CHELSEA je drugi put u svojoj povijesti osvojio Ligu prvaka, nakon što je u Portu svladao Manchester City 1:0.

Tuchel je napravio čudo i u samo četiri mjeseca je od disfunkcionalne momčadi složio jednu od najmoćnijih ekipa u Europi. Sinoć je imao pomoć svojeg kolege, jer su Pep Guardiola i njegova momčad teško podbacili u najvećoj utakmici sezone.

Je li Pep izgubio utakmicu zbog iznenađenja u sastavu?

Najveće pitanje uoči susreta bilo je kako će Pep Guardiola postaviti momčad, posebno s obzirom na činjenicu da je u posljednjih mjesec dana dvaput izgubio od Tuchela. Kao i u većini ključnih utakmica ove sezone u Ligi prvaka, odlučio je krenuti bez klasičnog napadača, ali jedna druga odluka puno je više iznenadila. City gotovo uvijek igra s barem jednim zadnjim veznim i razaračem. Tu ulogu uglavnom obavljaju Rodri i Fernandinho, a nijedan od njih nije našao svoje mjesto u startnoj postavi.

Tu ulogu je u teoriji trebao obavljati Ilkay Gündogan, koji je nešto donekle slično igrao još u Borussiji Dortmund. Ipak, danas je on puno stariji i puno ozljeđivaniji igrač, koji nema potrebnu brzinu ni agresivnost da razbija suparničke napade u startu. Guardiola je pojasnio svoj izbor: "Donio sam tu odluku jer je Gündogan znao to igrati u Njemačkoj. Htjeli smo imati niže i brze igrače na terenu, i u sredini i između linija, to je jedna od naših najvećih kvaliteta."

U suštini, radilo se o odabiru koji se može objasniti. Znalo se da će Chelsea stati u blok i čekati pogrešku Cityja u predaji lopte kako bi zaprijetio iz kontre. U tom smislu se znalo da neće biti velike bitke u sredini terena, nego će Chelsea tu zonu prepustiti svom suparniku. Pep je to predvidio i u momčad je radije stavio jednog ofenzivnog igrača koji će mu pomoći razbiti suparnički blok. Znalo se da će zbog toga biti ranjiviji kada izgube loptu, ali je napravio svjesnu odluku, u kojoj je dio stabilnosti žrtvovao kako bi na teren stavio više kreacije. Jedini gol na utakmici pao je nakon visokog pritiska Cityja, koji je Chelsea majstorski izigrao. Radilo se o situaciji u kojoj ne bi pomogli ni Rodri ni Fernandinho, pa se na najbanalnijoj razini može zaključiti da City nije izgubio zbog toga što je na teren izašao bez prave "šestice". Ono što je City pokopalo je igra u zadnjoj trećini terena.

Totalna nemoć

Cityjeva igra u završnoj fazi napada može se opisati samo kao totalna nemoć. U sustavu bez osigurača u sredini terena Pep se nadao da će njegova momčad bolje čuvati loptu, lakše kreirati višak i stavljati Chelsea pod velik pritisak, što će otupiti i njegovu oštricu u kontranapadu. Ništa od toga nismo vidjeli. Činjenica da je Edouard Mendy završio susret bez ijedne obrane, a City je u 90 minuta stvorio jednu jedinu polušansu, najporaznija je statistika prvaka Engleske u finalu.

Postavka je bila slična kao i protiv PSG-a, s nešto drugačijim kadrom. Sterling i Mahrez su zaigrali na aut-liniji kako bi što više rastegnuli Chelseajevu obranu, dok su Bernardo Silva, Kevin de Bruyne i Phil Foden trebali pronaći prostor koji se tako otvara u sredini terena. Glavni problem u toj fazi igre za City je bio to što nisu na pravi način koristili širinu. Znakovit je podatak da je Sterling u prvom poluvremenu loptu dotaknuo tek 17, a Mahrez 20 puta i obojica su po tome bili dva najneaktivnija igrača na terenu. S obzirom na to da City nije dovodio loptu do svojih krilnih igrača, nije uspijevao Chelseajev 5-2-3 blok tjerati da se pomiče od jedne do druge strane, nakon čega bi se eventualno otvorila rupa u obrani. Jedan jedini put kada je to napravio kvalitetno, Foden je ušao u dobru šansu, ali je njegov udarac s 10-ak metara blokiran u zadnjem trenutku.

Bez ritma, bez kemije i bez rješenja na lopti, od prve minute je bilo vidljivo da ovo neće biti dobra večer za City i da ga spasiti može jedino scenarij u kojem ni Chelsea ne zabije gol. To se nije dogodilo zahvaljujući fantastičnoj igri prednjeg Chelseajevog trojca.

Generali prostora i majstori kreacije

Momčad Thomasa Tuchela imala je jednostavan plan u napadu, ali vrlo dorađen i efikasan. U posjedu je napadala preko svoje lijeve strane, gdje bi se Mount pozicionirao između Walkera i Stonesa. Bek Cityja zbog toga je morao u fazi obrane igrati bliže sredini, što je uz liniju otvaralo prostor za Bena Chilwella, koji je stalno dolazio naprijed.

U ovoj utakmici smo, više nego ijednom dosad u sezoni, vidjeli da Chelsea ima prednju trojku koja kreira bolje od bilo kojeg drugog napada na svijetu. I dok većina najboljih igrača današnjice svoju kreativnost pokazuje kada ima loptu, Mount, Havertz i Werner usavršili su kreaciju bez lopte.

Grafika: Sofascore za IndexSport

Svaki od njih trojice stalno radi bez lopte, odvlači suparničku obranu i tjera ju na rotaciju, čime uvijek stvaraju prostor za suigrače. Timo Werner je opet imao dva velika promašaja, koja bi bila postala viralna da je njegova momčad izgubila, ali kod Havertzova gola vidjela se sva njegova vrijednost za njegovu ekipu. Kretanjem bez lopte odvukao je Diasa dobrih 15 metara izvan pozicije, što je po sredini terena ostavilo autoput za njegovog suigrača, koji je riješio finale Lige prvaka prvim golom u životu u tom natjecanju. Ne treba u tom planu zaboraviti ni N'Gola Kantea, čovjeka koji nije samo razbijao suparničke napade već je stalno ulazio u završnicu iz drugog plana i bio faktor više o kojem se suparnička obrana morala brinuti.

Tuchelovo remek-djelo

Thomas Tuchel je osvajanjem Lige prvaka dovršio remek-djelo koje je ostvario u Londonu ove sezone. Do njegovog dolaska momčad je djelovala poput razbijene vojske, ali ju je njemački stručnjak u vrlo kratkom periodu stabilizirao i preporodio. Dovukao ju je do četvrte pozicije u ligi, ušao u finale FA kupa, a onda osvojio najglamurozniji trofej svjetskog klupskog nogometa. Nijemcu je trebao jedan pravi, veliki trofej u karijeri da svi shvate o kako kvalitetnom treneru se radi. Njegova priča neodoljivo podsjeća na onu Hansa-Dietera Flicka koji je u sličnoj situaciji lani preuzeo Bayern i osvojio Ligu prvaka. U finalu su Bavarci svladali baš Tuchelov PSG, ali Nijemac je ovog puta otišao do samog kraja.

Po treći put u mjesec dana pobijedio je momčad koja je uzela tri od posljednja četiri prvenstva i koja je dvaput prešla nevjerojatnu granicu od 100 bodova. Vrhunska defenzivna kompaktnost, u kojoj svih 11 igrača aktivno igra obranu, i jasni, brzi napadi nose potpis trenera koji je dočekao priznanje na najvećoj pozornici. Turnirski format je takav da je sreća često presudan faktor. To Chelsea najbolje zna. Kada je 2012. godine osvojio Ligu prvaka, u polufinalu i finalu je preživio preko 70 udaraca Bayerna i Barcelone na svoja vrata. Messi i Robben su promašili penale, a Bluesi su do titule došli nakon raspucavanja. Ovog puta to im nije bilo potrebno. Bili su bolja ekipa u svakom nokaut-dvoboju, nadigrali su svakog suparnika i sasvim zasluženo su na krovu Europe.