DINAMO se porazom od Chelseaja u Londonu oprostio od Europe za ovu sezonu. Mogla je, a možda i trebala, to po svemu biti jedna od povijesnih europskih epizoda za hrvatskog prvaka. U prvom kolu je na Maksimiru srušio Chelsea, u prvenstvu je igrao sjajno i činilo se da je samo nebo granica.

Do kraja grupne faze Dinamo je osvojio tek bod protiv austrijskog Red Bulla, a najbolniji poraz svakako je bio onaj od Milana na Maksimiru koji je podsjetio na dane kad je Dinamo rušio negativne rekorde u Ligi prvaka. Ante Čačić ima velike zasluge za sve dobro i sve loše što smo vidjeli u dosadašnjem dijelu sezone, ali za dobar dio Dinamovih problema krivica leži negdje drugdje.

Iako je prijelazni rok započeo na vrlo obećavajuć način, Plavi su u nastavku sezone napravili niz grešaka u slaganju momčadi. To je na svjetlo dana iznjedrilo problem s pozicijom koja je dugoročno, posebno za razvojne klubove poput Dinama, puno važnija od one trenerske.

Tko je sportski direktor Dinama?

Riječ je o poziciji sportskog direktora koja je u nekakvoj tranzicijskoj fazi otkad je klub napustio Zoran Mamić, lopov koji je s bratom i pobočnicima ukrao Dinamu barem 116 milijuna kuna. Nju je obnašao Damir Krznar, spominjao se mogući povratak Romea Jozaka, a prema informacijama iz krugova bliskih klubu, Tomislav Butina kao direktor Škole nogometa obavlja tu funkciju.

Doduše, problem s Butinom bila je činjenica da nije imao licencu za tu poziciju pa ju je obavljao neformalno. S obzirom na borbu za prevlast u Dinamu, još je manje jasno tko daje zadnju riječ kada su u pitanju transferi.

Prošle sezone smo intenzivno pisali o tom problemu. Dinamo u upravi i dalje nema ljude sa sportskim pedigreom, a suradnja između njih i struke u klubu bila je prošarana propustima koji su dovodili do teško shvatljivih odluka. 

Dinamo je početkom sezone doveo jednog od najboljih napadača lige Josipa Drmića nakon neprepoznatljive Petkovićeve sezone, Roberta Ljubičića kao modernu šesticu ili osmicu koja je trebala proširiti rotaciju u sredini terena i Boška Šutala koji se vrlo brzo teško ozlijedio. Pisali smo da je Dinamo radio sjajan posao, ali sve nakon toga debelo je unazadilo momčad na više pozicija.

Klub s budžetom od 60 milijuna eura si ne smije dozvoliti ovakve propuste

Za klub koji ima budžet od 60 milijuna eura i dominantnu tržišnu poziciju u bazenu izuzetno bogatom talentom, nedozvoljivo je imati rupe u momčadi, a Dinamo ih ima nekoliko. Ona najočitija je na lijevom beku.

U jednom trenutku je Dinamo na dispoziciji imao Francisa Moubandjea, Danijela Štefulja, Marijana Čabraju i Petra Bočkaja kao ljude koji su došli kao opcije za lijevog bočnog. Ipak, tu poziciju su igrali skoro isključivo igrači s drugih pozicija.

U sezoni 2020./21. Joško Gvardiol je bio lijevi bočni u svim ključnim europskim utakmicama, a svoj obol na toj poziciji kasnije su dali Dario Špikić, Bartol Franjić, Mislav Oršić, pa čak i Kevin Theophile-Catherine.

Kronični nedostatak komunikacije između trenera i onih koji su zaduženi za transfere

Tako se dogodilo da Dinamo u nekim periodima u zadnje dvije sezone ima čak šest ili sedam igrača koji mogu pokriti tu poziciju, a kad se ubroje odštete za transfere i plaće, izračunali smo da je na nju potrošio preko osam milijuna eura.

Ipak, u kadru su ostala samo dva lijeva bočna, Štefulj i Bočkaj. Prvog Čačić ne koristi nimalo, a drugog Dinamov trener ni ne smatra bekom te ga uglavnom koristi kao rotacijsku opciju u HNL-u na poziciji desnog krila.

Dakle, od sedam lijevih bekova, Dinamo se sveo na dvojicu - jednog nedovoljno dobrog za klupske ambicije i drugog koji je plaćen tri milijuna eura kao ciljano pojačanje za poziciju na kojoj ga novi trener ni ne vidi. 

Dinamo plaća bolesti od prošle sezone

Tako je de facto cijelu jesen na beku iznio Ljubičić koji nikad u karijeri nije u kontinuitetu igrao tu poziciju i koji je imao velikih problema, ali je i takav bio najbolji izbor, prema mišljenju trenera.

Time se Dinamu bitno smanjila dubina u sredini terena, a baš je ta situacija najbolji primjer koliki je šum u komunikaciji između trenera i onih koji mu trebaju omogućiti igrače koji mogu ispuniti njegove zahtjeve i ideje.

U ovom dijelu treba napomenuti i to da je Čačić došao kao vatrogasno rješenje prošle sezone, u trenutku kada su se u Maksimiru uplašili da će Hajduk uzeti prvenstvo i prekinuti dominaciju maksimirskih Plavih.

Do toga je dovela činjenica da je trenersku poziciju odlaskom čovjeka koji je pokrao Dinamo najprije popunio Krznar, kojem je to bio prevelik zalogaj na početku karijere, a onda i Kopić kao valjda jedina preostala osoba u klubu s licencom. Dugoročni plan nije postojao i trener kojem se odjednom povjerio ulazak u novu sezonu dobio je momčad koju nije ni htio ni tražio.

Dodatno skraćivanje rotacije potpuno je neshvatljivo, a dio krivice leži i u Čačiću

Sredina terena je nizom krivih odluka postala najtanji dio Dinamove momčadi. Arijan Ademi sve teže trpi ritam i nivo koji treba Dinamu, a Josip Mišić, koji po prirodi igra na poziciji na kojoj je potrošnja velika, a suspenzije relativno česte, nema pravu zamjenu osim Marka Bulata koji se tek vraća nakon teške ozljede.

U takvoj situaciji potpuno je nejasno zašto je Dinamo pustio Amera Gojaka i poslao na posudbu Marka Tolića. I jedan i drugi su dokazani HNL igrači i mogu poslužiti barem za odmaranje igrača na koje Čačić u Europi najviše računa.

Dinamovog trenera smo na početku sezone opetovano hvalili kako pametnim rotacijama zadržava svježinu u momčadi. Međutim, u drugom dijelu polusezone je ionako kratku rotaciju skratio na četrnaest igrača, što je premalo za igru na dva ili tri fronta. Posebno je nejasna takva Čačićeva praksa s obzirom na to da stalno naglašava koliko je momčad umorna i koliko je utakmica već odigrala.

Dinamo ima nekoliko milijuna eura mrtvog kapitala

"S ovom utakmicom završavamo s natjecanjem u Ligi prvaka, okrećemo se nacionalnom prvenstvu koje nam je prioritet. Ovo nam je bila 28. utakmica od devetog srpnja, dok je domaćin imao deset utakmica manje", poručio je Čačić nakon poraza od Chelseaja.

U istom trenutku, Čačić je u Europi skoro u potpunosti otpisao nekoliko igrača. Drmić nijednom u grupnoj fazi nije odigrao više od pola sata, a posljednji put je cijelo poluvrijeme odigrao u Norveškoj protiv Bodoa, kada je zamijenjen nakon 45 minuta.

Još je manje jasan status Lauritsena i Theophilea-Catherina koji su u najuspješnijim Dinamovim eurosezonama bili ključni stoperi. Danac je dobio samo 14 minuta u prvom ogledu protiv Chelseaja, a Francuz 74 minute protiv Red Bulla, kada je otpao prvi Čačićev izbor na stoperu - bek Stefan Ristovski.

Kada u računicu uvrstimo i Petra Bočkaja, onda vidimo koliko Dinamo ima mrtvog kapitala. Tri od četiri igrača koja ne igraju u Europi, među najplaćenijima su u klubu. Dinamo godišnje na njih izdvaja nešto više od dva milijuna eura.

Nekoliko neshvatljivih odluka uništilo je ono što je moglo biti povijesna sezona

Dinamo je uoči i početkom sezone imao baš sve da ostvari rezultat kakav još nije i da prezimi u Europi kroz Ligu prvaka. Imao je love, nekoliko trenera koji su se manje ili više direktno nudili klubu, imao je za svoje pojmove ogromnu navijačku euforiju i vojsku u Europi i imao je sjajnu kičmu momčadi.

Livaković, Ademi, Petković, Oršić, Ivanušec i drugi već imaju golemo europsko iskustvo. I to ne ono "jurčićevsko" u kojem je jedini cilj "odrastanje i učenje", nego ono s konkretnim rezultatima i uspjesima. Zbog nekoliko loših odluka Dinamo je ostao za malo kratak. I pitanje je kad će idući put imati ovakvu priliku i kad će mu se ovako posložiti karte.

Slijedi Svjetsko prvenstvo u Kataru, što nagoviješta rasprodaju na ljeto i možda smo posljednji put na okupu gledali jednu od najvećih generacija u povijesti Plavih. Ima li danas na Maksimiru čovjeka koji može stvoriti neki novi Dinamo?