SAVJETNIK ukrajinskog predsjednika Mihajlo Podoljak objavio je na Twitteru 13. lipnja ukrajinsku listu želja za isporuke novog oružja. Popis obuhvaća 300 višecijevnih lansera raketa, 500 tenkova, 1000 haubica, 2000 borbenih oklopnih vozila i 1000 borbenih bespilotnih letjelica. I naravno, što prije.

S obzirom na to da je dužina bojišta u Ukrajini duža od 1500 kilometara te da ruska vojska ima prevlast u količini naoružanja, ali ne i u kvaliteti, ovako veliki brojevi su razumljivi. No s obzirom na to da su se skoro sve vojske NATO saveza znatno smanjivale od 1991. godine i raspada SSSR-a, teško da će se na Zapadu naći takva količina naoružanja. I to u rokovima koji bi Ukrajinci željeli (tjedni, najviše mjeseci a ne godine).

Samo SAD u kratko vrijeme može poslati puno oružja

Britanski Independent objavio je tekst u kojem se pobliže objašnjava što ukrajinski popis obuhvaća. Kijevu je jasno da tako velike isporuke oružja u kratko vrijeme mogu doći samo iz Sjedinjenih Američkih Država, pa ne čudi da su na popisu skoro isključivo američki borbeni sustavi.

Što se tiče 300 višecijevnih lansera raketa, nema nikakvog iznenađenja. Ukrajinci žele samovozne sustave M270 MLRS i M142 HIMARS. S obzirom na to da je ta brojka najmanja, vjerojatno je i najrealnija. Međutim, brojka od 300 primjeraka teško da će biti dostignuta jer je to otprilike 1/3 ukupnog broja tih sustava u američkoj vojsci.

Pritom je jednako važno i koje će rakete Ukrajinci dobiti. Za sada je odobrena isporuka samo raketa dometa 70 kilometra, dok onih dometa 150 i više kilometara nije.

Ukrajinci traže i 500 tenkova. Nedavna objava da je Madrid spreman isporučiti 40 tenkova Leopard 2A4 (pod uvjetom da dobije dozvolu Berlina) zasigurno je pobudila nadu da će španjolski primjer slijediti i druge države. Brojka od 500 primjeraka znatno bi se lakše dosegla ako bi Ukrajinci pristali dobiti stare američke tenkove M1 Abrams.

Ti su tenkovi naoružani topom od 105 mm koji je nekad bio standardno oružje NATO tenkova te se može „nositi” s ruskim T-62/72/84/90. S obzirom na to da su topom od 105 mm bili naoružani svi tenkovi članica NATO saveza i velik broj drugih borbenih vozila, po skladištima i magazinima još uvijek ima na stotine tisuća granata za taj top.

U odlagalištu američke vojske pokraj planinskog lanca Sierra Nevada u Kaliforniji u pričuvi se nalazi tri tisuće M1 Abramsa. Navodno su u dobrom stanju pa bi se među njima zasigurno našlo 500 primjeraka sposobnih za ratovanje.

Traže 1000 haubica

Na listi želja koju je objavio Mihajlo Podoljak nalazi se i 1000 haubica. Ništa čudno jer je ukrajinska vojska, kao i ruska, „zaljubljena” u artiljeriju, posebice topništvo.

Na popisu objavljenom u Independent uz puno puta spominjanu laku haubicu M777 155 mm (Ukrajinci žele još 200 primjeraka), spominju se i lake haubice M119A3 kalibra 105 mm. M119 je zapravo britanska laka haubica L118 koja je po borbenim odlikama (najveći domet joj je tek 17 kilometara) čak lošija od onog što su Ukrajinci naslijedili iz SSSR-a pa u ovom slučaju vrijedi uzrečica „bolje išta nego ništa”.

Ukrajinci bi rado i 90 samovoznih haubica M109 (22 M109A3GN donirala je Norveška, a Rusi su uspjeli uništiti najmanje jednu).  

Na popisu najviše oklopnih vozila, tu priča postaje zanimljiva za Hrvatsku

Daleko najveća brojka na popisu Mihajla Podoljaka je 2000 borbenih oklopnih vozila. Ukrajinsko ministarstvo obrane službeno je potvrdilo gubitak oko 700 oklopnih vozila te sada traže mogućnosti ne samo kako ih nadomjestiti, već i kako povećati njihovu brojnost.

Tako su se na listi našli borbeno vozilo na kotačima M1126 Stryker, ali i borbeno vozilo pješaštva M2A2/3 Bradley. I tu cijela ta priča postaje zanimljiva za Hrvatsku.

Naime, Bradley je razvijen još sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a u operativnu je upotrebu ušao 1981. godine. Još je važnije da je serijska proizvodnja završila 2000. godine, nakon proizvedenih 6742 primjerka. Od tada do danas svi pokušaji razvoja zamjene za Bradleya bili su neuspješni. Najnoviji program Optionally Manned Fighting Vehicle (OMFV) tek je u ranoj fazi razvoja.

Stoga se, ponajviše zbog starosti, broj operativnih Bradleya konstantno smanjuje, a američka vojska nema spremnu zamjenu.

Američka vojska trenutno ima samo 4500 operativna Bradleya. Od toga je 700 izdvojeno kako bi se moderniziralo na standard M2A4. Tako da je stvaran broj oko 3800.

To je minimum minimuma jer je program OMFV na samom početku (tek je odabrano pet najboljih ponuda te slijedi proces eliminacije na dvije, najviše tri prije dodjeljivanja ugovora za izradu prototipova) i serijska proizvodnja zasigurno neće biti pokrenuta u narednih pet godina (vjerojatnije i više). Kao posljedica kašnjenja u razvoju nasljednika, Pentagon nema mogućnost isporučiti Ukrajini trenutno operativne Bradleye jer ih ni američka vojska nema dovoljno.

Hrvatska kupila američke Bradleye, sad ih želi Ukrajina

Zbog toga je jedina opcija da Ukrajina dobije već otpisane Bradleye. Njih ima više nego dovoljno, no tu se pojavljuje novi problem - velika većina otpisani M2A1/A2 u vrlo je lošem stanju. Ono što je još bilo u koliko toliko dobrom stanju probrala je Hrvatska (89 M2A2) i Grčka (350). Tako su na deponijama američke vojske pretežno ostala vozila koja su u takvom stanju da ne mogu u borbu. A Ukrajini trebaju Bradleye koji će odmah poslati u bitke.

Odluči li predsjednik Biden poslati Ukrajini i Bradleye, stvari bi vrlo brzo mogle postati jako zanimljive i za nas. Jer bi u tom slučaju jedna od vjerojatnih opcija bila da se Bradley M2A2 namijenjeni Hrvatskoj i Grčkoj preusmjere u Ukrajinu. Hrvatska vojska je trebala dobiti 89 vozila s početkom isporuke krajem ove godine.

Doduše, ta su vozila stara i ne baš u najboljem stanju pa bi Đuro Đaković trebao remontirati i modernizirati 62 primjerka, dok je 22 namijenjeno kanibalizaciji, a 5 za obuku. Planiranim remontom i modernizacijom produžio bi se operativni vijek za barem narednih deset godina.

Ukrajincima su dobri takvi kakvi jesu

Međutim, Ukrajinci nemaju potrebu za produženjem operativnog vijeka. Oni bi Bradleye i ovako odmah poslali na bojište, takvi kakvi jesu, računajući da će im „vijek trajanja” u borbi biti nekoliko tjedana, najviše koji mjesec. Stoga ne bi prošli kroz proces remonta već bi, nakon minimalne obuke posada, krenuli prema Donbasu, Hersonu, Harkivu itd.

Američki argument za preusmjeravanje naših i grčkih Bradleya u Ukrajinu, ako bi do te opcije došlo, zasigurno će biti da Ukrajincima vozila trebaju odmah, dok Hrvatskoj i Grčkoj ne. Pritom bi američka strana od Ministarstva obrane tražila izmjene i dopune već potpisanih ugovora. Naravno, kao protuuslugu za našu eventualnu spremnost da prepustimo Bradleye Ukrajini, Amerikanci bi ponudili kompenzacije. Na MORH-u bi bilo da u pregovorima postigne da one budu što veće.

Jedna od najvjerojatnijih opcija je, ako dođe do ovakve trampe, da Washington predloži isporuku Bradleya u lošijem stanju te da se u Đuri Đakoviću na njima napravi opsežnija modernizacija ugradnjom puno novih komponenti (motor, mjenjač, podvozje, naoružanje itd.). To bi znatno podiglo cijenu modernizacije, ali bismo dobili vozila koja bismo mogli koristiti još najmanje 20 godina (i puno više posla za radnike Đure Đakovića).

Kako bi smanjio izdatke iz državnog proračuna, MORH bi mogao od Amerikanaca tražiti da uz sadašnjih 51 milijun dolara sadašnjeg sufinanciranja projekta nabave Bradleya dodaju još toliko zbog povećanja troškova.

Međutim, sve ovo će postati aktualno tek onog trenutka kad i ako američki predsjednik Joe Biden odluči Ukrajini isporučiti Bradleye. Da se ni Ukrajinci baš ne nadaju tome pokazuje činjenica da su uz Bradleye na listu stavili i oklopne transportere M113 (480 komada), borbena oklopna vozila na kotačima M1126 Stryker i laka oklopna vozila na kotačima M1117 Guardian.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala