MIHAJLO Hrastov je na koranskom mostu u Karlovcu, koji se od jutros, odlukom karlovačkog HDZ-a i partnera, zove Most specijalne jedinice policije Grom, prije 30 godina mitraljezom ubio 13 razoružanih rezervista Jugoslavenske narodne armije i ranio njih dvojicu.

Za preimenovanje mosta se glasalo malo prije 4 ujutro

Nastao je tu i mural, i to suradnjom karlovačkih Bad Blue Boysa i braniteljskih udruga. Održano je slavlje, govori i bakljada. Što se tiče odluke o preimenovanju Koranskog mosta, nju su donijeli vijećnici lokalnog HDZ-a. Odluka se na sjednici Gradskog vijeća našla na prijedlog Udruge Specijalne jedinice policije Grom Karlovačke županije, a jutros u 3:45 za nju je glasalo 13 vijećnika HDZ-a i njegovih partnera. Četiri vijećnika Možemo su bila protiv, a vijećnici SDP-a su odlučili da neće sudjelovati u raspravi.

No, tko je zapravo Mihajlo Hrastov, odnosno što o njemu kažu presude, kako ona Županijskog suda u Karlovcu, koja ga je oslobodila, tako i ona Vrhovnog suda, koja ga je osudila?

Županijski sud ga je tri puta oslobodio

Recimo da se radi o najdužem kaznenom postupku u hrvatskoj povijesti. Hrastova je Županijski sud u Karlovcu tri puta oslobodio optužbe. Radi se o suđenjima iz 1992., 2002. i 2007. godine.

Sva tri puta Županijski sud donosio je odluke u kojima se tvrdilo da je Hrastov u srpske vojnike pucao iz nužne obrane, a Vrhovni sud bi te presude poništio, dok sam nije odlučio provesti postupke

Ubijene na sudu nazivao četnicima

No, vratimo se sad na presude Županijskog suda iz Karlovca, u kojima se detaljno navode svjedočenja.

U obrazloženju presude iz 1992. godine stoji u trećem licu prepričan iskaz Hrastova.

"U obrani optuženik navodi da on nije nikakav kriminalac, dezerter ili bjegunac kako se to cijelo vrijeme u tijeku ovog postupka povlači. U vrijeme obrambenog rata za Republiku Hrvatsku bio je zapovjednik odjeljenja antiterorističke jedinice pri Policijskoj upravi Karlovac i u to vrijeme je policija kao Zbor narodne garde, koji se formirao, branila i grad Karlovac i Republiku Hrvatsku. Prema tome, kritičnog dana je branio svoj život, živote svojih roditelja, kao i svih građana grada Karlovca. Stoga ne želi da ga se kao čovjeka diskriminira i izjednačava s ratnim zločincima, za koje on smatra Arkana, Šešelja i ostalu četničku bandu koja radi zločine za koje smatra da ih nije potrebno posebno navoditi i opisivati", navodi se u presudi.

"Kritičnog dana, u svojstvu zapovjednika odjeljenja antiterorističke jedinice, dobio je zadatak da krene na koranski most koji je u pravcu Mekušja i preuzme grupu četnika koji su tu bili zarobljeni. Naziva ih četnicima iz razloga jer to nije bila regularna vojska i nije postupala po bilo kakvim pravilima po kojima bi regularna vojska bila dužna postupati. Napominje da je tada u gradu Karlovcu bila na snazi zračna i opća opasnost, bio je u tijeku artiljerijski napad na Karlovac i grad je bio zamračen", stoji u obrazloženju.

Događanja na mostu

Piše kako je Hrastov sa svojim kolegama krenuo u pravcu koranskog mosta, u vozilu s otvorenim vratima, u kojem ih je bilo pet ili šest. Stoji i kako su tada prema njima doletjeli hici iz raznog oružja te kako su u Karlovcu djelovali snajperisti. Kolege i on su imali na glavama kapuljače s prorezima pa ne zna tko je sjedio gdje. U svakom slučaju, Goran Čerkez i on su krenuli prema mostu, a ostali su dobili zadatak da ih čekaju. 

"Putem do mosta sreo je jednu grupu protivne strane koja je bila prepraćena. Kasnije je saznao da je grupa bila prepraćena u PU Karlovac i da se radilo o vojnicima tzv. JNA. Došli su na most, tamo je zatekao drugu grupu pripadnika protivne strane koju su držala dva pripadnika naših snaga. Nije mu poznato tko je tada bio na položaju i tko su bili pripadnici policije ili Zbora narodne garde. Jedan od tih kolega mu je rekao da pripadnike tzv. JNA treba pretresti pa je naredio Čerkezu da to obavi", navodi se.

Kaže da je punjenje mitraljeza od 100 metaka, nije moguće pucati pojedinačno

Piše kako su se u to vrijeme čuli tenkovi, koji su krenuli prema mostu, ali i pucnjevi.

"Goran Čerkez je krenuo prema ovoj grupi da izvrši zadatak, i to prema zadnjem u grupi gledajući iz pravca grada prema Mekušju. U odnosu na Čerkeza on je ostao na drugom kraju te kolone. Između njih dvojice mogla je biti udaljenost između 4, 5 metara. S tom grupom su njih dvojica bili sami jer su ona dvojica koja su ih dopratila otišla preko mosta u pravcu Mekušja na položaj. U to vrijeme već je bio mrak. U jednom trenutku, kada je Čerkez trebao izvršiti zadatak koji je opisao, vidio je da ga je netko od te grupe oborio na tlo i začuo je povik 'drži ustaše' ili nešto slično. Od naoružanja Čerkez je imao automatsku pušku marke Kalašnjikov, cal. 7.62 mm. U tom momentu, kada je jedan od njih oborio Čerkeza, ostali su krenuli na njega. Krenuli su polukružno. U toj cijeloj situaciji uspio je povikati 'stani, pucat ću', ali ih to nije zaustavilo. Tada je počeo pucati. Od naoružanja imao je mitraljez marke Ultimax, cal. 5.56 mm, a radi se o naoružanju koje ima doboš, punjenje 100 metara i puca se rafalno, jer uopće nije moguće pucati pojedinačno", navodi se u presudi, gdje stoji kako je, pucajući na opisani način, branio svoj i život svog kolege.

Vidio pušku uperenu prema sebi

Napominje da je vidio i pušku uperenu prema sebi, pretpostavlja da se radilo o oružju Čerkeza, te kako bi, da nije reagirao, njihovi životi bili pod pitanjem. 

Nakon ovog događaja Hrastov je prebačen u Bjelovar, gdje je i nadalje bio pripadnik antiterorističke jedinice, a tamo je ostao sve do lišenja slobode 1992. godine.

Odluku donio u trenutku

"Odluku da puca u zarobljenike donio je u trenutku, radilo se o djeliću sekunde jer su istovremeno, kada je jedan zarobljenik krenuo na Čerkeza, ostali krenuli prema njemu".

Hrastov je "poreknuo da je on zadao rane od noža ili drugog oružja ako ih poginuli imaju".

Ta priča oko rana od noža ili drugog oružja je bitna za priču zbog iskaza Gorana Čerkeza, koji je rekao da je rezervist skočio na njega i oborio ga na most, počeo ga daviti i otimati automat te kako je Hrastov počeo pucati da mu spasi život.

Čerkezovo svjedočenje

"U jednom trenutku njega je onaj rezervist, koji ga je srušio, pustio i počeo bježati. Optuženik je krenuo za njim, s nožem u ruci, sustigao ga pri kraju mosta i udario nožem, ne zna koliko puta. Nakon toga je optuženik (Hrastov, op.a.) njemu (Čerkezu, op.a.) iza pasa uzeo pištolj i svakom od rezervista koji su ležali na mostu pucao po jedanput u glavu. Ta pucnjava pištoljem je uslijedila možda pola sata nakon paljbe iz puškomitraljeza. Nije siguran da li je pištolj uzeo optuženik ili mu ga je on dao", piše u obrazloženju.

Međutim, na glavnoj raspravi Čerkez je nadopunio iskaz. Što se tiče navoda o pucanju iz pištolja u glavu rezervista, Čerkez je naveo da je kasnije čuo nešto o rezultatima obdukcije pa je to pripisao optuženiku koji je bio jedini uz njega na mostu.

"U to vrijeme ubijen mu je brat i sve to zajedno s ovim ratom djelovalo je na njega da o događaju ne govori objektivno, već je izmišljao i konstruirao. Isto obrazloženje dao je i za navode o napadu optuženika na rezervista nožem", piše u obrazloženju o Čerkezu.

Sud prihvatio Čerkezovo svjedočenje

Sud je temeljem izvještaja balističkog vještaka zaključio da u rezerviste nije pucano iz kratkog oružja jer među materijalom dostavljenim na vještačenje nije bilo dostavljeno ništa što bi se odnosilo na kratko oružje. Sud navodi kako je isto potvrđeno i provedenim sudskim vještačenjem.

Uglavnom, sud je prihvatio svjedočenje Čerkeza s glavne rasprave. 

Svjedočili i preživjeli vojnici JNA

A svjedočili su i rezervisti bivše JNA koji su preživjeli rafalnu paljbu. Oni su Svetozar Šarac, Branko Mađarac, Duško Mrkić i Nebojša Jasnić, koji su iskazivali da nisu vidjeli nikakav otpor zarobljenika, što se može pronaći u presudi iz 2008. godine.

Šarac je opisao događaje prije pucnjave na mostu.

Kad su išli prema mostu, kako on tvrdi, sišli su na jednom puteljku prema ribarskoj kući gdje su morali leći jedan pored drugoga. Tvrdi da je jedan čovjek odmah nakon što su legli zaklan, ali i dodaje da se to dogodilo još jednom čovjeku. Navodi kako sam čin nije vidio, ali je to zaključio.

Tada im je naređeno da odu do sredine mosta, dvojica po dvojica, a "dočekale su ih maskirane osobe koje su odmah počele pucati". Rekao je kako je on pogođen u rame i u rebro, nakon čega je izgubio svijest. Kad se probudio, govori, bio je mrak, a oko njega je bilo puno krvi.

"Tvrdi da je na početak mosta dovezen jedan kamion kojim je prepriječena cesta te da je u jednom trenutku jednostavno ušao u kabinu tog kamiona, a ne zna ni sam zbog čega, a  ujutro oko pola sedam ili kasnije primijetio je da su došli djelatnici MUP-a. Kad su otvorili vrata tog kamiona, on je jednostavno ispao iz vozila, a jedan od njih udario ga je kundakom po glavi i tada je izgubio oko. Kasnije je odvezen u bolnicu u Karlovac gdje je bio u šok-sobi pet dana", stoji u obrazloženju presude.

Poznaje Hrastova

"Mihajla Hrastova poznaje od ranije, ali ga tom prilikom nije vidio na mostu, međutim ne može reći da li je on možda bio jedan od one trojice koji su u njih pucali jer im se nisu vidjela lica", piše.

Mađarac je pak rekao kako je po njima pucao jedan čovjek, uglavnom po nogama, pa se bacio u plitki dio Korane i sakrio u široku cijev, gdje se zadržao do ponoći.

Mrkić se bacio s mosta

Duško Mrkić se dotaknuo događanja kod ribarske kućice, dodajući da je sijevnuo nož prema jednom vojniku koji je pretučen i nogama.
 
"Kad je drugi vojnik prigovorio, krenuli su i na njega, međutim ne zna da li su ga samo tukli ili su eventualno i pucali ili upotrijebili nož. Dobili su naredbu da ustanu i tada mu je sinulo kroz glavu da će biti vjerojatno ustrijeljeni pa se jednostavno prebacio preko ograde mosta i u tom trenutku dobio metak u trbuh i pao na pijesak. Sakrio se pod mostom i krio se do sljedećeg dana oko 9, 9.30 sati, otpuzao do ribarske kućice i od jedne žene zatražio vodu", piše u presudi.

Nebojša Jasnić naveo je kako ne zna je li u njih pucao jedan čovjek ili više njih te kako je osoba koja je u njega pucala bila od njega udaljena onoliko koliko je širok most. 

Ova, ali i druga svjedočanstva za karlovački sud nisu bila presudna te je Hrastov tri puta oslobađan optužnice.

Sud smatrao da vojnici JNA nisu bili bezopasni

"O bezuvjetnoj predaji skupine ljudi pokorenih i na milost i nemilost predanih svojim čuvarima može se govoriti tek onda kad je takva skupina prethodnim radnjama onemogućena u pružanju bilo koje vrste fizičkog otpora i time apsolutno bezopasna za svoje čuvare, a to podrazumijeva da je temeljito razoružana, smještena u odgovarajuće prostorije ili prostor, uz odgovarajući broj opremljenih i osposobljenih čuvara. Kako je već naprijed obrazloženo, ova skupina na mostu nikako nije predstavljala bezopasnu, potpuno pokorenu i u fizičkom smislu onemogućenu skupinu zarobljenika naspram samo dvojice naoružanih čuvara", piše.

Visoki upravni sud misli drugačije

No, Visoki upravni sud 2009. godine, a zatim 2012. i 2015. godine, jasno je presudio drugačije, navodeći da dokazi koji su bili relevantni za karlovački sud nisu prihvatljivi za Vrhovni sud.

Hrastov ne zna je li pucao!?

Zanimljivo da se u obrazloženju presude iz 2009. navodi i iskaz Hrastova, koji ne zna je li pucao.

"Ja sam sada saslušao sve te moje obrane, ja znam da sam sve to kazao, a da li je to sve tako bilo, ja to ne znam, ja se više toga ne mogu sjetiti. Ja sam i tada u tim obranama iskazivao ono što sam ja u to vrijeme nakon događaja o svemu tome čuo iz novina ("G."), pa sam onda govorio tako o slici koju sam stvorio, a da li je to tako bilo stvarno, ja to ne znam. Ja sada ovog časa ne mogu reći da li je to što sam tada iskazivao bila istina ili nije bila istina… Da li sam ja uopće pucao u vrijeme inkriminiranog događaja, izjavljujem da se ja toga ne sjećam, ja to ne mogu potvrditi, jer svih ovih 17 godina ja i moja obitelj živimo u nemogućim okolnostima i pod nemogućim pritiskom. Još jedanput ponavljam da sada ovog časa ja ne znam da li je sve bila istina ono što sam iznosio u svojim obranama u kojima sam više puta priznao da sam inkriminiranog događaja pucao, zašto sam pucao – jer je to sve bila moja konstrukcija događaja. Ja ne poričem da sam sve to iskazivao, ali ja sada ni sam ne znam što se dogodilo, a niti da li je ono što sam iskazivao bila stvarna istina koja se dogodila", riječi su Hrastova.

Vrhovni sud navodi i da njegov iskaz "neodoljivo podsjeća na iskaze svjedoka svjedoka G. Č. i D. G., pa se tu radi o njihovom pokušaju da međusobnim usklađivanjem iskaza na svaki način pomognu optuženome".

Izjava iz 1992. godine

"Međutim, do utvrđenja da je upravo opt. M. H. iz mitraljeza Ultimax pucao u neprijateljske vojnike te trinaestero njih lišio života, a dvojicu teško tjelesno ozlijedio, Vrhovni sud Republike Hrvatske došao je na temelju ocjene priznanja opt. M. H. kada je isti iskazao: 'Tada sam počeo pucati iz mitraljeza Ultimax call. 5.56 mm, s dobošem, napunjenog sa sto metaka i pucao sam rafalno, jer uopće nije moguće pucati pojedinačno, a radilo se o punjenju s tzv. nato mecima koji su vrlo probojni… nakon što sam ispucao svih sto metaka i nakon što su pripadnici tzv. JNA popadali…'", navodi se u obrazloženju te podsjeća da je Hrastov to rekao 1992. godine.

U svakom slučaju, uz ove iskaze, ali i ostala vještaćenja i dokaze, Hrastov je osuđen na osam godina, što je smanjeno na sedam godina, a Ustavni sud je odluku poništio zbog proceduralnih razloga. 

"Do pucanja na zarobljenike nije došlo zbog nužne obrane"

Vrhovni sud je 2012. godine donio novu presudu.

Na stranicama Documente nalazi se izvještaj sa suđenja 2012. godine, gdje se navodi kako je sudac Žarko Dundović usmeno ukratko iznio obrazloženje presude kojom je optuženi Mihajlo Hrastov proglašen krivim za kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, protupravno ranjavanje i ubijanje neprijatelja, koje je počinio ubivši trinaestoricu i teško ranivši dvojicu zarobljenih neprijateljskih vojnika.

Dundović je naveo kako do pucanja na zarobljenike nije došlo zbog nužne obrane.

"Izvedeni dokazi su potvrdili da nije bilo napada, ali ni pokušaja bijega zarobljenih neprijateljskih vojnika", riječi su Dundovića, koje prenosi Documenta.

Presuda iz 2012. godine potvrđena je  2015. godine, a Hrastovu je u kaznu uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru pa je iz zatvora izašao već 2016. godine.