JEDAN od najvećih hrvatskih glazbenika Dino Dvornik danas bi napunio 58 godina. Povodom obljetnice njegovog rođendana, u suradnji s Yugopapirom donosimo vam tekst iz 1989. godine u kojem Dino govori o počecima svoje slave i o ljubavi prema svojoj Danijeli.

Prosinac 1989.: Ulaz u dvorište jedne od starijih zgrada u Martićevoj ulici, u centru Zagreba, zaključan. No na jednom od mnogobrojnih zvona ispisano je "Lepetić - Dvornik". Interfon ne radi, ali sa četvrtog kata, i pored gradske vreve, dopire muški bariton: "Tko je?" Sva sreća da Dino ima takav glas, ne samo zbog pjevanja već i zbog pokvarenog interfona.

Mladi bračni par Danijela i Dino odnedavno žive u garsonijeri glumca i njihovog bliskog rođaka Zvonka Lepetića. U nevelikoj sobi sve je tu što im je potrebno: sintesajzer, veliki krevet, stol... Dio kuhinje je u predsoblju, drugi u kupaonici. Zadovoljni su, jer je to bio jedini način da se osamostale. Nije lako napraviti red u tako malom stanu u kojem se ne samo živi, već i stvara glazba i to, kako kažu stručnjaci, veoma dobra zabavna glazba

Puno glazbe - prava dalmatinska obitelj

Još na stepenicama čuje se glazba, kasnije saznajemo da je to Dinova najnovija kompozicija s kojom sudjeluje na natjecanju za Pjesmu Eurovizije. Ali kroz tu veoma melodičnu disko pjesmu, prodire i Danijelin glas. Puno muzike - prava dalmatinska obitelj.

- Dino, ti si reka' da gosti dolaze u dva sata, a ne sada, nisam sredila kuću, nisam se ni našminkala... - mala Danijelina bura na koju Dino ne obraća pažnju. Kada se poslije nekoliko minuta Danijela smiri, Dino kaže:

- Tako ona često laje na mjesec.

Otvoreni, pričljivi, oboje kažu da i Dino zna "poludjeti", da su njihove svađe pravi spektakl.

- Kod nas sve to traje samo pet minuta - priznaje Dino. - Kad se naljutimo, ne gledamo gdje smo, da li u diskoteci ili crkvi, na ulici ili u gostima. Istutnjimo se i onda je poslije sve super, kao da se ništa nije dogodilo. Naši prijatelji to znaju, pa kada predosjete buru, sklone se za tih nekoliko minuta.

Nisu vjerovali da će "mali" uspjeti

Valjda je taj dalmatinski temperament i osvojio mlade, naročito ženski dio, i to širom Jugoslavije, pa je Dino njihov novi idol. A do prije nekoliko mjeseci, teško je bilo predvidjeti da će mladi Splićanin steći takvu popularnost. Oni koji su znali da se Dino bavio glazbom još od srednje škole, kada je s bratom Deanom, osnovao grupu "Kineski zid", nisu vjerovali da će "mali" uspjeti.

- Govorili su - prisjeća se Dino - da ako želim živjeti od glazbe, moram se okrenuti narodnjacima. Ali ja sam nastavio raditi ono što volim i govorio im "čekaj, čekaj, vidjet ćete vi kada mali poludi i počne dišpet"...

I "mali" Dino Dvornik je uspio. Snimio je ploču "Ti si mi u mislima", koja se na samo nekoliko mjeseci prodala u 40.000 primjeraka, što je sjajno u ovim našim kriznim vremenima. Pozivaju ga sa svih strana na koncerte, nastupe u diskotekama, brucošijadama... Uspeo je Dino i da se oženi prošlog kolovoza, tako da se njegov život za samo nekoliko mjeseci u mnogočemu promijenio.

- Osmjehnula nam se sreća - kaže Dino.

A najveći uspjeh Dinov je, možda, što se sve manje čuje ono "Dino je sin Borisa Dvornika", već je on jednostavno, Dino Dvornik, pjevač mlade generacije.

- Istina je, doskora su svi govorili "to je mali od Borisa Dvornika", ali mi to nikad nije smetalo.

Otac je na neki način postao legenda i sasvim je normalno da me poznaju kao njegovog sina. A mladi koji me najviše i slušaju, ne znaju mnogo o Borisu. Imam ja svoj put, čini mi se da sam ipak došao do nečega, da sam nešto uradio i sada samo trebam nastaviti.

"Čini mi se da mi se pjesme rađaju i u snu"

Moglo se dogoditi s obzirom na očev utjecaj da će Dino otići u glumce, no glazba je pobijedila.

- Shvatio sam da danas nije nimalo lako biti glumac. Godišnje se snimi desetak filmova i nema mjesta za sve. A glazba je nešto drugo, zavisiš samo od svog rada i talenta - kaže Dino. Priznaje da nikada nije išao u glazbenu školu i da note uopće ne zna. Po pričama sigurno je da je talent za muziku naslijedio od djeda koji je bio poznati splitski glazbenik.

- Otišao sam samo na jedan sat u glazbenu školu i nije mi se dopalo. Sam sam naučio svirati na svim instrumentima i komponiram tako što odsviram sve na klaviru i snimim. A glava mi je puna muzike, čini mi se da mi se pjesme rađaju i u snu.

Tako samouk, uveo je novi zvuk u našu zabavnu glazbu, zvuk u svijetu poznat pod imenom "funky" koji se najviše sluša u diskotekama. Kada komponira, priča Dino, ima uvijek pred sobom sliku grada, gužve, automobile, svjetleće reklame.

- To je glazba asfalta, gradske vreve i to se sviđa mladima - kaže Dino - Nasluti se i pokoja psovka, koju nikada ne izgovorim u pjesmi, ali koristim sleng današnjih mladih.

Dino sada priprema svoju drugu ploču, bit će to opet "funky"glazba.

- Nadam se da će druga ploča biti bolja od prve, jer želim ići naprijed, inače ne vidim smisao svoga rada.

Odbio nagradu

U kratkoj karijeri kompozitora Dino Dvornik je već pobrao i priznanja: prošle godine na Zagreb-festu, dobio je nagradu stručnog žirija za pjesmu "Ti si mi u mislima", a ove godine je predložen za najboljeg "debitanta", na Mesamu međutim, ovu nagradu je odbio.

- Ovogodišnji Mesam nije mi se svidio. Ni organizacija, ni sistem dodjele nagrada. Pričaju da su nagrade bile kupljene i zato nisam želio u svemu tome sudjelovati. Za mene je nagrada stimulans, a ne sramota, a da sam izašao na binu da je primim, siguran sam da bih se obrukao. Mesam je nekada bio sasvim nešto drugo i nadam se da će to opet biti sljedeće godine - priča Dino.

Inače, njegove ploče se najviše prodaju u Srbiji. U ovom trenutku međurepubličkih neslaganja i razmirica, ovo djeluje optimistično. Dino kaže:

- To je najveći dokaz da mladi nisu zadojeni nacionalizmom. Oni kupuju ono što vole, i ne gledaju odakle je pjevač. Mladi ne miješaju politiku i muziku i tako bi trebalo i ostati.

Dino još jedino nije imao koncerte u Sloveniji, ali su ga pozvali i pjevat će i tamo sredinom prosinca. Inače, na vrhu top lista je ne samo u Srbiji i Hrvatskoj, već i u BiH, Makedoniji i Crnoj Gori. Događa mu se da u tijeku jedne večeri ima i po tri koncerta. Mladi mu vatreno iskazuju svoje obožavanje, pa gotovo uvijek dođe kući bez jakne, džempera, košulje...

- Meni je super - kaže Dino - Ponekada ostanem i bez donje majice, a onda odem u prodavnicu i kupim nešto odjeće da bih se mogao vratiti kući.

"Kada me je upoznala, pala je u nesvijest"

Danijela kaže da dok nije počela zabavljati se s Dinom, nije slušala njegove pjesme.

- Dina sam poznavala iz viđenja - priča Danijela - i nikada mi nije bio previše simpatičan. Ne znam ni ja zašto. Jedne večeri, kada sam bila na praznicima u Splitu, pošto sam počela studirati engleski u Londonu, prijatelji su me odveli kod njega na tulum i otada smo zajedno...

- Kada me je upoznala, pala je u nesvijest - u šali dodaje Dino.

- Ne znam ni sama što se dogodilo, ali cijele večeri sam samo s njim plesala. Tek ujutro, kada su svi otišli, postala sam svjesna da mi se sviđa. Nakon nekoliko dana sreli smo se u kafiću. Bila sam uvjerena da me neće poznati, ali on se oduševio kada me je vidio. Počeli smo se zabavljati i tek onda sam shvatila da se namjerava ozbiljno baviti glazbom. Uspjela sam ga nagovoriti da pođe sa mnom u London, jer je tamo centar zabavne glazbe.

O počecima 

- Bili smo šest mjeseci, Danijela je išla u školu i radila kao konobarica, ja prao tanjure u jednom restoranu i komponirao. Večeri smo provodili na koncertima, zabavama, ali sam brzo shvatio da tamo ne mogu tako lako da se probijem, nisam znao ni kome da se obratim i ponudim svoju glazbu. Vratili smo se kući i ja sam tada rekao "Bolje je biti prvi u selu, pa tek onda osvajati grad" - priča Dino.

S njim se vratila i Danijela, iako nije završila školu. Zaposlila se kao turistički vodič, ali kada su se odlučili preseliti u Zagreb, napustila je i taj posao da bi bila s Dinom.

- Split je daleko od mnogih kulturnih događanja - kaže Dino - a i Split nije mjesto za neki veliki rad, svi sjede na suncu, uživaju. Ovdje u Zagrebu svi rade i bilo bi me sram da ja budem besposlen.

- U Splitu nismo imali stan, morali bismo da živimo kod mojih ili njegovih, a to nismo željeli - dodaje Danijela - Željeli smo sve sami stvoriti i ne pomažu nam ni jedni ni drugi, mada, ako bi zatrebalo, priskočili bi svi u pomoć.

Za sada Danijela ne radi, ali kaže:   

- Jedno vrijeme neću raditi, želim pomoći Dinu koliko mogu, a uskoro ću na tečaj za kompjutere, pa ću i ja naći posao, jer mislimo da se samo tako žena može ostvariti kao osoba. Bit ću i majka, ali ima još vremena, mladi smo, mada katkad pomislim kako bi bilo lijepo da nam se tu po kući mota neki klinjo...

Oboje su ponosni što se bore sami bez roditeljske pomoći, što kada zatreba, rade sve i svašta, ne stide se nikakvog posla.

"Sve je ljepše kada čovjek sam sve postigne"

- Sve je ljepše kada čovjek sam sve postigne - kaže na kraju Dino. - Mogli smo se i mi osloniti na roditelje, kao mnogi mladi, ali odlučili smo da se sami borimo, da riskiramo. Moji roditelji su uvijek govorili da je najvažnije raditi, nije važno što. I zato Danijela i ja ne možemo propasti, kao ni moj brat koji u Americi noću svira, a danju radi kao kamenorezac. A sve više dolazi vrijeme mladih, mladi dobivaju šanse da se pokažu, preuzimaju sve veće odgovornosti i mi ćemo to iskoristiti.

Vremena za razgovor više nema, Dino mora u studio, gdje će snimati cijelu noć, a zatim putuje na koncerte u Livno, Prijedor, Novi Sad, Sombor, a sve to mora stići za samo dva dana...   

Tekst: Jelena Marinčić (Nada, 1989.)