U MEDIJIMA i na društvenim stranicama posljednjih se dana vrlo često spominje film Don't Look Up.

UPOZORENJE! Tekst sadrži spoilere!

Razloga za to je mnogo, a jedan od ključnih je taj što, iako to nije bio plan filmske ekipe koja ga je stvorila, neodoljivo podsjeća na našu shizofrenu pandemijsku realnost.

Polemikama je pridonijela i činjenica da ga je u jednom od svojih nedavnih nastupa spomenuo i preporučio premijer Andrej Plenković i to upravo u pandemijskom kontekstu.

Istovremeno je film otvorio jedno staro, ali uvijek aktualno pitanje – koliko je uvjerljiv scenarij kataklizmičkog udara kometa u Zemlju koji je središnja tema radnje. 

Naime, od ranih dana Sunčevog sustava sve do danas razna tijela udaraju u Zemlju. O tome jasno govore brojni krateri nastali u udarima. Neka od tih tijela bila su toliko velika da su uzrokovala velika izumiranja. Najpoznatiji je udar (još uvijek se ne zna pouzdano je li to bio komet ili asteroid) koji je uzrokovao izumiranje dinosaura.  

Koliko su učestali udari svemirskih tijela u Zemlju i kolika je njihova energija?

Mali objekti često udaraju u Zemlju. Na sreću, postoji obrnuti odnos između veličine objekta i učestalosti takvih događaja. Zapisi koji se mogu iščitati iz kratera na Mjesecu pokazuju da se učestalost udara smanjuje otprilike s trećom potencijom promjera kratera, koji je u prosjeku proporcionalan promjeru udarnog elementa.

Prema podacima koji se mogu pronaći na Wikipediji, objekti promjera manjeg od 1 m, koji se nazivaju meteoroidima (naziv za tijela koja izgore u atmosferi), rijetko dospiju do tla da bi postali meteoriti (naziv tijela koja dospijevaju do Zemljina tla). Procjenjuje se da na Zemlju godišnje padne oko 500 meteorita.

Stjenoviti asteroidi promjera 4 metra ulaze u Zemljinu atmosferu otprilike jednom godišnje, a promjera 7 metara svakih 5 godina. Kinetička energija ovih od 7 metara slična je energiji koju je imala atomska bomba bačena na Hirošimu (oko 16 kilotona TNT-a). Njihov zračni udar ima energiju od oko 5 kilotona. Oni obično eksplodiraju u gornjim slojevima atmosfere tako da veći dio njihovih krutih tvari ispari prije nego što ateriraju.

Međutim, asteroidi promjera oko 20 m, koji u prosjeku udare u Zemlju dvaput u stoljeću, proizvode značajno snažnije zračne udare. Primjerice, procjenjuje se da je meteor koji je pao u Čeljabinsku 2013. bio promjera oko 20 m sa zračnim udarom od oko 500 kilotona, što je eksplozija 30 puta jača od one iznad Hirošime.

Asteroidi promjera 1 km u prosjeku udare u Zemlju svakih 500.000 godina, a objekti promjera oko 5 km otprilike jednom svakih dvadeset milijuna godina. Posljednji poznati udar objekta promjera 10 km ili više dogodio se na prijelazu krede u tercijar prije 65 milijuna godina, a uzrokovao je veliko izumiranje dinosaura.

Kolika je vjerojatnost nekog skorog udara?

Krajem 20. i početkom 21. stoljeća znanstvenici su uveli mjere za otkrivanje objekata u blizini Zemlje i predvidjeli datume i vrijeme udara asteroida na Zemlju, zajedno s mjestima na koja će udariti. Centar za male planete Međunarodne astronomske unije (MPC) globalna je kuća za prikupljanje informacija o orbitama asteroida. NASA-in Sentry System kontinuirano skenira MPC katalog poznatih asteroida analizirajući njihove orbite za moguće buduće udare. U ovom trenutku najveću vjerojatnost za udar u Zemlju ima asteroid 2010 RF12 promjera 7 m koji bi trebao proći pored Zemlje u rujnu 2095. No, vjerojatnost njegova udara je samo 5%.

Predviđanja se uglavnom temelje na katalogiziranju putanja asteroida kroz više godina prije nego što će doći do sudara. To dobro funkcionira za asteroide veće od 1 km u promjeru jer se oni lako vide s velikih udaljenosti. Više od 95% takvih asteroida već je poznato, a njihove orbite su izmjerene, tako da se budući udari tijela te veličine mogu predvidjeti mnogo prije nego što se konačno približe Zemlji. Sjaj manjih objekata preslab je za promatranje osim kada nam se približe vrlo blizu, pa se većina njih ne može promatrati prije konačnog približavanja. Trenutni mehanizmi za otkrivanje asteroida na konačnom prilazu oslanjaju se na zemaljske teleskope širokog polja, kao što je sustav ATLAS.

Međutim, postojeći teleskopi pokrivaju samo dio Zemlje i ne mogu otkriti asteroide na dnevnoj strani planeta, zbog čega je vrlo malo manjih asteroida koji obično udaraju na Zemlju otkriveno tijekom nekoliko sati dok su bili vidljivi. Do sada su znanstvenici uspjeli predvidjeti samo četiri udara. Bili su to sve bezazleni asteroidi promjera od 2 do 5 metara, a otkriveni su nekoliko sati unaprijed.

Kakve posljedice mogu uzrokovati udari raznih tijela u Zemlju?

Najveći asteroidi iz skupine objekata blizih Zemlji (NEO), oni s promjerom većim od 1 kilometra, imaju potencijal uzrokovati geološke i klimatske posljedice na globalnoj razini. Oni mogu ugroziti civilizaciju, a možda čak i rezultirati izumiranjem ljudske vrste.

Manji NEO objekti od 140 metara do 1 km mogli bi uzrokovati razaranja regionalnih ili kontinentalnih razmjera te potencijalno ubiti stotine milijuna ljudi.

Udari tijela od 50 do 140 metara predstavljaju lokalnu prijetnju ako pogode naseljeno područje i imaju potencijal uništiti područja veličine grada.

NEO-i promjera od 20 do 50 metara uglavnom se raspadaju u Zemljinoj atmosferi, ali mogu uzrokovati lokalizirane posljedice u obliku eksplozije i udara.

Događaj u Čeljabinsku bio je uzrokovan zračnim praskom NEO-a promjera 20-ak metara, a prouzročio je lokalnu štetu u gradu i ozlijedio gotovo 1600 ljudi uglavnom krhotinama razbijenog stakla.

Do sada je otkriveno oko 2000 potencijalno opasnih tijela

Naš poznati popularizator astronomije Ante Radonić kaže da je do danas otkriveno preko dvije tisuće objekata, većinom asteroida, a malo kometa, koji su potencijalno opasni (PHO), što znači da se mogu približiti orbiti Zemlje na manje od 7.5 milijuna km i da imaju preko 140 metara u promjeru.

"Preko 99 posto njih neće nas ugroziti u tijeku narednih stotinu godina", ističe Radonić.

"U toj grupi ima 160 objekata većih od 1 km. Pretpostavlja se da PHO objekata ima oko 5 tisuća. NASA ima zadatak, koji joj je dao američki Kongres, da otkrije bar 90 posto njih. Ranije je uspjela otkriti preko 90 posto objekata koji imaju promjer veći od 1 km.

Najopasniji mogu biti oni objekti koji još nisu otkriveni pa ne znamo ima li neki od njih orbitu koja bi mogla dovesti do sraza sa Zemljom", tumači Radonić.

NASA je ove godine odobrila izradu preliminarnog dizajna za satelit "NEO Surveillance Mission" (NEOCam), koji bi trebao biti lansiran 2026. 

"Obzirom na opasnost, sramota je da dosad još nije izgrađen takav satelit"

"Taj satelit imat će teleskop promjera objektiva od pola metra i bit će poslan da kruži oko Lagrangeove točke L 1 odakle će snimati u infracrvenom dijelu spektra. S obzirom na to da već dugo znamo o opasnostima od asteroida, sramota je da dosad još nije izgrađen takav satelit, a i ovaj moramo čekati još pet godina. Možda zato što su najveća opasnost na Zemlji ljudi pa su velike sile morale puno novaca iz svojih vojnih budžeta trošiti da iz orbite nadgledaju jedni druge, a gradili su i moćne teleskope za špijuniranje iz orbite. To je barem pomoglo da nema iznenađenja pa svi otprilike znaju što ona druga strana radi i tako špijunski sateliti pomažu u globalnoj političko-strateškoj ravnoteži.

NEOCam će moći snimati stalno, on će zapravo uvijek biti na dnevnom svjetlu, između Zemlje i Sunca. Zemaljski teleskopi mogu snimati samo po noći pa im ostaju neotkriveni objekti koji dolaze s one strane gdje je Sunce. Iako su neki sateliti odigrali ulogu u otkrivanju asteroida, oni nisu bili od nekog većeg značaja. Kad za koju godinu proradi opservatorij Vera Rubin u Čileu, čiju izgradnju vodi prof. dr. Željko Ivezić, velika moć tog teleskopa odigrat će također izuzetnu ulogu u otkrivanju asteroida, kako onih bližih, tako i onih daljih", zaključio je Radonić.