PRIMJENA institucijskog odgovora Katoličke crkve za zaštitu maloljetnika, koji je potaknuo papa Franjo 2019., u Hrvatskoj je prema mišljenju stručnjaka tek na početku i trebat će puno hrabrosti, posvećenosti i sućuti sa žrtvama da novi pristup zaživi u svim biskupijama.

Psihologinja i sociologinja s Pravnog fakulteta u Zagrebu Marina Ajduković analizirala je institucijski odgovor Katoličke crkve na zaštitu maloljetnika od seksualnog nasilja na temelju ankete koju je Hina pribavila među 14 specijaliziranih (nad)biskupijskih subjekata. Zaključila je da je na prvi pogled sve u redu jer su pokrenute određene pripreme, ali je uočila niz problema i nedostataka zbog kojih smatra da je taj proces tek na početku.

Također, ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Europi Stanko Perica po toj anketi vidi da treba bitno unaprijediti kvalitetu prijenosa informacija u Crkvi.

Šturi odgovori

Profesorica Ajduković uočava da su odgovori povjerenstava mahom vrlo šturi, a neki od njih nisu ni po pravilima ni u duhu poziva pape Franje.

Primjerice, Povjerenstvo Zagrebačke nadbiskupije nije odgovorilo, povjereniku u Splitu je uskraćeno dopuštenje da odgovori, a iz jedne nadbiskupije su umjesto odgovora prozvali medije da pritišću Crkvu.

Dekret o imenovanju povjerenika u jednoj biskupiji se tumači sasvim krivo jer naglašava da povjerenik eventualnu prijavu treba ispitati i proslijediti biskupu "da se dalje postupi prema crkvenom pravu…". Ovakva interpretacija jednostavno nije u skladu s nadopunom pape Franje jer se po njoj svaka prijava mora odmah javiti i civilnim vlastima, kaže Marina Ajduković.

No tri odgovora daju nadu da se smjer potrebnih promjena razumije jer se navodi da je prijava povjerenstvu jedan od mogućih kanala prijave zlostavljanja maloljetnika i ranjivih osoba, a da se svaka prijava koju povjerenstvo dobije prosljeđuje nadležnom biskupu u skladu s kanonskim pravom, ali i nadležnim državnim tijelima u skladu s javnim pravom, ističe profesorica.

Svako zlostavljanje proslijediti državnim tijelima

Ajduković primjećuje da se samo u jednom odgovoru spominje riječ trauma iako je svako seksualno zlostavljanje trauma. Posebice kad su žrtve djeca, što je teško kazneno djelo. Također, razmjerno nesporna je činjenica da seksualno zlostavljanje teško traumatizira žrtvu, ruši joj svjetonazor i temeljni osjećaj sigurnosti te ima dugoročne posljedice na njezin život.

U dugotrajnom procesu oporavka žrtvi je iznimno značajan osjećaj pravde tako da zlostavljač bude zaustavljen, da dobije odgovarajuću pravnu sankciju i socijalnu osudu, dodaje psihologinja i sociologinja Ajduković.

Svaki slučaj sumnje na seksualno zlostavljanje djeteta i maloljetnika/maloljetnice mora biti žurno proslijeđen nadležnim državnim tijelima, koja će procijeniti individualnu kaznenu odgovornost. Čelnici institucije okruženja u kojem se dogodilo seksualno nasilje nemaju niti mogu imati odgovornost za sam taj čin.  Ali imaju punu odgovornost za to kako će reagirati na saznanje o tome, upozorava.

Pater Perica smatra da je prijenos informacija ključna stvar u crkvenom sustavu prijave i prevencije seksualnog zlostavljanja. Iskustvo pokazuje kako se žrtve i njihova rodbina često ustručavaju nekome obratiti jer se boje da neće biti prikladno saslušani.

Jednako tako, pokazalo se da zlostavljači redovito pronalaze žrtve koje žive u takvim okolnostima da im je prijava zločina otežana. Sve su to razlozi zašto je važno izgraditi sustav u kojem će institucije zadužene za pritužbe biti maksimalno susretljive, uvijek na raspolaganju i poštovati najviše profesionalne standarde, ističe Perica.

"Ako ne možete, podnesite ostavke"

Štititi institucije prikrivanjem i zataškavanjem ne koristi ugledu Crkve. Učinak je suprotan. Štititi počinitelja dodatno ponižava i traumatizira žrtvu, ali i demotivira ostale žrtve da prijavljuju seksualno nasilje, dodaje Marina Ajduković.

Izjave u nedavnom slučaju kada je svećenik osumnjičen za pedofiliju ostavljen za vrijeme istrage u župi "jer bi mu se srušio svijet" pokazuju suštinsko nerazumijevanje toga što znači biti žrtva seksualnog zlostavljanja djeteta od strane osobe koja ima nerazmjernu moć. 

Štoviše, to je otpor poruci apostolskog pisma o slučajevima zlostavljanja u Crkvi "Vos estis lux mundi" (Vi ste svjetlost svijeta), smatra profesorica Ajduković.

Stanko Perica izražava uvjerenje kako će nedavni istup nadbiskupa Hranića, u kojem je priznao greške u postupanju glede svećenika Zlatka Rajčevca, potaknuti na žurno osnaživanje kapaciteta u sustavu prijave i u svim ostalim hrvatskim (nad)biskupijama.

"Ako se to ne dogodi, ukazao bih na primjer isusovca Hansa Zollnera, koji je nedavno napustio Papinsko povjerenstvo za zaštitu djece. Taj vjerojatno globalno najpoznatiji crkveni stručnjak u području zaštite maloljetnika napisao je da daje ostavku zbog manjka usklađenosti, preuzimanja odgovornosti i transparentnosti u toj vatikanskoj instituciji", podsjeća Perica.

Međutim, sklonost umanjivanju odgovornosti i svojevrsnom razumijevanju seksualnih predatora ako je "iz naših redova" uz korištenje samo internih kanala procesuiranja nasilnika, nažalost, ne iznenađuju, smatra Marina Ajduković.

Kaže da upravo zbog toga apostolsko pismo "Vi ste svjetlost svijeta" predstavlja poziv, Papin vapaj da se patnje žrtve stave na prvo mjesto, da se institucionalno izađe iz uhodanog okvira koji ne štiti slabe, već moćne, da se pokrene suštinska promjena.

Od članova povjerenstava bi se, ako poput Zollnera uočavaju strukturalne probleme u njihovu radu, trebalo očekivati da na njih upozore i po potrebi podnesu ostavke, kaže Perica i dodaje: "Važan aspekt rada tih tijela morala bi biti i suradnja s medijima, kako iz opće profesionalnosti i transparentnosti tako i zbog činjenice da se u brojnim slučajevima pokazalo kako su novinari učinili ključne korake u otkrivanju pedofilskih zločina i poduzimanju mjera koje onemogućavaju njihovo daljnje počinjenje."

Financijsko obeštećenje žrtava

Ajduković napominje da je isprika za učinjene nepravde nužna, ali da nije dovoljna. Potrebna su djela koja pokazuju prihvaćanje institucionalne odgovornosti za zlodjela koja su učinili pojedinci iz same institucije.

Navodi primjer Katoličke crkve u Austriji, čiji je kardinal 2010. godine osnovao povjerenstvo za zaštitu osoba koje su preživjele zlostavljanja. Na njegov poziv javilo se više od tisuću preživjelih žrtava koje su otkrile svoja traumatična iskustva.

Većina njih je kao ishod procesa "poravnanja" primila neku financijsku naknadu i/ili psihološki tretman, kaže profesorica Ajduković i dodaje da je ključnu ulogu u tome imala suradnja s Fakultetom za psihologiju Sveučilišta u Beču.

Fakultet je paralelno s procesom "poravnanja" proveo iznimno važno istraživanje za razumijevanje duboke traume koju ostavlja seksualno zlostavljanje na djecu u okruženju koje su i ona i njihovi roditelji smatrali sigurnim.

Pokazalo se da je i više od 40 godina nakon doživljenih trauma gotovo polovina žrtava imala posttraumatski stresni poremećaj, a oko 85 posto njih imalo je klinički relevantne simptome problema mentalnog zdravlja. Posljedice seksualnog zlostavljanja na djecu su iznimno teške i toksično utječu na njihov cijeli život, zaključuje Ajduković.

Perica dodaje: "Nikome više od nas vjernika i ljudi Crkve ne bi trebalo biti stalo do zaštite ranjivih članova naših zajednica te stoga ne bi smjelo biti mjesta oponiranju bilo kakvom nastojanju da se mjere zaštite analiziraju i osnaže."