IZABRANI hrvatski predsjednik Zoran Milanović rođen je u Zagrebu 30. listopada 1966. godine. Prve četiri godine živio je u zagrebačkom kvartu Knežija, a nakon toga su mu roditelji dobili novi stan na Trnju. Majka Zorana Milanovića bila je profesorica stranih jezika, a otac ekonomist. Na Trnju je imao nadimak Basta, a često se, prema vlastitom priznanju, tukao s vršnjacima. Srednju upravnu školu upisao je 1981., a to razdoblje života obilježili su mu bavljenje sportom i to boksom, nogometom i košarkom, te glazbeni pravac novi val.

Pogledajte pobjednički govor Zorana Milanovića:

Preporuke Tuđmanovog ulizice Zlatka Canjuge 

Pravni fakultet upisao je 1985. godine, a taj studij završit će s rektorovom nagradom. Milanović je prvo 1991. godine radio na Trgovačkom sudu u Zagrebu, no dvije godine kasnije, po preporuci prijatelja Siniše Petrovića, završio je u Ministarstvu vanjskih poslova. 

Zlatko Canjuga predložio ga je predsjedniku Franji Tuđmanu da bude savjetnik u misiji NATO-a i u EU u Bruxellesu pa je tu dužnost obavljao od 1996. godine. 

Milanovići su u Bruxellesu dobili i prvoga sina Jakova, a krajem 1999. godine vratili su se u Zagreb. Po povratku u glavni grad Hrvatske Milanović postaje član SDP-a, koji je dobio izbore 2000. godine. Milanoviću je prvo povjerena komunikacija s NATO-om, a bio je i pomoćnik ministra vanjskih poslova Tonina Picule. 

Na poziv Ivice Račana, a nakon što je SDP izgubio izbore 2003. godine, Milanović daje ostavku u Ministarstvu te odlazi raditi u SDP. Račan ga je 2006. godine imenovao za koordinatora medijskih aktivnosti, no nije dugo ostao na tom mjestu. 

Prve izbore izgubio zbog svog neiskustva

Nakon što je Račan umro, Milanović je objavio kandidaturu za šefa stranke te je te godine izabran na čelo SDP-a. Na 10. izvanrednoj izbornoj konvenciji Milanović je u drugom krugu pobijedio Željku Antunović sa 150 glasova prednosti. Antunović je nakon toga u stranci potisnuta u treći ešalon, a Ljubu Jurčića, koji je po zamisli stranke još za Račanovog života trebao biti premijer buduće vlade SDP-a, grubo je izgurao usred predizborne kampanje.

Iste je godine izgubio svoje prve izbore i to na zanimljiv način. Predizborni plakati s podignutim palcima Milanovića i Jurčića sa sloganom "SDP-ov tim" uklonjeni su preko noći i zamijenjeni Milanovićevim portretima, a u TV emisijama i medijima redovito se pojavljivao samo Milanović.

Na izborima 2007. godine HDZ je imao 66 mandata, a SDP deset manje - 56. SDP-ovi partneri HNS i IDS imali su zajednički deset mandata, a očekivalo se da će Milanovićev SDP sastavljati vladu. No to se nije dogodilo. Sanader je potpisao koalicijski sporazum s HSS-om i HSLS-om te SDSS-om i još nekim predstavnicima manjina.

Štoviše, Sanader je otvoreno podbadao Milanovića na konzultacijama kod tadašnjeg predsjednika Mesića pitajući ga uz namigivanje: "Što je, jesi li sastavio vladu?" Iako se 2007. godine očekivao poraz Sanadera, koji je već tada bio pritisnut brojnim aferama, Milanović je izgubio prvu bitku. Milanovićevi krivi potezi i fokusiranje na pogrešne stvari u predizbornoj kampanji, što je dovelo do topljenja podrške SDP-u, pripisivani su tada njegovoj mladosti i političkom neiskustvu. 

SDP je vidio kao stranku centra

Nakon izgubljenih izbora Milanović je ponovno morao u reizbor za šefa SDP-a. Godine 2008. pobjeđuje Davorka Vidovića i Dragana Kovačevića te nastavlja svoj mandat. Već tada pokazivao je kako SDP više vidi kao stranku centra, a ne ljevice. 

"Ako netko zastupa kršćanske vrijednosti, onda je to SDP." Iako su neki članovi SDP-a javno zagovarali stav da vjeronauku nije mjesto u školama, Milanović je gorljivo objašnjavao kako to nije istina.

"Stav je SDP-a da je vjeronauk u školama uređen međunarodnim ugovorom koji u SDP-u poštujemo", govorio je Milanović. U isto vrijeme nije ga krasila ni borba protiv korupcije. Milanović je oduvijek šutio kada je bila riječ o sumnjivim osobama u njegovoj stranci, prije svega Milana Bandića. 

Bandića je čuvao sve dok se nije sam izbacio 

Gradonačelnika Zagreba nikada se nije usudio izbaciti iz stranke. Bandić mu je jamčio vlast SDP-a u Zagrebu, što je bilo izuzetno važno. Milanović se tada oglušio o pismo 26 intelektualaca i javnih osoba koji su izrazili negodovanje načinom na koji se upravlja Zagrebom te kritizirali Bandića. Inicijator tog pisma bio je sociolog Dražen Lalić, a potpisnici su od SDP-a tražili političku eliminaciju gradonačelnika Zagreba. Milanović je to odbio pa je nakon toga bio suočen s kritikama da je izdao socijaldemokraciju.  

No preko kandidature za predsjednika pokraj predsjedničkog kandidata SDP-a, Ive Josipovića, Milanović nije mogao prijeći. Bandić se tada sam ispisao iz SDP-a.

U to vrijeme otkrivena je i afera s Milanovićevim kreditom. Milanović je, kad je imao 42 godine, uspio dobiti kredit od Erste banke koji mogu dobiti samo mlađi od 35 godina pa ga je tako trebao otplaćivati do 72. godine. Milanović je 2008. dobio kredit od 298 tisuća eura po kamati od 5,6 posto, koja se s vremenom popela na 5,9 posto. Tim su kreditom kupili stan od tadašnjeg predsjednika uprave Croatia osiguranja Hrvoja Vojkovića. Trebalo je tri godine da supružnici Milanović prodaju stan na Bijeniku kako bi vratili dio kredita.

Afere HDZ-a dovele ga do premijerske fotelje

No okolnosti su išle na ruku Milanoviću. Povlačenje Ive Sanadera, promjena u vrhu te stranke pa onda i korupcijske afere HDZ-a koje su se otkrivale od 2009. do 2011. godine Milanovića će odvesti do prve i jedine parlamentarne pobjede. U studenom 2011. koalicija SDP-HNS-IDS-HSU uvjerljivo je pobijedila korupcijskim skandalima razvaljen HDZ. 

U Milanovićevom je mandatu napisan, osmišljen i proveden predstečajni zakon prema kojem su bogate poduzetnike otpisom duga spašavali mali dobavljači.

Nepravda ovrha i kaos učestalih deložacija doživjeli su vrhunac dok je Milanović s Markovog trga odmahivao rukom. Branio je i koruptivno djelovanje odnosno članove svoje stranke kao što su Marina Lovrić Merzel i Željko Sabo, pa i druge, kao što je optuženi HNS-ovac Andro Vlahušić. Milanović je Vatikanske ugovore branio gorljivije od radikalnog desnog krila HDZ-a, kojem je vjeronauk bio važniji od informatike.

Dobre i loše stvari Milanovića kao premijera 

S druge strane, Milanović je kao premijer znao zauzeti mnogo više suverenistički stav od svih onih koji se danas pomodno pozivaju na suverenizam. Pojednostavljeno rečeno, Milanovićev se suverenistički stav naslanja na tekovine Tita i Tuđmana, dok se aktualni samozvani suverenisti napajaju suverenošću NDH, koja je bila skoro pa nepostojeća. 

Milanović se isto tako previše okruživao poslušnicima i frendovima, njegovi kadrovski izbori su bili ljudi poput Tomislava Sauche i Milanke Opačić, a zamjetno je i da je oko sebe okupljao svojevrsni boys club, što se vidi i po imenima najužeg tima za predsjedničku kampanju. Nikad nije razumio niti htio razumjeti specifične ženske probleme i teme, što je veliki minus za jednog navodno progresivnog političara. 

Puknuta cijev u stanu 

Četiri godine mandata premijera Milanovića najbolje opisuje njegova izjava iz poplavljene Gunje. Naime, 2014. godine ženi kojoj su poplave u Gunji potopile kuću ispred kamera je kazao da je i on imao "sličnih" problema. 

"Pukla nam je prošle godine cijev u stanu", ispalio je premijer i šef SDP-a, što je izazvalo zgražanje javnosti.  

Tijekom svojeg premijerskog mandata Milanovićeva vlada je imala i nekih dobrih poteza, poput raspetljavanja drame oko kredita u švicarcima, i to pretežito na račun banaka koje su sve to i zakuhale.

Ekonomski je Hrvatska za Milanovićeva mandata propadala. Most je svoju kampanju 2015. godine sveo na samo jednu riječ - reforme. Milanovićeva vlada u četiri godine nije provela gotovo nijednu, osim ako reforme nisu bili spašavanje privatnih tvrtki tajkuna pod sloganom "spašavamo radna mjesta" te izmišljanje novih parafiskalnih nameta.

Uništavanje ljevice pa gubitak dva izbora za redom 

Kao što je Sanader sustavnom politikom uništio pravašku scenu, gotovo isto napravio je Milanović ljevici. Nametala se politika o zlom HDZ-u, koja je u dobrim dijelom bila i istinita, posebno u dijelu ljudskih i građanskih prava te potrebi sprječavanja konzervativne revolucije, u kojoj se SDP predstavljao kao jedina alternativa.

"Možda smo mi i loši, ali HDZ je gori. Boljih nemate", poznata je SDP-ova mantra kojom se ili zaustavljalo okrupnjivanje ljevice ili su se dijelovi dovodili pod barjak te stranke. U stvarnosti, SDP je smanjivao ljudska prava - za kolektivne ugovore Milanović je govorio kako su oni "relikt prošlih vremena". Milanovićeva vlada donijela je i novi Zakon o radu, a tim dokumentom bitno su smanjena prava hrvatskih radnika i to duljim radnim vremenom, manjim otpremninama i lakšim otkazima. 

Nakon isteka mandata vlade Milanović će dva puta za redom gubiti parlamentarne izbore. Prvi put 2015. godine, a drugi put godinu kasnije, 2016. godine na izvanrednim izborima. Tada se povlači s mjesta predsjednika SDP-a, a za šefa te stranke izabran je Davor Bernardić. 

Prvo je rekao da nikada ne bi bio predsjednik...

Milanović usprkos svojim ranijim izjavama da nikada neće biti predsjednik, jer u tome "ne vidi smisla", 17. lipnja ove godine na svom Facebook profilu objavljuje kandidaturu za predsjednika. Stranačka tijela potvrdit će ga mjesec dana kasnije. Nakon toga dobio je potporu i HSS-a, HSU-a, PGS-a, Reformista, Demokrata, IDS-a, Laburista, GLAS-a, MDS-a i Stranke umirovljenika. 

Milanović u kampanju kreće s parolom "Predsjednik s karakterom", a kasnije i s parolom "Normalno". Aktualna predsjednica Grabar-Kitarović vodila je vjerojatno najgoru predsjedničku kampanju jednog favorita u cijeloj hrvatskoj povijesti. Ona je još na početku kampanje doslovno doživjela raspad sistema i to uživo, u intervjuima za medije i tijekom govora na predizbornim skupovima, a kasnije i u debatama. Redala je gaf za gafom.  

Za razliku od Kolinde, Milanović se nije raspadao pod pritiskom kampanje, nego je pokazao neočekivanu dozu samokontrole. Milanović je izgledao predsjednički, a i znao je točno čime se predsjednik treba baviti i kako to treba izgledati. Bio je kategorija iznad svojih najsnažnijih konkurenata, unatoč svim poznatim manama.  

...a onda je pobijedio Kolindu Grabar-Kitarović

U prvom krugu predsjedničkih izbora Milanović je imao 29,57 posto glasova, a Kolinda Grabar-Kitarović 26,55 posto. Treći je bio Miroslav Škoro koji je imao 24,4 posto glasova. U drugom krugu imao je 52,7 posto glasova, u odnosu na 47,3 posto Grabar-Kitarović. 

"Nekad sam znao napraviti štetu ljudima a da toga nisam ni bio svjestan, mislim na osjećaje. Neka znaju da to nije bilo namjerno, ali takva je politika. Želim vam da se umjereno i trezveno zabavite, ali bez brige, ovo nije najava prohibicije. Budimo jedinstveni u različitosti, osmijeh po osmijeh, da radimo prema većem zadovoljstvu ljudi u Hrvatskoj. Ako je ova moja tijesna, ali poštena pobjeda unijela malo vjere u ovo društvo, ja sam sretan čovjek i radujem se", zaključio je svoj pobjednički govor Milanović. 

Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom za predsjedničke izbore instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag: predsjednički izbori

Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.