ADNAN El-Bursh izvještavao je o ratu u Gazi tijekom tri mučna mjeseca. Živio je u šatoru, jeo jedan obrok dnevno i borio se da zaštiti svoju ženu i petero djece. Dopisnik BBC Arabica podijelio je mučne trenutke s kojima se suočio izvještavajući o ratu koji ga je gurnuo do granica preživljavanja.

Prenosimo njegovu priču u cijelosti.

Jedan od najgorih trenutaka

Jedan od najgorih trenutaka u prošlih šest mjeseci bila je noć kad smo svi prespavali na ulici. Gledao sam lica svoje žene i djece, stisnutih na velikoj hladnoći u Khan Younisu u južnoj Gazi, i osjećao sam se bespomoćno.

Moji 19-godišnji blizanci Zakia i Batoul ležali su na pločniku pored moje kćeri Yumne, koja ima 14 godina, mog sina Mohameda, kojem je osam godina, te moje najmlađe djevojčice, petogodišnje Razan. Pored njih je bila njihova majka Zaynab.

Dok smo se pokušavali odmoriti ispred sjedišta Palestinskog društva Crvenog polumjeseca, zvuci granatiranja odjekivali su kroz noć, a dronovi su zujali iznad nas. Uspjeli smo pronaći stan za najam, ali stanodavac je nazvao ranije tog dana, rekavši da ga je izraelska vojska upozorila da će zgrada biti bombardirana. Ja sam tada radio, ali je moja obitelj zgrabila torbe i pobjegla.

Našli smo se u sjedištu Crvenog polumjeseca, koje je već bilo prepuno prognanika. Brat i ja cijelu smo noć sjedili na kartonskim kutijama i raspravljali što bismo trebali učiniti.

Pobjegli smo iz svojih domova u gradu Jabaliji nekoliko dana ranije, 13. listopada, ostavljajući većinu svoje imovine, nakon što je izraelska vojska rekla svima u sjevernoj Gazi da se presele na jug radi sigurnosti.

Bio sam ljut, ponižen

A sada smo upravo izbjegli bombardiranje u području u koje nam je rečeno da se preselimo. Bilo je teško razumno razmišljati. Osjećao sam se ljutito, poniženo i užasno što nisam mogao pružiti nikakvu zaštitu svojoj obitelji.

Na kraju se moja obitelj preselila u stan u Nuseiratu u središnjoj Gazi, dok sam ja ostao s ekipom BBC-ja u šatoru u bolnici Nasser u Khan Younisu. Posjećivao sam ih svakih nekoliko dana.

Komunikacija je bila otežana, internetski i telefonski signali ponekad su bili u prekidu. Jednom se nisam čuo s obitelji četiri-pet dana.

U Khan Younisu je ekipa BBC-ja - nas sedmorica - živjela je na jednom obroku dnevno. Čak i kad je bilo hrane, ponekad je nismo jeli jer se jedva imalo gdje otići na WC.

U to vrijeme je moj prijatelj, voditelj ureda Al Jazeere Wael Al-Dahdouh, pretrpio je užasan gubitak. Kuća u kojoj je boravila njegova obitelj pogođena je u izraelskom zračnom napadu. Ubijeni su mu supruga, sin tinejdžer, sedmogodišnja kći i jednogodišnji unuk.

Izraelska vojska rekla je da poduzima “razumne mjere opreza” kako bi smanjila civilne žrtve, a u ovom slučaju “gađala je Hamasovu terorističku infrastrukturu u tom području”.

Plakao sam uživo u eteru

Gledao sam snimku svog prijatelja, kojeg poznajem 20 godina, kako grli tijela svoje djece umotane u posmrtni pokrov u središnjoj Gazi. Želio sam biti tamo s njim. Vijest je stigla usred niza izvješća o smrti drugih prijatelja, rođaka i susjeda. Srce me boljelo. Dosad sam u ratu izgubio oko 200 poznatih ljudi.

Tog dana sam plakao uživo u eteru. Tijekom noći sam se probudio sa suzama koje su mi prekrivale obraze. Waelova slika nije mi izlazila iz glave.

Pratim sukobe u Gazi već 15 godina, ali ovaj je rat nešto sasvim drugačije, od napada bez presedana koji ga je pokrenuo do razmjera gubitaka.

U 6:15 7. listopada probudile su me glasne eksplozije i vriska moje djece. Popeo sam se na krov i vidio kako se iz Gaze ispaljuju rakete prema Izraelu. Kad smo shvatili da je Hamas probio ogradu prema Izraelu i pokrenuo napad u kojem je oko 1200 ljudi ubijeno, a 250 uzeto za taoce - znali smo da će odgovor Izraela biti bez presedana.

Više od 34.000 ljudi ubijeno je u Gazi, prema ministarstvu zdravlja koje vodi Hamas. Opasnost je svakodnevna i vreba na svakom koraku.

Drugog dana rata, žurio sam na našu lokalnu tržnicu u Jabaliji, da se opskrbim hranom. Bilo je mnogo ljudi koji su došli s istom namjerom. Ali područje tržnice teško je bombardirano samo 10 minuta nakon što sam otišao. Sve je uništeno, uključujući i veliku trgovinu u kojoj sam kupovao nekoliko trenutaka ranije.

Poznavao sam vlasnike trgovina. Mnogi od njih bili su među mrtvima.

Amnesty International kaže da je najmanje 69 ljudi ubijeno u napadu i da bi ga trebalo istraživati kao ratni zločin.

Tijekom rata izraelska je vojska govorila da su operacije usmjerene protiv Hamasa, za koji kažu da djeluje s civilnih lokacija. Također se kaže da “napadi na vojne ciljeve podliježu relevantnim odredbama međunarodnog prava”.

Prije rata Jabalia je bila lijep i miran grad. Tamo sam rođen i živio sam jednostavnim, zadovoljnim životom sa svojom obitelji, ispunjen ljubavlju i planovima za budućnost.

Imao sam farmu istočno od grada, gdje sam vlastitim rukama posadio stabla maslina, limuna i naranči. Bilo je mirno i volio sam tamo popiti čaj nakon posla.

Dan kada smo odlučili pobjeći iz sjeverne Gaze prema Khan Younisu - ostavljajući naše domove i ured BBC-ja u Gazi - bio je ključan trenutak u mom životu.

Više od 10 ljudi naguralo se u jedan automobil, moja obitelj i ja polako smo krenuli put juga, duž jedne ceste zajedno s desecima tisuća drugih ljudi, pješice i u vozilima, svi natovareni stvarima.

Putovanje je bilo isprekidano zračnim napadima na obližnja područja s obje strane ceste. Zbunjenost, tuga i neizvjesnost obilježili su lica moje obitelji i mnoštva.

Djeca su me stalno pitala: “Kamo idemo? Hoćemo li se vratiti sutra?”.

Volio bih sam ponio naš album s fotografijama; moje slike iz djetinjstva, slike mojih roditelja i moje žene i mene kad smo se zaručili. Moj tata je bio učitelj arapskog i volio bih da sam uzeo neke od njegovih knjiga koje sam čuvao nakon njegove smrti.

Kasnije sam od susjeda saznao da mi je kuća potpuno uništena, a imanje spaljeno.

Nakon tog zastrašujućeg i nadrealnog putovanja na jug i noći provedene ispred sjedišta Crvenog polumjeseca, nastavio sam raditi iz Khan Younisa nekoliko tjedana. Moja je obitelj još bila u Nuseiratu i to što smo bili razdvojeni uzelo je emocionalni danak.

Zatim je početkom prosinca Izrael počeo govoriti stanovnicima Gaze da napuste dijelove Khan Younisa i presele se u druga područja, uključujući Rafah, dalje prema jugu.

Izraelska vojska zatvorila je i glavnu cestu koja vodi prema sjeveru, a koja je povezivala mene i moju obitelj. Nisam znao kako ću doći do njih i kamo bismo trebali ići ako to uspijem. Rafah je već bio prenapučen stotinama tisuća ljudi i jedva da se imalo gdje odsjesti.

Danima sam se borio s emocijama. Kružile su vijesti o napredovanju izraelskih snaga prema glavnim cestama, očito s ciljem odvajanja južnog od središnjeg i sjevernog područja. Bio sam prestravljen da ćemo ja i moja obitelj biti ubijeni i da se više nikada nećemo vidjeti.

Prvi put sam se osjećao izgubljenim. Nisam ni znao koji je dan. Razmišljao sam o prekidu rada i povratku obitelji. Ako moramo umrijeti, umrijet ćemo zajedno.

Na kraju sam se 11. prosinca s kolegom odvezao sporednom cestom do Nuseirata. Kad sam stigao, moja najmlađa djeca su potrčala da me zagrle, a Razan me stisnula oko vrata i čvrsto držala.

Uspjeli smo preseliti obitelj u Rafah. Tamo se preselila i ekipa BBC-ja, nastavljajući izvještavati. Bilo je groznih trenutaka.

Krajem prosinca izvijestio sam kako su Izraelske obrambene snage (IDF) predale oko 80 tijela vlastima u Gazi. IDF je rekao da ih je odveo iz Gaze u Izrael kako bi se provjerilo ima li među njima talaca.

Veliki kamion stigao je na groblje u području Rafaha. Smrad je bio nepodnošljiv kada je kontejner otvoren. Muškarci u zaštitnoj odjeći i maskama položili su posmrtne ostatke umotane u plavu plastiku u masovnu grobnicu iskopanu bagerom u pjeskovitom tlu.

Nikad prije nisam vidio takvu scenu. Teško je opisati koliko je to bilo strašno.

Zatim sam u siječnju izvještavao iz bolnice u Rafahu kada je dovezeno nekoliko tijela, uključujući Hamzu, najstarijeg sina Waela Al-Dahdouha, koji je također bio novinar na Al Jazeeri.

Tko će reći Waelu? Činilo se to nemogućim, nakon tragedija s kojima se već suočio. Nisam mogao ni slušati dok je jedan od mojih kolega nazvao nekoga bliskog Waelu da mu prenese vijest.

Hamza i njegov kolega, slobodni snimatelj Mustafa Thuraya, poginuli su u izraelskom zračnom napadu na njihov automobil, dok su izvještavali o posljedicama drugog napada u tom području. Izraelska vojska tvrdi da su bili pripadnici terorističkih organizacija sa sjedištem u Gazi. Obitelji i Al Jazeera odbacuju te tvrdnje kao lažne.

IDF kaže da su njih dvojica upravljali bespilotnim letjelicama i predstavljali neposrednu prijetnju vojnicima, ali istraga Washington Posta nije pronašla nikakve naznake da su njih dvojica tog dana radili bilo što drugo osim kao novinari.

Više od 100 novinara ubijeno je u Gazi

Više od 100 novinara ubijeno je u Gazi od 7. listopada, prema Reporterima bez granica - za veliku većinu se zna da su Palestinci.

IDF kaže da “nikada nije, niti će ikada namjerno napadati novinare”. Kaže da poduzima sve operativno izvedive mjere za ublažavanje štete civilima, uključujući novinare, ali ostanak u aktivnoj borbenoj zoni ima određene rizike.

Na kraju je stigla vijest da je obiteljima BBC-jevih novinara dopušteno napustiti Gazu. Četiri tjedna kasnije i mi smo konačno otišli preko prijelaza Rafah, uz pomoć egipatskih vlasti.

Ovo pišem u Kataru. Ali znam da su u Jabaliji čupali travu i mljeli stočnu hranu za jelo, dok sam ja ovdje i jedem u čistom hotelu. Teško mi je jesti - kao da jedem otrov.

Budućnost je mutna. Gaza je moj život. Želim se vratiti jednog dana, ali za sada se to čini nemogućim.