LAGAO bih kad bih rekao da se vidjelo ili da smo mi koji smo imali nevjerojatnu privilegiju biti na Maksimiru osjetili da ih Dinamo "ima".

Barem ja nisam.

Na poluvremenu smo svi bili sretni što Dinamo izgleda stvarno jako dobro na terenu, što Spursi nisu napravili ništa i što smo još - živi. Ni po čemu se na terenu nije vidjelo da Tottenham vrijedi sedam puta više od Dinama koji je promašio jednu odličnu šansu i koji je vrlo lako mogao na poluvrijeme s vodstvom.

"Niš. Sad 'va banque' u drugom poluvremenu pa kaj bude", prokomentirao sam s jednim kolegom, a netko je dobacio kako bi odmah potpisao da 0:0 bude do 85. minute.

Složili smo se.

Nismo bili optimistični ni prije početka revanša jer nakon one rutinske pobjede Tottenhama u prvoj utakmici stvarno nije bilo realno očekivati da će proći dalje. Bili bismo prezadovoljni eventualnom pobjedom ili čak remijem protiv Mourinhovih megazvijezda, ali prolazu se stvarno nitko nije nadao.

Osim Dinamovih igrača. Oni su se od prve minute postavili kao da 0:2 iz prve utakmice ganjaju protiv, recimo, Belišća. Lauritsen je, kao i uvijek, urlao iz zadnje linije na suigrače, Livaković je bodrio, a Ademi je tjerao, tjerao i tjerao svoje naprijed.

Prvi gol više smo slavili mi na tribinama i u ložama nego igrači na terenu. Oni su ga doživjeli kao ništa posebno. Nitko nije dopustio ni trenutak opuštanja, a lica Tottenhamovih igrača na zagrijavanju i na klupi ispod nas i njihovih ljudi u loži govorila su sve. Zabrinuti pogledi, došaptavanje.

Dinamo je čitavo vrijeme bio "u crvenom", na trenutke i na izmaku snaga. Maksimalno napaljen i motiviran, s mudima do poda. A kako je utakmica odmicala, nervoza među Spursima bila je sve veća.

Kad je Oršić zabio drugi gol, siguran sam da su i oni bili svjesni da su gotovi, a počeli smo vjerovati i mi. Nakon majstorske akcije Atiemwena Oršić je zabio, a onda je Dinamo pokazao kakva je momčad. Dinamov junak dotrčao je do lopte, još jednom je zakucao u gol i onda jurnuo s njom na centar dok su se šokirani Spursi samo pogledavali. Za njim je krenuo i Ademi, koji nije dopustio ni trenutak opuštanja ili slavlja, nego je suigrače potjerao na svoju polovicu.

"Ajdeeeee", urlao je Dinamov kapetan.

Neka druga momčad, svjesna važnosti trenutka, možda bi spustila gas i pokušala se dovući do produžetaka koji su sad bili tako blizu. Ali ne i Dinamo. Strašni frajeri u plavom željeli su srediti Tottenham i prije dodatnog vremena i pokazati mu da ga se nikad nisu bojali.

Uoči produžetaka Mourinho je svoje igrače okupio ispred klupe. Nitko se nije zagrlio, nego su u šoku stajali i slušali Portugalca. Par metara dalje Dinamovi igrači su zagrljeni stajali u krugu, Krznar je nešto govorio, nakon njega i Ademi, a onda se samo prolomio glasni: "Ajdeeeeeee!"

Nikako drukčije taj produžetak nije mogao završiti. A kad im je Oršić zabio i treći, panika na licima Tottenhamove delegacije otkrila je kako su naivno podcijenili Dinamo. Počelo se nabijati u klupu, kukati prema četvrtom sucu što se Dinamovi igrači izležavaju i divljati nakon što je pokazao "samo" dvije minute nadoknade. Panično se centriralo u šesnaesterac, gdje je kolosalni Theophile-Catherine dobio svaki skok, a kad su Spursi mislili da su se izvukli, Livaković je nestvarno skinuo zicer Kaneu.

Tako to ide. Nikad ne podcjenjuj frajere.

Nikad.