IAKO JE Posljednji ples bio najavljivan kao dokumentarna serija o Chicago Bullsima u sezoni 1997./98., u kojoj su osvojili šesti naslov prvaka, konačni je proizvod zapravo bila priča o karijeri Michaela Jordana, od sveučilišnih dana i NCAA titule, preko dolaska u NBA i nagrade za rookieja godine te osvajanja naslova najboljeg strijelca lige, do zasluživanja epiteta najvećega košarkaša u povijesti i uzimanja šest NBA prstenova.

No tu je priča stala. Serija je ime dobila po izrazu kojim je trener Phil Jackson nazvao tu sezonu, za koju je znao da će njemu biti zadnja s Bullsima, posljedično i Jordanu, a zatim i svim ostalim ključnim akterima. Bio je to uistinu posljednji ples šampionske generacije čikaških bikova. Ali nije bio posljednji ples Michaela Jordana.

Serija je završila Jordanovom neuvjerljivom tezom da bi se svi igrači i trener Jackson vratili da im je uprava dala priliku te njegovim drugim odlaskom u mirovinu. Drugim, jer 1993. je uzeo godinu i pol dana pauze od košarke, igrao se bejzbola i tako razdvojio šest titula u dva "three-peata". Drugim, ali ne i posljednjim.

Između Posljednjeg plesa i pravog Jordanovog oproštaja prošlo je pet godina

Mnogi zaboravljaju da pobjednički šut preko Bryona Russella za naslov 1998. nije posljednje što je MJ pokazao na NBA parketima. Tri godine kasnije ponovno se vratio, ali ovaj put kao igrač Washington Wizardsa, s kojima je odigrao još dvije sezone prije trećeg i konačnog oproštaja 2003. kao 40-godišnjak.

Kako je uopće došlo do još jedne reaktivacije, i to u drukčijem dresu od onoga u kojem je postao globalna ikona? Što se događalo s Jordanom u tih pet godina između šeste titule s Bullsima i njegovog pravog posljednjeg plesa?

Još početkom 1999. u košarkaškom svijetu tinjala je nada da će opet vidjeti Michaela u starom dresu. No ta je sezona bila skraćena lockoutom jer se vlasnici klubova i igrači nisu mogli dogovoriti oko raspodjele novca u novom kolektivnom ugovoru. Umjesto na jesen 1998. počela je tek u veljači '99. i klubovi su ubrzanom ritmu odigrali po 60, umjesto standardne 82 utakmice.

Dok se čekao rasplet pregovora, Jordan se odmarao na Bahamima te je, igrajući se s jeftinim rezačem cigara, porezao tetivu na prstu, zbog čega ionako ne bi mogao igrati mjesecima. Tu je bio kraj svih nada. Pet dana prije završetka lockouta, 13. siječnja 1999., Jordan je službeno objavio da se drugi put povlači i da 99,9% više nikad neće igrati.

Godinu i šest dana kasnije, 19. siječnja 2000., Jordan se ipak vratio košarci, ali ne kao igrač, nego kao suvlasnik Washington Wizardsa i predsjednik kluba zadužen za košarkaška pitanja, odnosno slaganje momčadi.

Kao operativac bio je katastrofalan

U tom poslu nije bio ni izbliza uspješan kao na parketu. Njegov najpoznatiji potez bio je trošenje prvog izbora drafta na Kwamea Browna, srednjoškolskog centra koji je samo jednom u karijeri imao prosjek veći od 10 koševa i do danas se pamti kao jedan od najvećih promašaja u povijesti drafta.

Drugi potez vrijedan spomena bio je angažman Douga Collinsa, svojeg starog trenera iz prve faze karijere u Bullsima. To su mnogi vidjeli kao znak da bi se Jordan mogao ponovno vratiti, pogotovo zato što je cijelo ljeto 2001. trenirao i organizirao kampove za NBA igrače kako bi se prethodno okušao protiv aktualne konkurencije. 

I zaista, 25. rujna 2001. Jordan je okupio novinare.

"Svrbi me i moram se počešati. Ne želim da mi taj svrab smeta do kraja života", slikovito je objavio novi povratak. "Igrat ću zbog ljubavi prema košarci, za novac me nije briga", objasnio je i najavio da će cijelu plaću donirati u humanitarne svrhe za žrtve terorističkog napada 11. rujna.

Wizardsi su tada u sastavu imali nadolazeću zvijezdu u Richardu Hamiltonu koji će 2004. osvojiti naslov prvaka s Jordanu omraženim Detroit Pistonsima, razočaravajućeg Browna, niz mladih, nedokazanih igrača te nekoliko veterana poput Popeyea Jonesa, Huberta Davisa te 12. člana originalnog Dream Teama, tada najboljeg sveučilišnog igrača Christiana Laettnera.

Nije to bila momčad s kojom je Jordan mogao uopće maštati o ponavljanju uspjeha koje je ostvario s Bullsima i mnogi su se pitali što mu to uopće treba. No Jordan je u očima javnosti bio bezgrešan i svemoguć, pa se i od ovih Wizardsa očekivala barem konkurentnost za titulu. A Jordana nije bilo briga za ničije mišljenje, on je samo htio ponovno igrati jer i s 38 godina je bio osjetno bolji kao košarkaš nego kao operativac. Htio je ponovno biti Jordan.

"On bi uzeo loptu, a mi nismo stajali sa strane i gledali", opisao je Popeye Jones prve treninge s novim legendarnim suigračem u nedavnom razgovoru za Slam.

Jordanovo prisustvo suigračima je donijelo izazove i izvan parketa. Iako ga tri godine nije bilo u igri, to je i dalje bio Michael Jordan.

Ljudi su plakali kad bi ga vidjeli i gledali ruku kojom su ga dodirnuli kao da je od zlata

"Bio je popularniji od bilo koje rock zvijezde. Ljudi su se probijali kroz gužvu samo kako bi ga dotaknuli ili mu dali pet, a onda gledali u ruku kao da je od zlata. Bilo je to kao da putujemo s Michaelom Jacksonom. Vidio sam kako ga ljudi gledaju i odjednom počinju plakati. Nikad ništa luđe nisam vidio", rekao je Etan Thomas, ondašnji rookie Wizardsa.

U Jordanu je još gorjela ona stara natjecateljska vatra koja mu je obilježila karijeru i omogućila mu da postane ono što je postao. Hubert Davis, koji je pohađao sveučilište North Carolina kao i Jordan i koji je s njim 90-ih u dresu New York Knicksa vodio epske bitke protiv njegovih Bullsa, prisjetio se anegdote kakvih smo u Posljednjem plesu vidjeli na milijune.

"Na jednom treningu igrali smo zajedno, a ja sam sve živo pogađao. Onda je Michael promijenio strane i odlučio me čuvati. Do kraja treninga ne samo da nisam više zabio, nego nisam uspio ni šutnuti. Pitao sam ga: 'Koji ti je vrag? Pa mi smo suigrači, a ti si tako kompetitivan protiv mene? Ja sam igrač zadatka, a ti si najveći svih vremena!'. Odgovorio mi je da ovo nije ništa drukčije od sedme utakmice NBA finala, natjecanje je natjecanje", ispričao je Davis.

Na jednom je treningu Jordan tako lako zabijao, kao u najboljim danima u Bullsima, da ga je trener Collins prekinuo i naredio mu da više ne šutira.
"Nakon toga bio je kao John Stockton ili Magic Johnson. Nisam imao pojma da ima takav pregled. I dalje je stalno napadao, ali više nije šutirao, nego je davao povratne lopte šuterima za trice ili ih podvaljivao centrima za zakucavanje. Poslije mi je rekao da zna dodavati i da sve vidi, ali da jednostavno voli zabijati", prisjetio se Jones.

I kad je sezona počela, nastavio je zabijati. Nastavio je tamo gdje je stao tri godine ranije. U prvih mjesec dana šest puta je ubacio barem 30 poena. Između Božića i Nove godine u dvije uzastopne utakmice utrpao je 51 koš Charlotteu i 45 New Jerseyu. Dva mjeseca prije 39. rođendana.

Igrati protiv Bullsa bilo mu je kao igrati protiv rođaka

I dalje je imao nagon nemilosrdnog ubojice koji se stišao sam prilikom - gostovanja u Chicagu. Kad se vratio u United Center, pred njim je već stajao njegov kip. Krcata dvorana ustala je na noge i pozdravila ga zaglušujućim ovacijama koje su trajale dvije minute, a bile bi i kudikamo dulje da se svjetla nisu počela gasiti prije nego što će službeni spiker predstaviti domaću momčad.

"Niste vidjeli suze", rekao je Jordan. "Ali bilo je prilično blizu."

U možda i najgroznijoj utakmici u kojoj je Jordan ikada sudjelovao njegovi Wizardsi pobijedili su 77:69. Gospodin Zrak završio je sa 16 koševa, 12 skokova i čak devet izgubljenih lopti, najviše u karijeri.

"Bilo mi je teško igrati protiv Chicaga. To je kao da igraš protiv rođaka, nisi toliko motiviran. Chicago je Chicago, Bullsi su Bullsi. Drago mi je što je ovo završilo", rekao je nakon utakmice.

Jordan je bio jedini igrač u NBA ligi uz Kobea Bryanta s prosjecima većim od 25 koševa, pet skokova i pet asistencija, ali nakon All-Stara je zbog ozljede morao propustiti mjesec dana, a kad se vratio, nije bio pravi te je uskoro zbog ozljede koljena završio sezonu sa 62 odigrane utakmice.

Wizardsi su igrali toplo-hladno, u studenome su imali niz od osam poraza, a u prosincu od devet pobjeda. Jordan ih je držao na otprilike 50-postotnom učinku, no u razdobljima bez njega izgubili su šansu za doigravanje. Jordan je sezonu završio s prosjekom od 22,9 koševa, najslabijim još od svoje druge sezone, u kojoj je zbog ozljede stopala odigrao samo 18 utakmica u ograničenoj minutaži. Nije više bio najbolji na svijetu, ali je i dalje bio prokleto dobar.

Idućeg ljeta Wizardsi su Hamiltona poslali u Detroit u paketu za Jerryja Stackhousea, jednog od klinaca koje su mediji još ranije proglašavali novim Jordanom. Kao slobodan igrač stigao je Larry Hughes i Wizardsi su složili vrlo potentnu vanjsku liniju.

Stackhouse: Bilo je teško igrati s idolom kad znaš da si bolji od njega

Zbog njih je Jordan prvih 15 utakmica počeo s klupe, da bi se nakon niza od pet poraza vratio u petorku. No godine su već učinile svoje, nije to više bio Jordan iz čikaških dana. Vidjeli su to i suigrači.

"Bio je priličan izazov biti u situaciji da igraš s idolom u toj konkretnoj fazi, kad sam smatrao da sam bolji igrač od njega", rekao je Stackhouse u podcastu Adriana Wojnarowskog The Woj Pod.

Stackhouse je bio u naponu snage, a Jordan u evidentnom zalasku, ali ipak je imao status glavnog igrača.

"Sve akcije su išle preko Jordana. Trener Collins kao da mu se time želio iskupiti za neke loše trenutke koje su imali dok ga je vodio u Chicagu. Tako da smo sve radili točno onako kako je Michael htio. Krenuli smo dobro u sezonu, ali njemu se nije sviđalo kako smo igrali u napadu jer je više toga išlo preko mene. Želio je da više igramo izolaciju s posta na njega pa smo to i činili. Nakon toga sve je krenulo nizbrdo i više uopće nisam uživao u toj sezoni", rekao je Stackhouse pa objasnio:

"Slika Jordana koju sam imao u glavi i poštovanje prema njemu nekako su se izgubili tijekom te sezone."

Vidjeli su to i navijači koji ga prvi put u karijeri nisu izabrali u startnu postavu All-Star utakmice. Nove zvijezde Vince Carter, Allen Iverson i Tracy McGrady redom su dobili više glasova od Njegovog Košarkaškog Veličanstva. Ali Jordan je ipak završio u petorci.

"Nadao sam se da će MJ biti starter, ali već sam bio odlučio da ću mu prepustiti svoje mjesto ako ga ne izaberu", rekao je Carter za The Undefeated.

To je poznata priča, ali manje je poznato da je Air Canadu na taj potez nagovorio Isiah Thomas, legenda Pistonsa koja je Jordana triput zaredom zaustavljala u doigravanju, koja zbog Jordana nije bila dio originalnog Dream Teama iz Barcelonu i koju Jordan i danas otvoreno mrzi, što je ponovio u Posljednjem plesu. Thomas je tada kao trener Indiane dobio čast da vodi selekciju Istoka, a svojedobno je napravio istu stvar u čast Juliusa Ervinga.

Isiah Thomas pokazao je koliko je velik

"Rekao sam mu da bi to bio nesebičan potez i da bi Jordan to istinski cijenio", rekao je Thomas koji je 1987. prepustio svoje mjesto Dr. J-u, iako je time prekinuo vlastiti NBA rekord kao prvi igrač koji je bio starter na All-Star utakmici u svojih prvih pet NBA sezona. Istu su stvar, podsjeća The Undefeated, učinili Doug Collins prepustivši 1978. svoje mjesto Johnu Havliceku te Tim Hardaway koji je 1992. maknuo u stranu u čast Magica Johnsona.

Jordan je na toj utakmici zabio 20 koševa i preskočio Kareema Abdul-Jabbara kao najbolji strijelac u povijesti All-Stara, no Istok je izgubio 155:145 nakon dva produžetka u možda najkontroverznijoj utakmici svih zvijezda u povijesti.

Naime, Jordan je tri sekunde prije kraja produžetka svojim prepoznatljivim fadewayem zabio za vodstvo Istoka 138:136 i to je mogla biti kruna njegove All-Star karijere, no suci su vidjeli prekršaj Jermainea O'Neala na Kobeu Bryantu, koji je pogodio dva od tri slobodna bacanja i poslao utakmicu u drugi produžetak, u kojem je Zapad pobijedio.

Cijeli je vikend bio pretvoren u proslavu Jordanova lika i djela, ali naposljetku, zbog kontroverzne sudačke odluke, njegova All-Star priča nije dobila završetak iz bajke.

Prvi 40-godišnjak s više od 40 koševa

Baš kao ni priča o njegovoj posljednjoj sezoni, njegov pravi posljednji ples. Iako je i dalje imao bljeskova koji su podsjećali zašto je tako dugo bio pravo košarkaško božanstvo, iako je četiri dana nakon 40. rođendana zabio 43 New Jerseyu i postao prvi 40-godišnjak s više od 40 koševa na utakmici, Wizardsi su i tu sezonu proveli u prosječnosti.

Te je sezone Jordan ipak prikočio. Iako je odigrao sve 82 utakmice, imao je najslabiji prosjek u karijeri od "samo" 20 koševa, a već je prihvatio Kobea Bryanta kao svojeg legitimnog nasljednika. Kobe je već za sobom imao tri naslova s LA Lakersima, stilom igre nevjerojatno je podsjećao na njega i stalno ga tražio savjete kako bi mogao još više napredovati i još mu se više približiti.

I Jordan mu je pomagao, ali ponos mu ni u 41. godini nije dopuštao da mu prizna da je bolji.

"U Washingtonu ga je Jordan pobijedio, a zatim ga je potapšao po stražnjici dodavši: 'Možeš obuti moje tenisice, možeš me kopirati, ali nikad nećeš biti kao ja.' Točno to mu je rekao", prisjetila se ondašnja NBA zvijezda Gilbert Arenas u razgovoru za Slam.

"Zbog toga Kobe nije pričao s ostatkom tima cijela dva tjedna.  Svi su znali što će se dogoditi sljedeći put kada bude igrao protiv Jordana. Kada je MJ došao u Los Angeles, Kobe mu je strpao 55 poena", ispričao je Arenas.

Bio je to znak da je došlo vrijeme za konačni oproštaj. 

Jordan je sjedio na klupi, a cijela dvorana je skandirala: "We want Mike!"

Iako se od Wizardsa ni od Jordana nije očekivao naslov, sam ulazak u doigravanje bio bi lijep završetak priče. Wizardsi su bili u utrci do tri tjedna prije kraja sezone, ali izgubili su osam od posljednjih 11 utakmica i ostali kratki. Prije posljednje utakmice u sezoni, 16. travnja 2003. u Philadelphiji, sve je bilo jasno.

Sixersi su vodili 19 razlike kad je trener u trećoj četvrtini povukao Jordana na klupu. Ali kad je počela četvrta, krcati First Union Center počeo je skandirati "We want Mike". 

Nakon dugačkog nagovaranja trenera Douga Collinsa, Jordan je konačno ustao s klupe i vratio se u igru dvije i pol minute prije kraja. Prvom prilikom Eric Snow namjerno ga je faulirao kako bi Jordan s linije slobodnih bacanja mogao postići svoje posljednje koševe i dobiti oproštaj kakav legenda zaslužuje. Pogodio je oba bacanja, a zatim su Bullsi faulirali domaćeg igrača kako bi se utakmica opet mogla prekinuti, a Michael izaći iz igre. Tri minute trajale su ovacije suigrača, protivničkih igrača, sudaca i 21.527 navijača u Philadelphiji.

Htio se vratiti u ured, ali...

Nakon toga Jordan se namjeravao vratiti u ulogu predsjednika košarkaških operacija koju je 2001. napustio kako bi se vratio na parket. No vlasnik kluba Abe Pollin nije zaboravio koliko je MJ bio katastrofalan u toj ulozi te ga je 7. svibnja otpustio.

Jordan je to protumačio kao izdajnički čin i rekao da se nikad ne bi vratio i zaigrao za Wizardse da je znao da će priča tako završiti.

Nije jedini koji je požalio tu odluku. Iako je dokazao da i s 40 godina može biti jako dobar igrač u najjačoj ligi svijeta. Ali više nije bio najbolji. Ostao je pomalo gorak okus jer je ipak u te dvije godine pokvario dojam apsolutnog savršenstva koji je stvarao u Bullsima.

No kako to obično biva, mnogi su zaboravili na te dvije sezone te Jordana i dalje pamte kao čovjeka koji je devedesetih postao već od košarke i kao njegovu posljednju sliku u NBA ligi pamte onaj šut preko Bryona Russella za šesti naslov 1998. godine. Tako Jordan i želi da ga se pamti, zbog toga je time i završio Posljednji ples. Mlađe generacije, koje su ga upoznale kroz tu seriju, tako će i činiti.