POVJESNIČAR i glavni organizator historiografskog festivala Kliofesta Damir Agičić ocijenio je da je hrvatska historiografija ponovo izložena političkim pritiscima, čemu se nije nadao, te da historiografi utječu na ponašanje društva i da taj utjecaj nije uvijek pozitivan.

Sveučilišni nastavnik i nakladnik Damir Agičić ocijenio je to za Hinu nakon što je u Zagrebu završio četverodnevni Kliofest, najveći historiografski festival u Hrvatskoj, koji je ponudio brojne promocije knjiga, razgovore, izložbe i okrugle stolove na kojima su uz hrvatske, sudjelovali povjesničari iz Poljske, Češke, Italije, Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije i nekih drugih zemalja.

Najviše na udaru nastava povijesti

Agičić je precizirao da se historiografija suočava s ozbiljnim problemima u nastavi povijesti u pisanju udžbenika, te da je ponekad "teško izložena", kao i da "autori nisu posve samostalni u onome što pišu".

U jednom se trenutku, početkom 2000-tih, činilo da su udžbenici postali oslobođeni političkih stega. Onda su se stvari počele opet mijenjati u lošijem pravcu i mislim da smo se danas vratili na mjesto na kojem je vrlo teško biti autor udžbenika i vrlo je teško zadovoljiti i kriterije struke i kriterije očekivanja odgovornih osoba u državnim tijelima, kazao je.

Postoji program kojega se autori moraju držati, ali u konačnici, i sam sam imao to iskustvo, kaže Agičić dodajući kako je moguće dati adekvatne ocjene, "ako ne izravno, onda malo uvijeno". Postoje analize koje pokazuju kako su udžbenici predstavljali probleme povijesti. Primjer za to je knjiga američkog povjesničara Charlesa Jelavicha "Južnoslavenski nacionalizmi: jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914." te knjiga Dubravke Stojanović o suvremenim udžbenicima povijesti u Srbiji u nakladi Biblioteke XX. vek, predstavljena na ovom Kliofestu.

Hrvatski historiografski udžbenici, kaže Agičić, ne opravdavaju NDH režim i većina ga ocjenjuje onako kako i zaslužuje. Navodi da u jednom udžbeniku iz 90-ih ili početka 2000-tih piše da je taj režim nanio Hrvatima veliku štetu tijekom druge polovice 20. stoljeća. Ali neki povjesničari imaju, kako bi se to kazalo, blaže ocjene, dodaje.

"Povjesničari trebaju braniti struku od loših utjecaja"

Na pitanje o nedavnom slučaju kada je udžbenik povijesti "Zašto je povijest važna? 4" naknadno izbačen s popisa udžbenika iako je prošao recenzije i nekoliko godina korišten, Agičić odgovara da taj udžbenik nije trebalo izbaciti s popisa udžbenika.

Ne treba zabranjivati udžbenike koji su prošli proceduru i već su odobreni, jer ta procedura nije samo recenzija izdavača, nego i postupak nadgledanja koji provodi samo Ministarstvo za znanost i obrazovanje, odnosno Agencija za odgoj i obrazovanje.

Agičić napominje da i neki roditelji vrše negativan utjecaj na autore udžbenika i nastavu povijesti općenito, što "ne bi trebala biti praksa". Smatra da povjesničari trebaju obraniti svoju struku od svih loših utjecaja.

Agičić: Postaviti se prema povijesti neovisno o današnjim okolnostima

Svojedobno je, osamdesetih godina, profesor Ljubo Boban u predgovoru jedne svoje knjige napisao da se mnogi putnici namjernici i zlonamjerni među njima, ušetavaju u dvorište historiografije te da bi se povjesničari trebali na njih okomiti tako da im ne dopuste ulazak u to područje. A kako će to učiniti? Tako da kritički govore o takvim i sličnim djelima, da pišu o tome u novinama i u časopisima, kaže.

Agičić smatra da se svaki povjesničar treba držati osnovnih alata te da treba pisati maksimalno uvažavajući izvore do kojih dođe, ali priznaje da svatko od njih ima svoje viđenje "današnje situacije". Međutim, loše je kad povjesničari svoje današnje političko opredjeljenje prenose u prošlost, jer "prošlost nije što je današnjica", ističe.

Podsjetio je na riječi povjesničarke Mirjane Gross (1912.-1922.) da joj se "Franjo Josip može ne sviđati", ali kada piše o njemu i o Austro-Ugarskoj njegova razdoblja, mora imati u vidu sve što izvori o tom vremenu govore. "I, ako je bilo pozitivnih stvari, govoriti o pozitivnim stvarima i obratno, ako vidim da nešto nije bilo dobro, moram to nekako istaknuti". To je ključno, smatra Agičić, povjesničar bi se u opisu prošle stvarnosti trebao moći postaviti neovisno o današnjim okolnostima, a to je, ističe, "moguće, iako teško".

Dobre i loše strane prošlih režima

Na pitanje koliko je hrvatska historiografija u ovom trenutku jedinstvena oko ključnih vrijednosti, Agičić odgovara da jedinstvena nije, niti da treba biti te da misli da nikad neće biti.

Međutim, dobro je da se o osjetljivim temama piše iz različitih rakursa, da se o njima razgovara. Nikako se pri tome ne bi smjelo voditi današnjim političkim interesima, međutim to je isto teško isključiti, kaže.

Pisanje povijesti ovisi o svakom pojedincu: kako se on postavi prema prošloj stvarnosti. Imate istraživače koji govore na taj način, spominjući i dobre i loše stvari, evo konkretno, dobre i loše stvari režima uspostavljenog nakon 1945., ali kad istraživači ističu pozitivne stvari toga režima, neki ih optužuju da opravdavaju taj režim, napominje.

Režim uspostavljen 1945., komunistički, imao je neupitno loših strana, ali isto tako izuzetno dobrih strana. U nekim je elementima činio zločine prema poraženim snagama, činio je i pritisak prema dijelu stanovništva u okrutnom vremenu staljinizma, bilo je svega i svačega, ali se ispravljao i činio dobro, omogućio mnogima da se školuju, da promijene svoj društveni status, da se razviju gradovi, sela i Hrvatska općenito, da se ostvari, na kraju krajeva, i potpuna nezavisnost Hrvatske, jer je Ustav 1974. to omogućio, ističe Agičić.

Govorimo li o režimu do 1945., uistinu je za nj teško naći dobrih ocjena i oni koji vide išta pozitivnog u ustaškom pokretu teško griješe, jer je to bio fašistički totalitarni režim koji je u svojoj naravi bio zločinački i nema nikakvog argumenta da se takav režim ikako opravda, naglašava.

Povijest i politika

Neki istraživači suvremenih historiografija i politike povijesti ističu da svatko od nas ima svoju politiku povijesti i da političke stranke isto imaju neku politiku povijesti. Zato bi bilo vrlo pošteno da prije izbora ključni politički akteri kažu koja je njihova politika povijesti, da se birači mogu o tome izjasniti i opredijeliti. Možda su zadnji izbori pokazali da su ekstremne politike povijesti, primjerice Domovinskog pokreta, polučile izborne rezultate, kazao je Agičić, povjesničar kojem je u čast, u povodu šezdesete godišnjice života, znanstveni časopis Radovi posvetio svoj novi broj.

On naglašava da u hrvatskoj historiografiji postoje revizionističke tendencije, ali i koje se suočavaju s revizionizmom. Navodi primjere knjiga Ive Goldsteina "Povijesni revizionizam i ustaštvo" i poljskog povjesničara Petera Štiha "Revizija povijesti i revizionizam u historiografiji? Svakako!". Također, ističe knjigu Željka Krušelja koja govori o historiografskoj pripremi rata na prostorima bivše Jugoslavije, objavljenu prije nekoliko godina.

"Takve knjige zapravo pokazuju je li i koliko je moguće da historiografija djeluje na nas. Moguće je i djeluje!", zaključio je Agičić i izrazio želju da djeluje u pozitivnom, a ne u negativnom smislu.

Iskustva Kliofesta

Agičić kaže da je Festival Kliofest osmišljen kao otvorena tribina prema svim prijedlozima "osim za neke isključive teme i može biti i autore".

Sumirajući neposredna iskustva 11 godina Kliofesta, Agičić kaže da je uspio privući dio javnosti. Na festivalu se ljudi pojavljuju zato da vide, da čuju, da kupe neke knjige. Tijekom ovih 11 godina imali smo rasprave o suvremenoj historiografiji i problemima istraživanja nekih osjetljivih pitanja i kontroverznih tema, kaže Agičić:

Priznaje da "nije baš uvijek bilo lako". Navodi primjer obljetnice kraja Drugog svjetskog rata 2015., kada, kako kaže, nije uspio organizirati okrugli stol o toj temi jer neki od kolega nisu htjeli međusobno sjesti za stol.

"Naprosto nisu htjeli. Nije bilo obrazloženja. Neki kolege ne žele međusobno sjediti i razgovarati, ali tu ja ne mogu pomoći", kaže Agičić i dodaje da je svaka diskusija na Klifestu dobrodošla.