KRALJ lavova jedna je od tih franšiza koje, ako se mene pita, nikada nisu trebale biti franšize, već su se trebale zadržati na tom jednom crtiću koji valja. I dok je brodvejski mjuzikl priča za sebe i izuzet je od svake kritike, svi ostali pokušaji da se oživi i izmuze uspješan predložak bili su tek slabašni trzajevi koji nisu ni do koljena klasiku iz 1994.

Nova era donijela je i novi način mužnje, a Disney je pogodio u sridu kada je Jonu Favreau dao skoro 300 milijuna dolara da snimi fotorealističnu kopiju originala koja je zaradila gotovo dvije milijarde dolara i kompaniju uvjerila da je to put kojim treba ići. I dok je film tehnički impresivan na svakoj razini, sve ovo ostalo je zapamćeno više kao financijski isplativ nego kreativan podvig. 

Budžet od 200+ milijuna dolara

Takav je i Mufasa: The Lion King, nastavak i prequel filma iz 2019. koji prati Mufasu i Taku, mlade lavove i njihova nastojanja da obrane svoj čopor od opasnih neprijatelja s kojima se nađu u sukobu.  

Barry Jenkins nešto je više "artsy" izbor redatelja od Favreaua jer iza sebe ima Moonlight i If Beale Street Could Talk, ali radi se o budžetu od 200+ milijuna dolara pa možete biti prilično sigurni da mu Disney neće dati odriješene ruke niti manevarski prostor za umjetničke eskapade. 

Ovo angažiranje nagrađivanih umjetnika da udahnu nešto posebno u blockbustere ponekad urodi plodom, ali Mufasa je jedna od situacija u kojoj se to nije dogodilo. Fotorealistična glazbena drama jednostavno ni u jednom trenutku ne djeluje kao išta više od još jednog pokušaja da se zaradi što se zaraditi može. 

I nemam apsolutno ništa protiv filmova čiji je jedini cilj zaraditi, jer ako pogode taj savršeni balans između zabave i zarade, svi dobivaju. Ovdje to nije slučaj, a Jenkinsov upliv u ove vode nije donio ništa specifično.

Ovo je mogao odraditi bilo koji "nadničar" i pritom ne želim biti negativan niti obezvrijediti njegov posao, već samo naglasiti da autorski potpis u ovako velikim produkcijama jednostavno nestaje. Nije pomogao ni scenarij Jeffa Nathansona ni pjesme koje je za film napisala "nova" nada Broadwaya Lin-Manuel Miranda, čije su pjesme, ruku na srce, možda i najnadahnutiji dio novog filma. 

Nedostaje "ono nešto"

Sve ostalo su fenomenalno animirani CGI lavovi kojima nedostaje "ono nešto". Mufasi unatoč svim svojim tehnički zapanjujućim trenucima nedostaje čarolije, jer Kralja lavova nismo zavoljeli samo zato što je u tom trenutku bio vrhunac 2D animacije, već zato što je imao dušu. Mufasa površinski zadovoljava sve što želite od modernog crtića, ali zagrebete li samo malo ispod površine, nailazite na gro problema.

Na stranu tek solidna hrvatska sinkronizacija, o kojoj ne možete reći ništa loše, ali ni išta pretjerano dobro. Ono što je zapravo iritantno je ta želja Disneyja da svim silama stvori novu franšizu pa donosi "origin story" Mufase i Take (koji kasnije postaje Scar), što više-manje resetira priču originala i pokušava postaviti temelje za nešto što je moguće godinama eksploatirati. 

Kao da je taj folklor ono što je nasušno nedostajalo priči o antropomorfnim lavovima.    

Želja da se zaradi "marvelizacijom" Kralja lavova

I da se razumijemo, nemam apsolutno ništa protiv toga da se izmišljaju nove priče i stvaraju kompleksni novi svjetovi koji od postojećih posuđuju malo ili ponekad ništa. Upravo suprotno, to je ono što Disney oduvijek radi i ono što od filmova očekujemo.

Međutim ovo nije želja da se stvori nešto novo i obogati predložak, nego samo dosadna želja da stvorite pare radeći ono što rade apsolutno svi koji žele zaraditi. 

Ovo je "content", ne posebno nadahnuti pokušaj "marvelizacije" Kralja lavova. Ako ste fan prethodnika i/ili bilo čega povezanog s Kraljem lavova, u filmu ćete možda i uživati. Isto tako, vaši bi klinci mogli pronaći nešto zabavno jer ovo je kao i druga Moana, ostvarenje Disneyjevih najava da će nas u narednom periodu bombardirati nastavcima i franšizama. 

I ne želim završiti u negativnom tonu, jer ovo je možda upravo ono što fanovi žele. 

Meni jedva zanimljiv nastavak Moane u kratkom se vremenu popeo do skoro milijarde dolara, a ako se isto dogodi s Mufasom, onda je više nego jasno da je Disney prepoznao što publika želi i da smo svi mi koji naričemo oko smjera u kojem industrija ide samo "starci koji urlaju na oblake". Ekipa koja previše i preozbiljno filozofira o crtićima i nostalgično romantizira minula vremena "kad je sve bilo puno bolje".