PRAVOMOĆNA presuda da je Zdravko Mamić, proteklo desetljeće gospodar hrvatskog nogometa, kriv za pljačku 115.9 milijuna kuna iz Dinama i da definitivno mora u zatvor na šest i pol godina, već tjedan dana je top tema u Hrvatskoj.

Mamićgate nam dokazuje da je nogomet daleko više od igre

Mamićgate naveliko nadilazi okvire sporta i pretvorio se u prvorazredno pravosudno i političko pitanje. Skandal je to koji iz dana u dan buja jer Mamić redovno putem Facebooka otkriva nove pojedinosti o svom slučaju, tvrdeći da je cijelo vrijeme bio u bliskoj, gotovo intimnoj vezi sa sucima koji su mu sudili na prvostupanjskom procesu.

Koliko god Mamićev slučaj zgražao hrvatsku javnost, ovakav primjer korupcije, utaje poreza i pranja novca u nogometu nipošto nije hrvatska specifičnost. Vrhunski nogomet i ozbiljan kriminal odavno su i posvuda čvrsto povezani. Nogometni klubovi bili su i ostali sredstvo demonstracije svemoći vlastodržaca, ali i državnog terora.

Francu i Ceausescuu su Real i Steaua bili važni kao falange i Securitate

Fašistički diktator Francisco Franco, koji je Španjolskom vladao gotovo 40 godina (1936-1975), izjavio je da za imidž njegove Španjolske u svijetu više vrijedi i znači Real Madrid nego sve ambasade i ministri vanjskih poslova. Između generalisimusovih riječi i mnogih Realovih trofeja u razdoblju diktature (Kup se u njegovu čast zvao Copa del Generalisimo) je dakako nezanemariva veza.

Steaua je bila igračka Nicolaea Ceausescua, komunističkog diktatora koji je neviđenom represijom vladao Rumunjskom. Samo u njegovoj totalitarnoj državi bilo je moguće da omiljeni klub oca nacije rivalu Sportulu Studentescu doslovno otme najboljeg igrača Gheorghea Hagija i prisili ga da igra za Steauu.

Padom diktatura i nestankom blokovske podjele kriminalci i kriminalne metode nisu iščezli iz nogometa. Štoviše, čini se da njihov zagrljaj nikad nije bio čvršći. Dokazuju to i primjeri na koje podsjećamo.

Legendarni hajdukovac otkrio najveći korupcijski skandal francuskog sporta

"Affaire VA-OM" ime je pod kojim je u Francuskoj poznata najveća korupcijska afera u povijesti francuskog sporta. Na kraju sezone 1992/93. u francuskom prvenstvu davljenik Valenciennes, kojem je Hajdukov velikan Boro Primorac bio trener, ugošćavao je lidera Olympique Marseille. Izgledni putnik u drugu ligu igrao je protiv apsolutnog vladara Francuske koji je uskoro pod beskompromisnim i beskrupuloznim gazdom Bernardom Tapieom zavladao i Europom.

Marseille je tako imao ogroman razlog da pobijedi kod Valenciennesa - osvajanje čak pete francuske titule zaredom - ali još mu je važnije bilo to da do naslova dođe što ranije, kako bi imao više vremena pripremiti se za finale Lige prvaka protiv Milana i da do trijumfa u Valenciennesu dođe lagano i bezbolno. Taj klub je i sam itekako imao motive da zapne protiv velikog favorita. Borio se za opstanak.

Međutim, Primorcu se prije te utakmice i tijekom nje dogodila najgora, posebno podmukla sabotaža. Srušili su ga petokolonaši iz vlastitih redova. Tapie mu je "ušao" u najbolje i najpouzdanije igrače i to tako da je Jean-Pierreu Bernesu, glavnom operativcu kluba, naložio da Jean-Jacquesu Eydelieu, igraču Marseillea, naredi da kontaktira Jorgea Burruchagu, legendarnog Argentinca i strijelca pobjedničkog gola u finalu SP-a 86., zatim Valenciennesovog kapetana Christophea Roberta te Jacquesa Glassmanna i ponudi im po 250 tisuća franaka kako bi pustili utakmicu Marseilleu. Ova trojica odabrani su jer su bili najvažniji igrači suparnika, ali i zato što su dvojica od njih bili Eydelieovi suigrači u Nantesu pa je u njih mogao imati povjerenja. Burruchaga i Robert prihvatili su ponudu, a Glassmann je odbio prodati utakmicu. Robertova žena je uzela novac od Eydeliea i zakopala ga u vrtu tetine kuće, a njen suprug je na dan utakmice pozvao momčad na poseban sastanak i ostale suigrače uvjerio da namjerno izgube utakmicu te da usput budu nježni prema igračima Marseillea.

Plan je naizgled savršeno odrađen. U 21. minuti Alen Bokšić zabio je jedini gol na utakmici kojim je Marseilleu osigurao peti uzastopni francuski naslov i mirnu pripremu za finale Lige prvaka. Na odmoru je Glassmann pukao i rekao treneru da svi igrači osim njega, što plaćeno, što prešutno, sudjeluju u prodaji utakmice Marseilleu. Odmah nakon utakmice pukla je afera, policajci su upali u svlačionice obje momčadi, a ubrzo zatim i u prostorije Olympique Marseillea. Primorac je rekao Glassmannu da sve prijavi istražiteljima, kao i da će i sam svjedočiti. To je ohrabrilo poštenog igrača. Tapie, koji je tada drmao francuskim nogometom te imao sjajne veze od politike do pravosuđa, saznao je da je krunski svjedok tužbe u velikom suđenju za koje se sprema upravo Primorac.

Zato ga je zvao na sastanke, nudio mu bogatstvo i obećavao da će mu u zamjenu za šutnju srediti strelovit uspon u trenerskoj karijeri. Primorac je to sve prenio istražiteljima i tužiteljima. Tapie je na suđenju prvo tvrdio da Primorac laže, ali nakon što je Primorac detaljno opisao pogled s prozora ureda vladara francuskog nogometa te još neke sitnice iz njegovih odaja Tapie je, stjeran uza zid, priznao da se ipak sastajao s Primorcem te da je kupio igrače njegovog kluba.

Tako su pali boss francuskog nogometa te njegov veliki i skupi projekt temeljen na kriminalu. Naime, Tapieva desna ruka Bernes na suđenju je svjedočio kako je Marseille svake sezone pet-šest utakmica u Francuskoj i Europi kupovao ili pokušavao kupiti onako kako je to napravio s Valenciennesom, a to su kasnije potvrdili igrači i treneri suparnika Marseillea. Tapie je osuđen na dvije godine zatvora i 1994. doživotno potjeran iz sporta. Marseilleu je četiri mjeseca nakon kupovanja utakmice oduzet naslov francuskog prvaka za sezonu 1992/93. i zabranjeno mu je braniti naslov osvojen u Ligi prvaka. Godinu dana kasnije, prije sezone 1994/95. Marseille, koji je apsolutnu vladavinu Francuskom uspješno počeo preslikavati i na Europu, izbačen je u drugu ligu, a ubrzo zatim je bankrotirao i krenuo od nule. Eydelie je osuđen na jednu godinu zatvora, Bernes na dvije godine uvjetno, a Burruchaga i Robert na šest mjeseci uvjetno. Glassmann je pak dobio Fifinu nagradu za fair play zato što je odbio prodati utakmicu.

Primorac pak nije dobio nikakvu nagradu ni priznanje za ključnu ulogu u rušenju svemoćnog i kriminalnog gazde francuskog nogometa koji samo što nije bio zagospodario i Europom. Upravo suprotno, francuski mediji i javnost prikazivali su ga ne samo kao drukera, već i onog koji nije nevin u velikoj aferi i tvrdili su da se iz nje izvukao tako što je umočio Tapiea. Zato je Primorac na početku trenerske karijere, u 40. godini, ostao bez posla i budućnosti u drugoj domovini. 

Modrić u Španjolskoj prihvatio osam mjeseci zatvora jer mu je ženina firma utajila 870 tisuća eura poreza. Ipak, dobio je uvjetnu

U rujnu 2018., dva mjeseca nakon što je proglašen najboljim igračem SP-a i pola godine nakon što je Državno odvjetništvo u Osijeku podiglo optužnicu protiv Luke Modrića zbog davanja lažnog iskaza u procesu protiv Zdravka Mamića i suradnika, nogometaš koji će dva mjeseca kasnije dobiti Zlatnu loptu sklopio je sporazum sa španjolskim Državnim odvjetništvom prema kojem u potpunosti priznaje krivnju za optužbe koje mu tamošnja Porezna uprava stavlja na teret.

Time je prihvatio kaznu od osam mjeseci zatvora za dva djela porezne prevare, kojima je španjolski državni proračun oštetio za 870.728 eura. To je napravio tako što je honorare od marketinških prava primao preko računa tvrtke koju je otvorio u Luksemburgu upravo kako bi izbjegao plaćanje poreza u Španjolskoj. Iako je Modrićeva kazna zatvora formalno bezuvjetna, on nije otišao na izdržavanje kazne. Naime, prema španjolskom zakonu kazne manje od dvije godine koje su dosuđene za prvi prekršaj mogu biti odslužene uvjetno.

Realovu hrvatsku zvijezdu u kršenju španjolskog zakona ulovila je tamošnja Porezna uprava, koja je utvrdila da je zatajio 290.990 eura prihoda u 2013. i 579.738 eura prihoda u 2014. tako što je koristio tvrtku registriranu u Luksemburgu nazvanu Ivano, prema njegovom sinu, koju mu vodi supruga Vanja Bosnić.

Modrić je prema sporazumu o priznanju krivnje platio 40 posto iznosa koji je utajio, što iznosi 348.291 euro i, poput ostalih nogometaša koji su na ovaj način kršili zakon, dosuđenu zatvorsku kaznu zamijenio novčanom. Pri tome mu je svaki dan zatvora vrijedio 250 eura. Modrić je tako na spomenuti iznos morao dodati još 60 tisuća eura. Osim ovih 408 tisuća eura u sklopu nagodbe, Modrić je ranije platio milijun eura na početku postupka. Međutim, ovo nije jedini slučaj u kojem tamošnji poreznici sumnjaju da je Modrić utajivao porez.

Mourinho je utajio 3.3 milijuna eura poreza. Prihvatio je godinu dana zatvora koju nije odslužio

U isto vrijeme, trener koji je Modrića doveo u Real, prihvatio je jednogodišnju kaznu zatvora koja mu je dosuđena zbog izbjegavanja plaćanja 3.3 milijuna eura poreza u Španjolskoj. Jose Mourinho, tada trener Manchester Uniteda, prihvatio je jednogodišnju kaznu zatvora koja mu je dosuđena zbog izbjegavanja plaćanja poreza u Španjolskoj. Iza rešetaka nije otišao iz istog razloga kao i Modrić.

Prema optužnici Mourinho je španjolskim poreznim vlastima dužan 3.3 milijuna eura. Tužitelji su ga teretili da nije prijavio prihode od prodaje prava na korištenje svog imena u poreznim prijavama za 2011. i 2012.godinu, "a s ciljem ostvarenja ilegalne zarade".

Messi i otac oštetili su španjolski proračun za više od četiri milijuna eura. Osuđeni su na 21 mjesec zatvora

Dvije godine prije Modrića i Mourinha, u ljeto 2016., Lionel Messi i njegov otac Jorge osuđeni su na 21 mjesec zatvora zbog utaje poreza, ali kaznu nisu odslužili iza brave. Veznjak Barcelone uz zatvorsku dobio je i novčanu kaznu u iznosu od dva milijuna eura.

Španjolski sud u priopćenju je potvrdio kako je Messi osuđen po sve tri točke optužnice te da se okrivljenik može žaliti na presudu Vrhovnom sudu Španjolske. Međutim, Messi je prihvatio presudu s obzirom na to da svaku zatvorsku kaznu manju od dvije godine može odslužiti na slobodi.

U optužnici je pisalo da je Messi s ocem utajio porez, odnosno da je oštetio španjolski proračun za više od 4 milijuna eura između 2007. i 2009. godine. Messijev otac Jorge osnovao je mrežu lažnih tvrtki u Urugvaju, Belizeu, Švicarskoj i Velikoj Britaniji kako bi od španjolskih poreznika sakrio sponzorske prihode.

Njegov sin izjavio kako je on samo nogometaš te da se nikad nije bavio svojim financijama. "Maksimalno sam posvećen nogometu, a o drugim stvarima brinu moj otac i odvjetnik. Siguran sam kako me nisu željeli prevariti. Ne znam ništa o tome, niti me ikada zanimalo," kazao je Messi na sudu u Barceloni.

Ronaldo je morao platiti kaznu od 18.8 milijuna eura. Dobio je 23 mjeseca uvjetno

Najveću financijsku kaznu od navedenih Realovih velikana dobio je Cristiano Ronaldo. U siječnju 2019. je nakon priznanja krivnje za poreznu prevaru osuđen na 23 mjeseca zatvora uvjetno te je kažnjen s 18.8 milijuna eura.

Ronaldo, tada već igrač Juventusa, na sud je stigao sa zaručnicom Georginom, sjajno raspoložen i nasmijan, pozirajući za medije kao da dolaze na red carpet event za slavne, a ne na suđenje na kojem će priznati krivnju i biti osuđen za teško kazneno djelo.

Fifa je znala da se glas za Katar kao domaćina SP-a plaća dva milijuna dolara. I to djevojčici

Prije sedam godina Fifin etički istražitelj Michael Garcia sastavio je izvješće u kojem je predočio dokaz o isplati dva milijuna dolara za glas prilikom određivanja domaćinstva SP-a i to desetogodišnjoj kćeri Fifinog službenika. U izvještaju je pisalo i da su tri člana Fifinog IO-a letjeli na zabavu u Rio de Janeiro avionom katarskog nogometnog saveza prije glasanja za domaćinstvo SP-a 2022. Sve ovo Fifa je znala, ali nije poduzela ništa kako bi se ispravila kriminalna dodjela SP-a Kataru iz 2010.

2015. ili godinu nakon što je Fifa dobila izvješće svog etičkog inspektora, Josep Blatter (79), šef Fife od 1998., koji je u svjetskoj nogometnoj federaciji bio 40 godina, te Michel Platini (60), predsjednik Uefe i Blatterov programirani nasljednik na čelu svjetskog nogometa, suspendirani su na osam godina, što praktično znači kraj njihovih karijera u nogometu.

Blatter je tijekom svih tih desetljeća u Fifi gledao u što se ona pretvara: oligarhiju nezasitno korumpiranih moćnika, koji su njenu blagajnu bez dna koristili kao kasu uzajamne pomoći, ne libeći se uzeti milijune od JAR-a, Rusije ili Katara za dodjelu domaćinstava SP-a, marketinških agencija za dodjele televizijskih prava ili pak novce namijenjene haićanskoj sirotinji poharanoj prirodnim kataklizmama.

Šefovi Uefe i Fife pali su tek nakon što su američki poreznici istraživali pranje novca

Šala stoljeća. Kriminalna Fifa ima "Etički" odbor

Ali, jednako neuvjerljivo je čuti da organizacija korumpirana i kompromitirana do te mjere da su joj svi ključni ljudi pod ozbiljnim optužnicama za teška kaznena djela ima nešto što se zove "Etički" odbor. Mora da Fifini etičari nisu imali pojma što se oko njih događa svih ovih desetljeća.
 
Blattera i Platinija su oslobodili optužbi za korupciju, ali proglasili krivima za kršenje drugih pravila Fife: primanje i nuđenje darova te sukob interesa. Prekasnom reakcijom Blatter je onemogućen da uđe u treće desetljeće vladavine svjetskim nogometom, jer da nije krenuo skandal koji je kulminirao njegovom i Platinijevom suspenzijom, te ovom teškom kaznom, kandidirao bi se i 2016. za još jedan reizbor. 
 
Blatter nije shvaćao da je tom odlukom gotov i pokopan i patetično se noktima grebao za zadnje komadiće moći, utjecaja i fotelje, ali nije mu bilo spasa od bezdana u koji je izvjesno upao. U njemu ne prijeti nikakva primjerena kazna, čak ni poetska pravda, samo okaljano ime i anonimnost. Za čovjeka s kompleksom mesije, uvjerenog da je napravio za nogomet više nego itko u povijesti, to bi možda bilo dovoljno, da razmjeri kriminala u Fifi nisu nezamislivo veliki, a svjetski nogomet prekriven crnim mrljama metastazirane korupcije. 
 
Platinijevo preuzimanje svjetskog, nakon što je vodio europski nogomet, za nastavak dobro uhodanog i još bolje podmazanog načina poslovanja naprasno je prekinuto ovakvom odlukom. Ipak, kao mlađi od Blattera nije odustao od poslanja da na njemu nogometni svijet ostaje.

Ali, nema tog ljubitelja nogometa koji više vjeruje Fifi i Uefi, vodili ih Platini, Blatter ili Šuker, jer što znači biti na čelu organizacija čiji su svi ključni ljudi optuženi za kriminalna nedjela teška desetke milijuna čvrstih valuta koje su pokrali i međusobno podijelili na štetu nogometa u koji se toliko zaklinju.

Platini je uhićen zbog namještanja dodjele SP-a Kataru

Bivši predsjednik Uefe je prije dvije godine uhićen zbog sumnji u korupciju prilikom dodjeljivanja domaćinstva Svjetskog prvenstva 2022. Kataru. Uhićena je i Sophie Dion, savjetnica bivšeg francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja, a njegov tajnik Claude Gueant je priveden na ispitivanje.

Bivši neimenovani član tima koji je sastavljao kandidaturu Katara tvrdio je da je nekoliko afričkih nogometnih dužnosnika dobilo 1.5 milijuna dolara da glasaju za Katar. U ožujku 2014. godine otkriveno je da je bivši predsjednik CONCACAF-a dobio dva milijuna dolara od jedne katarske tvrtke, a taj slučaj američki FBI još istražuje.

Pet od šest najvećih Fifinih sponzora - Sony, Adidas, Visa, Hyundai i Coca-Cola - tražili su od Fife da istraži optužbe da je Katar kupio domaćinstvo, a potpredsjednik Fife Jim Boyce rekao je da će podržati glasanje o novom domaćinu SP-a ako se optužbe potvrde. Fifa je provela internu istragu, ali je, očekivano, zaključila da je sve bilo čisto.

Iako je u početku optužio "rasističke britanske medije" za hajku protiv Katara, Sepp Blatter je u autobiografiji optužio Katar za podmićivanje, a Francusku za ilegalne aktivnosti. "Bio je to sudar stvarnosti i političkog pritiska. Da je pročitan, Katar nikada ne bi bio domaćin. Međutim, Katar je svojim milijunskim ulaganjima u francuske avione i Paris Saint-Germain pridobio masu zagovornika. Čak je i tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy nagovarao svoje istaknute nogometne poznanike da glasaju za Katar. I Michel Platini imao je svoje prste u cijelom predizbornom i izbornom procesu", napisao je Blatter.

Na ručku u Elizejskoj palači francuski predsjednik i katarski emir dogovorili prodaju PSG-a i domaćinstvo SP-a

Michel Platini je u sklopu ove istrage dao iskaz u prosincu 2017. godine kad je priznao da je glasao za Katar. Kako piše Le Monde, koji je u posjedu arhivskih dokumenata iz ureda tadašnjeg francuskog predsjednika, Nicolas Sarkozy je u studenom 2010. godine, deset dana prije glasanja o domaćinstvu, organizirao ručak u Elizejskoj palači. Tamo su bili Sarkozy, njegovi savjetnica i tajnik, Platini, tadašnji katarski emir Tamim Ben Hamad Al Thani te njegov premijer i ministar vanjskih poslova.

"Nisam znao da će ljudi iz Katara biti na tom ručku. No, kad sam saznao, pretpostavio sam da predsjednik od mene očekuje da glasam za njih. Nikad to nije izričito tražio, ali to se od mene očekivalo. Nakon sastanka sam sve javio Seppu Blatteru", rekao je tada Platini za Le Monde.

Francuske vlasti istražuju posljedice tog sastanka u francuskoj predsjedničkoj palači. Ručak je istražiteljima sumnjiv već 11 godina, a osam mjeseci nakon što je do njega došlo, PSG je prodan Qatar Sports Investmentu za 76 milijuna eura plaćenih u komadu. PSG je od 2006. godine bio u vlasništvu američkog fonda Colony Capital koji je u Francuskoj predstavljao Sebastien Bazin. On je Sarkozyjev dugogodišnji prijatelj, a 2017. godine Sarkozy je postao član Upravnog odbora grupacije Accor Hotel čiji je izvršni direktor upravo Bazin. Dvije godine kasnije Accor je postao jedan od sponzora na dresu PSG-a i reklamu plaća 50 milijuna eura godišnje.

Francuska policija istražuje i je li sporni ručak u Parizu imao veze s osnivanjem televizijskog kanala beIN Sports koji je dio Al-Jazeere, a predsjednik je Nasser Al-Khelaifi, vlasnik PSG-a koji je također vrlo blizak sa Sarkozyjem. 

Nevjerojatno bogati zločinac trebao je kupiti kultni klub

Za kraj ostavljamo priču o tome kakav tip je trebao postati vlasnik kultnog engleskog kluba. U proljeće prošle godine navijačima Newcastlea omraženi vlasnik Mike Ashley spremao se na odlazak nakon 13 godina jer je prihvatio ponudu saudijskog princa Mohammeda bin Salmana da mu za 300 milijuna funti proda Svrake. Prijenos vlasništva trebalo je potvrditi vodstvo Premierlige, a poznavatelji prilika u engleskom nogometu slagali su se da je princ bliži nego ikada konačnom ispunjenju svog najvećeg sna.

U odnosu na saudijskog princa koji je poželio Newcastle, gazde Manchester Cityja su siromasi

Mohammed bin Salman naime već u 35. godini života težak je 260 milijardi funti. Za usporedbu, do njegove pojave najbogatiji vlasnik kluba Premiershipa, Mansour bin Zayed Al Nahyan, koji u ime Abu Dhabi United Groupa vodi Manchester City, raspolaže sa 17.7 milijardi funti.

Skuplje je platio Da Vincijevu sliku nego Newcastle

Nadalje, princ Mohammed u banci ima džeparac od 2.4 milijarde funti, jahtu od 400 milijuna funti (prije pet godina iznajmio ju je Billu Gatesu na tjedan dana za četiri milijuna funti), francuski dvorac od 240 milijuna funti i Da Vincijevu sliku, koju je platio 360 milijuna funti. Ipak, nije imao ono što je najviše želio - svoj nogometni klub. Životnu želju htio si je ispuniti nuđenjem četiri milijarde funti za Manchester United, ali mu to nije uspjelo. Sada, uz formalnu asistenciju Amande Staveley na čelu konzorcija koji podržava Njegovo Visočanstvo, spremao se postati daleko najbogatiji vlasnik kluba Premierlige, čak 15 puta bogatiji od dosada nedodirljivih gazda Cityja. 

Šesti od 25 sinova saudijskog kralja je srušio sve suparnike u igri prijestolja

Još nedodirljiviji je šesti od 25 sinova saudijskog kralja Salmana bin Abdulaziz Al Sauda, koji je beskrupulozno preskočio petoricu starije braće i probio se do trona kraljevske obitelji teške 1.3 trilijuna funti. Otac ima krunu, ali sin Mohammed drži najvažnije saudijske resore: ekonomiju, obranu, religiju i naftu. On je stvarni vladar države i najbogatije dinastije svijeta, ističe upućeni Economist.  

Međutim, ono što njegovo preuzimanje Newcastlea čini alarmantnim i degutantnim je što je to najgori primjer "sport-washinga", odnosno pranja imidža vladara potpuno kompromitiranog kriminalom ili zločinima ulaganjem u sport i predstavljanjem mecenom i dobrotvorom.

Brutalni saudijski vladar se naveliko pere sportom

Mohammed bin Salman je u zadnje vrijeme u žestokoj ofenzivi pranja sportom, jer je u glavnom saudijskom gradu Rijadu u prosincu 2019. organizirao boksački meč Anthonyja Joshue i Andyja Ruiza Juniora, a mjesec dana kasnije u Jeddahu dvoboj Reala i Atletica za Superkup Španjolske.

Amnesty International tereti ga za mučenja, javne egzekucije, nepostojanje slobode govora, rasizam...

Amnesty International ističe favorita za novog vlasnika Newcastlea kao velikog kršitelja niza ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji. Mučenja, javne egzekucije, nepostojanje slobode govora, rodna i rasna diskriminacija samo su neki od krimena koje mu stavljaju na teret. 

Human Rights Watch, druga relevantna organizacija za zaštitu ljudskih prava, saudijski režim naziva "despotizmom", uređenjem u kojem vladar svu moć koju ima koristi za diktatorsko vladanje zemljom i podanicima, uz naravno obilato korištenje prijetnji, prisile i mučenja.

Time: Arhitekt je rata i stravične gladi u Jemenu, najgore humanitarne krize našeg doba

Time, jedan od najuglednijih svjetskih magazina, smatra ga arhitektom rata u Jemenu i blokade koja je u toj zemlji rezultirala stravičnom gladi, koja ubija desetke tisuća ljudi, a UN je naziva "najgorom humanitarnom krizom naše ere koju je izazvao čovjek".

Svjetski vođe prave se da ne znaju sve ovo jer je raspojasani princ na čelu države koja je najveći svjetski izvoznik nafte i zemlja s drugim najvećim rezervama crnog zlata na svijetu. Mohammed bin Salman je miljenik Donalda Trumpa, rado viđen gost kraljice Elizabete i jedan od najvažnijih uglednika na samitima G-20.

Iznajmljuje jahtu od pola milijarde Billu Gatesu, živi u dvorcu kopiji Versaillesa

Taj "uglednik" se od svojih groznih nedjela opušta na spomenutoj superjahti od pola milijarde eura, na kojoj ga poslužuju 52 člana posade i koja ima sedam paluba, dva heliodroma i bazen sa slanom vodom. Uživa i u "najskupljem domu na svijetu", dvorcu Luj XIV. pored Pariza, koji je izgrađen u stilu obližnjeg Versaillesa i ima desetke soba, luksuzno kino, bazene, staklene podove...

Mohammed bin Salman ne prašta onima koji ga ometaju u uživanju. Prije tri godine svijetom je odjeknula priča kako je saudijski režim u Turskoj brutalno mučio i ubio disidentskog novinara Jamala Khashoggija.

Uhićenja, mučenja i ubojstva svih koji ga kritiziraju

Prije dvije godine Saudijska Arabija javnim je odsijecanjem glava ubila 37 civila osuđenih za terorizam. Od pogubljenih, 21 osoba je zlodjela priznala nakon teških tortura. Dva obezglavljena tijela ostavljena su u javnosti kao opomena.

U isto vrijeme dogodio se jedan od valova masovnih uhićenja borkinja za ženska prava u Saudijskoj Arabiji. Ovom prilikom šest uhićenih žena bilo je mučeno. UN je izvještavao da se "širom Saudijske Arabije masovno uhićuju svi koji kritiziraju princa, od kojih su mnogi izloženi torturi".

Newcastle ipak ostao bez novog gazde. Ne zato što je zločinac, nego jer potiče piratske prijenose Premiershipa

Jasno je dakle da navijači Newcastlea nisu imali razloga slaviti što im u klub dolaze "Allegri i igrači vrijedni 400 milijuna eura", jer oni i put do vrha Engleske, koji bi tako slijedili, bili bi plaćeni krvavim milijardama. 

Ipak, Premiership nije dopustio prodaju kluba krvoločnom princu. Razlog nisu njegovi brojni zločini, nego golemo piratsko tržište prijenosa utakmica engleske lige koje cvjeta u Saudijskoj Arabiji.

Svjetska trgovinska organizacija (WTO) optužila je saudijsku vladu da nije napravila ništa protiv toga, nego da je, upravo suprotno, podržala nacionalnu televizijsku mrežu beoutQ koja je ilegalno prikazivala prijenose utakmica engleske lige.

Sada dolazimo do poznanika iz prethodne priče. Prava za Premiership na tom području ima katarska televizija beIN Sports koja ih plaća 400 milijuna funti za tri godine. Saudijska Arabija zatim je objavila da se povlači iz kupnje Newcastlea. 

Navijačima nije smetalo što je preporod kluba trebao počivati na krvavim milijardama

Newcastleov vlasnik Mike Ashley tako je ostao bez kupca, ali je prema predugovoru zadržao 17 milijuna funti avansa koji je dobio od Saudijaca. Navijači, bijesni na Ashleyja, tijekom čije se vladavine klub našao u minusu od 160 milijuna funti te u stalnoj borbi za opstanak, nadali su se da će saudijskim preuzimanjem krenuti preporod Newcastlea, borba za trofeje i ulazak u Ligi prvaka.

Pri tome je većini njih bilo jedino bitno što je novi gazda nevjerojatno bogat. To što je masovni ubojica i mučitelj koji bi novog diva Premiershipa sagradio od krvavih milijardi ni najmanje ih nije zamaralo. Da parafraziramo neke nama bliže navijače, vjerojatno bi se tješili mantrom: "Mi navijamo za Newcastle, a ne za šeika Bin Salmana."