atalantu uvijek i svuda, protiv bilo koga, čini vraški neugodnim protivnikom, protiv kojeg je sigurna oklada da očekujete neočekivano.

The show must go on - epitaf je kluba koji svoju ćud i dlaku ne mijenja nikad. Svi naprijed, pa što bude. 

Tako će biti i protiv četvrtoplasiranog Napolija u srijedu (19:00) na San Paolu, gdje je na posljednja četiri gostovanja Atalanta slavila tri puta. Ako i ovaj put sruši Napolitance, bit će to još jedna njena službena potvrda da ima dovoljno kvalitete, ludosti i lucidnosti postati talijanski Leicester. U svakom smislu te riječi. Slučajno ili ne, baš je Leicester za vikend slavio 9:0 kod Southamptona u Premiershipu, a Atalanta je dva dana kasnije, unatoč tome što je gubila, razbila Tudorov Udinese 7:1 i još jednom demonstrirala da za nju granice ne postoje. U Italiji, a za Europu je još zelena.

Grafike za Index Sport: Sofascore

Europsko lice Atalante - kanta za napucavanje

Istovremeno, klub iz Bergama, dok ponosno nosi titulu momčadi s najboljom realizacijom u Serie A drugu sezonu zaredom, ima i jednu boljku - obranu. Nije tajna da Atalanta igra za gol više, zbog čega pati defenzivni dio. Tome svjedoči podatak da je ove sezone u talijanskom prvenstvu do sada primila 14 golova, po čemu je šesta najlošija momčad lige.

To joj za sada ne smeta u Serie A, ali je zato skupo košta u Ligi prvaka.

Bergamaschi su 18. rujna doživjeli pravi potop na Maksimiru protiv Dinama. Izgubili su 4:0 u svom debiju u Ligi prvaka. Istina, hrvatski prvak maksimalno je iskoristio sve defenzivne propuste Atalante i cinično ih kažnjavao, a u drugom dijelu samo pukim čudom nije primio barem dva gola poslije strašnih prilika Marija Pašalića i Duvana Zapate. 

Takva, ranjiva Atalanta potom se u 95. minuti spasila poraza od Fiorentine (2:2), a onda stala na noge i srušila Romu na Olimpicu 2:0. 

Ipak, opet je došla Liga prvaka i prva "domaća" utakmica na San Siru/Giuseppeu Meazzi, gdje igra uz dopuštenje Milana i Intera jer njen novi stadion (još) ne zadovoljava kriterije UEFA-e. Šahtar je preokretom, gle čuda, u 95. minuti pobijedio 2:1 i sveo njene šanse za prolaz skupine na čistu matematiku.

Nakon toga je Dea vodila 3:0 na poluvremenu protiv Lazija u Rimu, a onda je u drugom dijelu primila tri gola i ostala bez pobjede s kojom bi danas bila na bod od Juventusa.

Uslijedila je otvorena paljba protiv Manchester Cityja na Etihadu, gdje je čak hrabro i povela, ali time i razbjesnila engleskog prvaka koji ju je razmontirao uz hat-trick Raheema Sterlinga i dva gola Sergija Aguera - 5:1. 

Time je skoro izgubila sve šanse, ne samo za osminu finala, već i za treće mjesto i nastavak avanture u Europa ligi.

Dea stoji na povijesnom putu Dinama

Međutim, ponavljamo, to je Atalanta i ona vozi svoj đir pa je tako samo pet dana kasnije, opet se vraćamo na to, uništila Udinese i sve Tudorove zamisli sa sedam golova u njegovoj mreži, iako je hrvatski trener upozoravao da "Atalanta svakog može rastrgati na komadiće". To mu se i dogodilo. 

Jednostavno, europsko neiskustvo, gdje se igra gotovo pa savršen nogomet, Atalanta liječi golijadama u Serie A, ali za sobom ostavlja doista poraznu statistiku u Ligi prvaka.

Posljednje mjesto u skupini C, nula bodova, dva zabijena i 11 primljenih golova - učinak je Gasperinijeve momčadi u eliti, koja će još jednom odmjeriti razinu vlastite ofenzivne ludosti sa Cityjem u Milanu, a onda će, 26. studenog, sigurno nabrijana dočekati Dinamo u nogometnoj katedrali. Ako ekipa Nenada Bjelice prethodno bude svladala Šahtar na Maksimiru, bit će to povijesna utakmica hrvatskog prvaka na povijesnom stadionu u Milanu za prvi plasman ikad među 16 najboljih u Europi.

Uz nadu da će Atalanta zadržati ovu europsku "formu". A u Serie A neka ostali razmišljaju o njenom ubojitom nogometu.