DINAMO je pod vodstvom Nenada Bjelice postao ozbiljna europska momčad, taktički fleksibilna i prilagodljiva bilo kojem suparniku. No čak ni Nenad Bjelica nije uspio pronaći zadovoljavajuće rješenje za najveći kadrovski problem. Desni bek Petar Stojanović je Dinamova slaba točka.

Jedan od najslabijih braniča Lige prvaka

U svim relevantnim statističkim kategorijama za braniče Stojanović se nalazi ispod prosjeka Lige prvaka. Jedino u čemu je zasad vrlo dobar su oduzete lopte, a to dijelom može zahvaliti Bjeličinom sustavu (5-3-2 ) i većoj slobodi u igri.

Utakmica protiv Šahtara (2:2) podsjetila je Dinamove navijače da su europski suparnici često svoje planove u napadu gradili preko Stojanovića. Kada je Dinamo prošle sezone u play-offu ostao bez Lige prvaka, Young Boysi su u tranziciji tražili prostor upravo iza njegovih leđa. Preko Stojanovića su stvarali Dinamu najveće probleme. Dvije sezone ranije, u skupini Europa lige, Sevilla je protiv Dinama rotacijama dovodila višak igrača na Stojanovićevu stranu i opterećivala najslabiju točku ekipe koja je pucala svakih nekoliko minuta.

Bjelica je štitio svoju slabu točku postavom na terenu, branio se u niskoj zoni, a Šunjić i Gojak imali su specifične uloge kako bi pomogli Stojanoviću. Zato je Stojanović lani izgledao bolji nego što jest. Kada je Hajroviću nestalo snage za pomoć obrani, defenzivne manjkavosti desnog beka Dinama bile su sve više uočljive.

U Harkivu smo prošlog tjedna dobili potvrdu da je zaštita Stojanovića ponekad preteška misija. 

Dobra motorika uzalud potrošena

Stojanović je izrazito motoričan igrač i to je jedina njegova kvaliteta na razini pravog europskog beka. Kombinacija agilnosti, brzine i moći ponavljanja trebala bi u teoriji biti idealna za beka u sustavu Nenada Bjelice koji provocira duel-igru.

Kako je onda moguće da je Stojanović njezina najslabija karika?

Najkraće rečeno, Stojanović ne zna prepoznati situaciju na terenu. Čak i kad u tome uspije, najčešće je prekasno pa ni svojom brzinom ne može ispraviti grešku. Najbolji primjer za to je utakmica protiv Šahtara u kojoj je Stojanović cijelo vrijeme lutao između pozicije desnog beka, zadnjeg veznog i desnog krila, pa sve do igrača koji je prilično besposleno i bespotrebno stajao pet metara ispred Theophilea-Catherine. Šahtar je to koristio u više navrata tijekom prvog dijela, ali Stojanović nije ništa naučio iz grešaka. Kod drugog gola Ukrajinaca je zaspao, propustio je odraditi preuzimanje i rotaciju u odnosu s drugim stoperom Theophilom-Catherinom te mu je igrač Šahtara pobjegao iza leđa.

Fizičke predispozicije u Ligi prvaka visoke su kod gotovo svih igrača, a razliku čine sposobnost brze obrade podataka i anticipacija zbivanja na terenu. Tu nalazimo razliku između Stojanovića i bekova visoke klase. On premalo i presporo razmišlja te se dovodi u situacije u kojima su mu šanse za uspješnom intervencijom vrlo male, a nerijetko radi bespotrebne prekršaje i skuplja kartone.

Dinamo mora tražiti nova rješenja

Stojanović ni nakon četiri sezone nije uspio postati ništa više od Dinamove najslabije karike. Istu poziciju u Dinamu igra još Ivo Pinto, ali on ima previše godina i zdravstvenih problema te ne može biti dugoročno rješenje. 

Pozicija desnog bočnog je Dinamov prioritet u narednom prijelaznom roku. Dok se to pitanje ne riješi, Bjelica mora smisliti kako Stojanovića najbolje sakriti od suparničkih udara. Formacija 5-3-2 koju je Dinamo prakticirao u Europi čini se kao najbolje rješenje jer nudi igrača viška u zadnjoj liniji i omogućava bočnim stoperima da lakše pokriju bekove. Stojanović u tom rasporedu ima i više slobode za dolaske u napad gdje može ponuditi više nego u fazi obrane. Dinamo mora imati bolje rješenje na toj poziciji.